Bele vode / Rio Bianco - Visoka Bela Špica / Cima Alta di Riobianco

Pristup do ishodišta:
A) Iz Kranjske Gore preko graničnog prijelaza Rateče vozimo se do Trbiža / Tarvisio. U Trbižu nastavljamo lijevo u smjeru Bovca i pratimo cestu do raskrižja kod Rabeljskog jezera. Ovdje nastavljamo desno u smjeru Nevejskog prevala / Sella Nevea. Ovu cestu koja je većinom u usponu pratimo oko 2 - 3 km do mosta, gdje na lijevom skretanju cesta prelazi potok Bele vode / Rio Bianco. S lijeve strane ceste primijetit ćemo nekoliko manjih parking mjesta, veći makadam se nalazi na šljunku ispod mosta, gdje je i polazište za stazu na Jerebicu.
B) Iz Bovca se vozimo do graničnog prijelaza Predel s kojeg se spuštamo na talijansku stranu. Kod Rabeljskog jezera dolazimo do raskrižja, gdje nastavljamo lijevo u smjeru Nevejskog prevala / Sella Nevea (ravna cesta u Rabelj / Cave di Predil i Trbiž). Nadalje, slijedimo gornji opis.

Opis puta:
Na početku staze (u smjeru Sella Nevea - to je prije mosta s desne strane ceste) stoji informativna tabla i putokazi za više odredišta. Počinjemo hodati udobnom stazom - talijanska oznaka broj 625, kroz šumu s desne strane potoka Rio Bianco, kojim se lagano uspinjemo duže vrijeme. Po tom je potoku dolina Bele vode (talijanski Rio Bianco) dobila ime. Nakon toga staza nekoliko puta prelazi korito potoka, gdje se povremeno u pojedinačnim manjim lokvama možemo i osvježiti. Kasnije put skreće malo ulijevo pa malo udesno, slijedi kraći strm uspon do kolibe Brunner (1432m), nekadašnje lovačke kolibe kralja Saske, do koje dolazimo u dobrih sat vremena hoda. Ispred kolibe su postavljene klupe za odmor, zbog šume nema puno pogleda. Kod doma, gdje je i križanje (lijevo od njega vodi npr. zahtjevna staza kralja Saske prema planinarskom domu Corsi), iza planinarskog doma nastavljamo ravno stazom 625 u smjeru bivka Gorizia. Nakon toga staza ubrzo izlazi iz šume i uspinje se uz korito potoka kroz borove borovce. Usred strmina staza skreće lijevo i dovodi nas do križanja, gdje nastavljamo lijevom stazom prema bivku Gorizia, desno se odvaja staza prema usjeku Bele vode (talijanski Forca di Rio Bianco ). Patuljasti bor ubrzo prestaje, a staza se počinje malo strmije uspinjati i prelazi u kamenjar s travom. Kad se staza opet malo zaravna, na velikom kamenu uz stazu uočavamo natpis: Bivacco, upućuje nas lijevo prema bivku (dva su) do kojeg imamo manje od 100 metara, a desno ili naprijed teče direktna staza prema usjeku Krniška škrbina (talijanski Forcella del Vallone), koja se nalazi između Trbiške Krniške špice (desno) i Male Špice (lijevo), gdje prolazi poznata staza Pot stoletnice.
S bivka Gorizia (1950 metara) otvara se pogled na veličanstveni sjeverni zid Visoke Bele špice, no sjeverni pristupi zahtijevaju alpinističko znanje (penjanje od IV. stupnja pa naviše). Budući da planina ima lakši pristup s južne strane, nakon bivaka idemo prema gore, prvo po siparu, zatim preko mrvičastog šljunka i kroz lakši kameniti dio sve do vrha usjeka Zgornja škrbina Belega potoka (talijanski Forcella Alta di Riobianco) ili do manjeg prijevoja između Visoke Bele Špice i Male Špice s desne strane, gdje završava ili počinje staza Pot Stoletnice. Od bivka dalje staza nije markirana, ali ju je relativno lako slijediti, najbolje prolaze moramo tražiti među šljunkom, raspršenim kamenjem i manjim vododerinama, ali cijelo vrijeme moramo ići gore prema usjeku, jer nakon bivka ima i nekoliko odvojaka lijevo, za ranije spomenute sjeverne penjačke pristupe. Od bivka do usjeka Zgornja škrbina ili sedla ima manje od pola sata. Na sedlu je dobro odvojiti malo vremena i odozdo pogledati trasu prilaza, iako veliki vanjski zavoj ili prirodni stjenoviti žlijeb, logično pokazuju smjer uspona.
S usponom počinjemo 10-ak metara niže, te desno južno od sedla, blažom i udobnijom padinom cca 20 metara uvis sve do nagnute bankine i uskog stjenovitog prolaza, preko kojeg idemo lijevo prema glavnom dijelu. od utora. Težina uspona tada brzo doseže i prelazi I. stupanj, te slijedi još teži nastavak ispod glavnog zaobljenog dijela i prijelaz preko njega, gdje planinski zid postaje vrlo strm (cca II - III. stupanj, u kraćem dijelu možda i III.), lakše je lijevo u zabatu stjenovitog žlijeba. Po općem stupnju i zbog veće izloženosti desni žlijeb preko glavnog zaobljenog dijela vanjskog kuta je teži, ali u ovom dijelu su dva sidrišta ili oslonca, koje možemo posebno u povratku koristiti za spust.
Posljednji dio penjanja ispod izlaza na greben, je malo lakši, ali treba napomenuti da u ovom dijelu na stijenama i izbočinama ima nešto više šljunka i kamenja, pa se povećava rizik od poskliznuća. Od donjeg ramena preko vanjskog kuta ili žlijeba prema gore do izlaska na greben je cca 80 metara dosta zahtjevnog zida, koji u pravilu nudi vrlo dobre hvate, ali uspon do kraja zahtijeva potpunu koncentraciju. Prije nego izađemo na greben, s desne strane dobro je zapamtiti i gornje sidro za spust po užetu, koje se nalazi točno ispod zadnjeg zelenog lajsa borova.
Kad smo se popeli preko kamenitog vanjskog zavoja i izašli na greben, planina postaje s ove - južne strane puno ljepša za pristup, do vrha nam treba tek nešto manje od 15 min, po više-manje nezahtjevnom terenu.
Visoka Bela Špica ima na vrhu duži manje strmi gornji greben, koji i nije tako uzak, kako bi se inače moglo pretpostaviti, ako ga promatramo izdaleka, na vrhu se nalazi kutija s upisnom knjigom, inače su s vrha naokolo prekrasni pogledi na Višku skupinu planina, Kaninsko gorje i na naše zapadne Julijske Alpe oko Mangarta.
Silazak vršimo istom stazom kao i uspon, pri čemu preko stjenovitog vanjskog ugla do sedla najbolje je koristiti uže i odgovarajuće osiguranje za spuštanje. U vrijeme našeg posjeta (u kolovozu 2017.) bila su postavljena četiri sidra za abseil, tako da je teoretski dovoljno 40 metara užeta. Za slobodno penjanje prema dolje potrebno je poprilično znanja, odgovarajućeg iskustva, pa prvo razmislite jeste li sposobni sami, inače je osiguranje na glavnom, najtežem dijelu zida gotovo hitno i za prosječne alpiniste.
Kada smo se spustili natrag na prevoj ili usjek Zgornja škrbina, možemo se vratiti natrag do bivaka ili stazom Pot Stoletnice (osigurana, zanimljiva i panoramska) nastavljamo usjekom Krniška škrbina i odatle se spuštamo prema bivcima.
Uspon sa usjeka na Visokoj Beloj špici najprikladniji je u ljetnim mjesecima, au hladnim danima moramo voditi računa i o tome da je jugozapadni vanjski kut ujutro još u hladu, a da je stijena rano sat još relativno hladno. Ali na kraju rezimiramo bit: uspon na planinu sa sedla, a posebno silazak zahtijeva odgovarajuće alpinističko znanje i tehničko osiguranje.

Ob poti: koča Bruner (1432m), bivak Gorizia (1950m)

Preporučujemo: izleti s istog polazišta, slični izleti