40 godina od uspona na Makalu, prvi slovenski...

40 godina od uspona na Makalu, prvi slovenski osemtisočak.

U ovim danima prolazi 40 godina od prvog slovenskog uspona na osemtisočak. Ekspedicija Planinskog saveza Slovenije pod vodstvom Aleša Kunaverja u listopadu 1975. preplela je južni zid 8463 metara visokog Makalua prvomajstvenim putem i time postavila Sloveniju uz bok himalajskim velesilama. Vrh su dosegli sedam alpinista: 6. listopada Stane Belak - Šrauf i Marjan Manfreda - Marjon (bez upotrebe dodatnog kisika), 8. listopada Janko Ažman i Nejc Zaplotnik, 10. listopada Viki Grošelj i Ivč Kotnik te dan kasnije i Janez Dovžan. Povodom 40. godišnjice jednog od najvećih postignuća svjetskog himalajskog penjanja u Nepal kreće jubilejna himalajska ekspedicija Manang 2015., koja će svoje ciljeve i planove predstaviti na novinarskoj konferenciji u ponedjeljak, 12. listopada.



Slovenski alpinisti susreli su se s Makaluom prvi put 1972., kada su u njegovom južnom zidu prešli magičnu granicu od 8000 metara, dosegli visinu od 8200 metara i time kao himalajski početnici uzburkali cijeli alpinistički svijet, a prije svega je ta ekspedicija označila prekretnicu slovenskog penjanja novih smjerova u najtežim himalajskim zidovima, što je bilo u to vrijeme još uvijek prava rijetkost čak i među himalajskim velesilama. »Godine 1972. bili smo manja ekspedicija i imali smo lošije uvjete nego tri godine kasnije. Nismo točno znali kamo idemo i kako ćemo se uhvatiti uspona, odlučili smo se za zid, ali nažalost nismo dosegli vrha, nedostajalo nam je 200 metara,« sjeća se Janko Ažman, koji je tri godine kasnije u vezi s Nejcem Zaplotnikom stao na vrh Makalua: »Godine 1975. bili smo brojniji, jaka ekipa, znali smo što nas čeka, iskustva iz 1972. jako nam pomogla. Nekoliko alpinista bilo je istih kao tri godine prije, podijelili smo se po konopcima, što se pokazalo uspješnim. Ubrzo smo Nejc i ja počeli zajedno raditi na planini, što je urodilo plodom da smo nakon Marjona i Šraufa došli na vrh kao druga veza. Osjećaj je bio dobar, ali nas je istovremeno brinulo jer je trebalo sići dolje. Dobro se završilo, također zahvaljujući Alešu Kunaverju, koji je bio pokretačka snaga obje ekspedicije i znao nas jako motivirati.«



Prvemajstveni uspon na Makalu (8463 m) južnim zidom u listopadu 1975. označio je konačni proboj slovenskog alpinizma na svjetski alpinistički vrh, jer je to bio tek treći prepleteni zid u Himalaji. Vrh pete najviše planine na svijetu dosegla je na ekspediciji pod vodstvom Aleša Kunaverja uz izuzetnu podršku ostalih članova sedam alpinista. 6. listopada 1975. kao prvi Hrvati stajali su na osemtisočaku Stane Belak - Šrauf i Marjan Manfreda - Marjon, Manfreda je uspon obavio bez upotrebe dodatnog kisika, što je tada bio svjetski visinski rekord. Dva dana kasnije vrh su dosegli Janko Ažman i Nejc Zaplotnik, 8. listopada veza Viki Grošelj i Ivč Kotnik, 11. listopada kao zadnji i Janez Dovžan. Ostali članovi ekspedicije bili su: Zoran Bešlin, Danilo Cedilnik, Boris Erjavec, Tomaž Jamnik, Stane Klemenc, Janez Lončar, Bojan Pollak, Milan Rebula, Roman Robas, Jože Rožič, Dušan Srečnik - Zobač, liječnik Damijan Meško i TV snimatelj Radovan Riedl. Uspjeh je kod kuće jako odjeknuo; predsjednik Tito odlikovao je alpiniste redom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, kao ekipa dobili su Bloudkovu nagradu i još mnoga druga priznanja, svjetski himalajizam uvrstio je u svoj krug i Jugoslaviju. Uspon i danas se smatra jednim od najvećih postignuća svjetskog himalajskog penjanja i bio je odlična osnova i poticaj za daljnje slovenske uspjehe u najvišem planinarstvu svijeta.



»Sami smo uspjeh na planini doživljavali prije svega kao završetak hrabre ideje iz 1972., koja je dala smjer i poticaj našim budućim ciljevima u Himalaji. To je bio prvi osvojen osemtisočak za Sloveniju (tada još i za Jugoslaviju) i konačni kontakt sa svjetskim himalajskim vrhom,« zapisao je Viki Grošelj u knjizi Velikani Himalaje, koju mogu čitati po svijetu i u engleskom izdanju Giants of the Himalayas. »Makalu je nesumnjivo bio prekretnica u mom planinarskom životu i otad je veliki dio mog djelovanja bio posvećen najvišim vrhovima naše planete,« dodaje danas Grošelj, sjećanje budi i njegov soplezalac Ivč Kotnik: »Makalu je još uvijek radost, veselje, sreća, mladež i prijateljstvo za cijeli život. Ali znači i kišu koja se ne prestaje cijeli tjedan, natopljenu zemlju, pijavice te dugačak i naporan put i usred toga još štrajk nosača. To je naš i moj prvi slovenski osemtisočak. Bio sam tu i na vrhu. A to još uvijek tako ugodno grije.«



»U četiri desetljeća sjećanje na našu ekspediciju u južni zid Makalua nije ništa izblijedjelo. Vraćaju mi se prizori nepalske pokrajine, sela i domaćina, te usponi u Zidu sve više i više, sve do vrha. Najveću sreću doživio sam kad nam je Aleš na samom kraju s Zoranom dopustio uspon i samotna kalvarija silaska s riješenim soplezalcem sretno se završila,« sjeća se Janez Dovžan: »Danas je nepojmljivo da smo tada s bijedom opremom u usporedbi s današnjom izdržali u strmom zidu uz stalne prijetnje lavina i ledenih metaka punih 40 dana. Prijateljski duh, predanost zajedničkom zadatku, suzdržavanje ega prevladali su i doveli do uspjeha koji nas je uzdigao među vodeće globalne alpinističke sile. To nam najbolje dokazuju komentari priznatih svjetskih poznavatelja alpinizma u knjizi Bernadette McDonald Alpine Warriors. Svako obnavljanje sjećanja oživljava sve drage prijatelje koji ih više nema, s gorчином konačne gubitka i istovremeno radošću što smo zajedno doživljavali čudesne pustolovine.«



Slovenski alpinisti popeli su se na 14 najviših vrhova svijeta u 20 godina, uglavnom prvomajstvenim smjerovima. Godine 1975. Marjan Manfreda i Stane Belak kao prvi Slovenci stajali su na osemtisočaku Makalu (8463 m), Manfreda je uspon obavio bez dodatnog kisika, što je tada bio svjetski visinski rekord. Dvije godine kasnije Andrej Štremfelj i Nejc Zaplotnik dosegli su vrh Gašerbruma I (8068 m). Kao prvi Slovenci 1979. na najvišem vrhu svijeta Everestu (8848 m) stajali su Andrej Štremfelj i Nejc Zaplotnik. Grošelj se 1984. zajedno s Hrvatom Stipetom Božićem popelo na Manaslu (8163 m). Bogdan Biščak i Viki Grošelj popeli su se 1986. na Broad Peak (8047 m), dan kasnije uspeh je upotpunila prva Slovenka na osemtisočaku, Marija Štremfelj. Iste godine Gašerbrum II (8035 m) postao je šesti osemtisočak koji su pobijedili slovenski alpinisti Bogdan Biščak, Viki Grošelj, Pavle Kozjek i Andrej Štremfelj. Na Daulagiriju (8167 m) 1987. stajali su Marjan Kregar i Iztok Tomazin, koji je godinu kasnije osvojio još Čo Oju (8201 m). Godine 1989. po smjeru prvopridošlica Viki Grošelj dosegao je vrh Lotseja (8516 m), iste godine Pavle Kozjek i Andrej Štremfelj osvojili su Šišu Pangmu (8046 m), deseti slovenski osemtisočak. Godinu kasnije Marija Frantar i Jože Rozman dosegli su vrh Nanga Parbata (8125 m). Godine 1991. Marko Prezelj i Andrej Štremfelj prepleli su prvomajstveni smjer u južnom zidu Kangčendzenge (8598 m), već dva dana kasnije na glavnom vrhu Kangčendzenge (8586 m) stajao je Grošelj zajedno s Hrvatom Božićem. Godine 1993. Zvonko Požgaj i Viki Grošelj po klasičnom smjeru bez dodatnog kisika dosegli su K2 (8611 m), što je bio ukupno trinaesti osemtisočak, ali i prvi u samostalnoj Sloveniji. Godine 1995. Davo i Drejc Karničar kao prvi Slovenci dosegli su vrh i zatim kao prvi na svijetu smučali sjeverni zid Anapurne I (8091 m). To je bio istovremeno posljednji, četrnaesti osvojeni slovenski osemtisočak.