60 godina od postavljanja Kugyjeva spomenika

Dr. Julius Kugy i danas združuje ljude, 60 godina od postavljanja Kugyjeva spomenika.

Jučer, 2. kolovoza 2013., u Trenti kod Kugyjeva spomenika, na toj markantnoj točki Julijskih Alpa, održana je svečanost povodom 60. godišnjice postavljanja spomenika dr. Juliusu Kugyju, velikom prijatelju Julijskih Alpa, kojem je Planinska zveza Slovenije povodom 60. godišnjice slovenske planinarske organizacije postavila spomenik 3. kolovoza 1953.

Danas, 3. kolovoza 2013., dakle prolazi 60 godina od postavljanja spomenika dr. Juliusu Kugyju (1858.-1944.), koji je Julijskim Alpama izražavao svoju ljubav kroz brojne uspone, istraživanja i opise u svojim knjigama. U studentskim danima je kao vrući amaterski botančar otišao u slovenske planine tražiti tajanstveni cvijet Scabioso trento; umjesto cvijeta pronašao je ljepotu Julijskih Alpa, koja ga je očarala na cijeli život. Lokalni gorskiprovodnici pomogli su mu da se popne na mnoge još neosvojene vrhove Julijaca te da dosegne već osvojene vrhove novim smjerovima. Zbog toga je poznat i kao „otkri vatelj Julijskih Alpa“. Dr. Kugy bio je i veliki povezivač među narodima koji žive na području današnje Slovenije, Italije i Austrije te poticatelj prijateljstva među njima. Spomenik koji je postavila Planinska zveza Slovenije povodom svoje 60. godišnjice izradio je kipar Jakob Savinšek, postavljen je tako da se Kugy ogleda prema Jalovcu (2645 m), koji je bio jedan njegovih najdražih vrhova, ako ne i najdraži. Godine 1884., devet godina nakon prvog poznatog uspona na Jalovec, s vodičem Andrejem Komacom prvi je pronašao sjeverni pristup vrhu. S vodičem Jožetom Komacom uskoro mu se uspio i prvi zimski uspón.



Svećanosti koju su organizirali Planinska zveza Slovenije, Triglavski narodni park i Općina Bovec sudjelovalo je oko 100 prijatelja i ljubitelja planina, od najmlađih do odraslih divljenika dr. Kugyja i njegovih brojnih djela (medu tim spadamo i među rijetke alpske narode koji imaju Kugyjeva književna djela u potpunosti prevedena). O dr. Juliusu Kugyju, njegovom značaju, vrlo zanimljivoj povijesti postavljanja samog spomenika u uvodu je govorio Žarko Rovšček, član PD Tolmin i veliki poznavatelj dr. Kugyja, njegov svečani govor pročitajte na kraju članka. Na svečanosti su svojim govorima sudjelovali župan Općine Bovec Siniša Germovšek, direktor Triglavskog narodnog parka mag. Martin Šolar i predsjednik Planinske zveze Slovenije Bojan Rotovnik. Župan Siniša Germovšek istaknuo je značaj dr. Kugyja za Trentu, koja „ljubavi mu Trenti nikad nije zaboravio i često spominjao zasluge trentarskih vodiča, skromnih, ali vještih i odličnih poznavatelja svog prekrasnog okruženja. Trentarski vodiči bili su kleni muškarci, različitih karaktera i osobnih osobina, ponosni, brihtni i iskri, i uvijek su bili dorasli zahtjevnim zadacima i iskušenjima koje je u svoj svojoj žudnji otkrivanja nepoznatih predjela Julijaca postavljao dr. Kugy.“ Direktor TNP mag. Martin Šolar bio je sretan što smo se danas okupili na jednoj od najmarkantnijih točaka Triglavskog narodnog parka te zahvalio svim sudionicima i suorganizatorima, posebice pobudnici svečanosti Planinskoj zvezi Slovenije. Predsjednik PZS Bojan Rotovnik istaknuo je da „ove godine slavimo 60. godišnjicu postavljanja spomenika i vrlo smo ponosni što nam je prije dvije godine uspjelo otkupiti zemljište na kojem stoji spomenik Kugyju. U Planinskoj zvezi već smo započeli postupke za osiguranje dugoročne uređenosti spomenika i njegove okolice. K većoj prepoznatljivosti spomenika pokušat ćemo pridonijeti provedbom povremenih priredbi kod spomenika, a današnja priredba već je prvi korak tome. Ove godine slavimo još jednu 60. godišnjicu, i to 60 godina Slovenske planinske staze (SPP), koja prolazi neposredno blizu Kugyjeva spomenika. Stoga današnji datum svečanosti nije slučajan, jer smo točno na sredini između oba jubileja. Za SPP jučer, 1. kolovoza, prošlo je 60 godina od otvaranja, za spomenik sutra će proći 60 godina od otkrivanja. Budući da je SPP vrlo prepoznatljiva i često posjećivana veznica, vrlo smo sretni što smo se uspjeli dogovoriti s Triglavskim narodnim parkom za premještanje odsnka SPP od Izvora Soče do Info centra TNP s glavne asfalte ceste na Sošku stazu (parkovnu uču stazu koja vodi posjetitelje Triglavskog narodnog parka uz Soču od njezina izvora prema Bovcu). Tako će SPP u tom dijelu prolaziti i mimo spomenika dr. Kugyju, u PZS-u ćemo proučiti i mogućnost da bude spomenik dr. Kugyju u budućnosti jedna od točaka na SPP.“ Da bi premještanje SPP na dio Soške staze bilo i formalno potvrđeno, predsjednik PZS Bojan Rotovnik i direktor TNP mag. Martin Šolar potpisali su sporazum na osnovu kojeg ćemo planinarima dobiti mnogo prijateljskiji odsnjak Slovenske planinske staze.



Priredbu su obogatili mladi s kulturnim programom, sudjelovali su Martin Kavčič na klarinetu i s recitacijama djeca domaćeg Kulturnog društva Triglav - Trenta.



Žarko Rovšček: Dragi, poštovani ljubitelji gorske svijeta,

Prije pet godina smo se povodom 150. godišnjice rođenja dr. Juliusa Kugyja (1858.-1944.) na različite načine poklonili njegovom sjećanju. Izrazili smo mnogo osjećajnih pogleda na njegov život i rad, na njegovo nasljeđe i vrijednu vezu, svojstvo svih naroda koji živimo na stičištu pod Julijskim Alpama. Naša Planinska zveza Slovenije medutim prošla je još nekoliko godina koje su je dijelile do ove godine 120. godišnjice, časnog jubileja odanosti nekoj ideji koja sama po sebi ne donosi ništa materijalno korisno, ništa takvog za što se inače, naročito danas, rado trudimo. U poštovanju prekrasnog gorske svijeta nudi nama svima veliko bogatstvo, sitna zadovoljstva i radosti pri svakom romanju u taj naš zajednički „beskorisni svijet“. Ta osnovna planinarska ideja nas združuje, daje nam krila, snagu u prevladavanju svakojakih poteškoća i zabluda ovog svijeta, osobnih stiska i još toga... Otkud taj snažan naboja našem pokretu, uvjerenju, volji; otkud njegova kulturna i povijesna dubina, masovnost, odanost? Uvijek smo u našoj srenji imali ljude koji su znali sažeti naša žudnja, u riječi staviti i drugačije prikazati naša osjećanja; koji su znali čast i slavu naših planina ponijeti u svijet. Danas posvećujemo naše misli dr. Juliusu Kugyju - pioniru, divljaču i otkrivaču našeg gorske svijeta svjetskoj javnosti, jednom od prvih bilježitelja njegovih ljepota i klasiku svjetske planinarske književnosti. Prije 60 godina poklonili smo mu se na poseban način pod okriljem pola mlađe Planinske zveze, u društvu austrijskog Alpenvereina i tršćanske sekcije CAI (Club Alpino Italiano), svi zakleti planinari. Ovdje stoji brončani lijevak njegove fizičke podobe, duhovno je sam sebe oblikovao i podigao svojim djelima. U takvom obrisu je zajedno sa svojim nasljeđem još uvijek prisutan među nama.

Kakva je dakle ta njegova duhovna podoba, nasljeđe?

Slovenci imamo prema Kugyju poseban odnos. Ispunjava nas ponosom na njegove slovenske korijene, po majci, po ocu. Već svojim ranim spisima ponio je slavu naših planina i njihovih jednostavnih domorodaca u svijet. Spadamo ali i među rijetke alpske narode koji imaju Kugyjeva književna djela u potpunosti prevedena. Prije pet godina ponovljeno faksimilirano izdanje knjige Iz mog života u planinama u prijevodu Mire Marko Debelakove prvi put izašlo je još davne 1937. Nakon Drugog svjetskog rata Založba Obzorja u Mariboru nanizala je prijevode Kugyjevih djela, s odličnim prijevoditeljima i poznavateljima planinarstva. Kugyjevo duhovno poslanstvo približilo se nam još više, obogatilo nas i predstavilo njegov intimni odnos prema planinama. U svojim djelima postavio nam je visoka estetska mjerila planinarske književnosti i dao dragocjeni savjet kasnijim piscima. Veliki odgojni značaj njegovog opusa, jer korijeni u neklonjoj ljubavi prema planinama, koju je usađivao među nas. U svojim spisima podigao je spomenik svojim neustrašivim vodičima, Komacu, Ojcingerju, Pesamosci i drugima, bez obzira na nacionalno podrijetlo. Bio je svjestan toga, jer je u uvodu zbornika Pet stoljeća Triglava zapisao: „Sigurno je i dobro da u ovo doba sve jačeg nacionalizma uzme za djelo čovjek koji je visoko iznad svake nacionalne netrpeljivosti, čijem obzoru se ne prestaje tamo gdje leže granice njegovog jezika...“

Mladićko zanimanje za botaniku preraslo je u samotna putovanja iz Trsta prema Istri i Krasu, koja su se sve više produžavala. Preko Kraškog ruba svjetlucave Julijce zvale ga na obzoru. Odzvao se njihovom pozivu i ostao vjeran do kraja svog života. Četrdeset godina, gotovo do Prvog svjetskog rata, trajalo je uz pomoć naših vodiča njegovo simbolično traženje čudesne scabiose trenta, istraživanje Julijaca i nastojanje popeti se na sve teže dostupne vrhove, preko njihovih zidina i škrbina. Nastala je bogata berba ponavljanja, zimskih i prvenstvenih uspona. Usred zahodio je i u Zapadne Alpe. Srcem je živio za planine.

Sutra će proći točno 60 godina od dana otkrivanja ovog spomenika. Ali bitka za simbolički povratak Kugyja u Trentu bila je prema izvješćima tadašnjih medija do zadnjih tjedana prilično vruća.

Akcijski odbor povjerio je izradu kipa kiparu Jakobu Savinšku, nacrte za uređenje okolice i postolje arhitektu Kobetu. Autor predložio je lokaciju spomenika na Šupcu, poznatoj razglednoj točki pod Vršičem. Taj raskošan, lako dostupan razgledište obično oča rava prolaznike, čak i one koji još nikad nisu zalutali na usamljene gorske staze. „Idealno odmorište za brončanog Kugyja,“ zajedno s umjetnicima mislili su neki, ali ne svi. Na primorskoj strani među ljubiteljima planina iznenada je zakuhalo. Smatrali su da mora mjesto spomenika biti upravo u Trenti, koja je bila Kugyju cijeli život polazište u planinski svijet. Spomenik na Šupcu bio bi dostupan samo automobilistima, jer u okolici nema nikakve važne planinske staze. Nekakav moderni tolminski bunt okupio se oko poznavatelja Kugyjeve književne baštine, Franca Ceklina, alpinista, tadašnjeg potpredsjednika PD Tolmin i društvenog propagandista. Posočka planinarska i turistička društva poslala su PZS otvoreno pismo s zahtjevom da se spomenik Kugyju postavi niže u Trenti. Radio Ljubljana i Radio Koper objavili su prosvjed u cjelini. Planinski vestnik sažeo je službeno mišljenje Planinske zveze o lokaciji blizu Julijane ili barem u Donjoj Trenti i da se njena Gospodarska komisija ne slaže s mjestom koje su odredili kipar i arhitekt. Sastanak komisije za određivanje lokacije, 20. lipnja 1953. na Šupcu, trebao je presjeći gordijski čvor. Uz neke općinske dužnosnike sudjelovalo je kar 23 ljudi. Autori projekta u diskusiji smatrali su da je prostor na Šupcu, koji okružuje vijenac gorskog divova, s estetske strane idealan, ali primorski predstavnik čak ni nakon višesatne rasprave nije popustio ni pedalj. Kip je tada bio već uliven pod pretpostavkom da će stajati na Šupcu.

Članovi komisije potom su sišli u Trentu i popeli se na markantnu, štrleću „Furlanovu“ stijen na suprotnom bregu Soče, uz Alpinetum Julijane. Ta trebalo je biti jedno od dva odabrana mjesta za spomenik. Spominjali su i prostor pred bivšim hotelom Planinski orel. Novinar Slovenskog poročevalca Mile Smolinsky dramatično opisuje da su „Primorci ovdje stupili sa svojom teškom artilerijom“. Franc Ceklin, vješt govornik i glasnik „primorske strane“ dokazivao je Kugyjevima citatima da njegov spomenik pripada jedino Trenti. Kad je u ime svih posočkih planinarskih društava i lokalnih vlasti iz Tolmina izrekao svoj bezuvjetni „ne“ za umještanje na Šupcu, ideja o njoj konačno je otpala.

Kad su kipar i arhitekt stručno opovrgli mogućnost postavljanja spomenika na „Furlanovoj“ stijeni i pred hotelom Planinski orel, nakon više od četiri sata rasprave ušli su u slijepu ulicu. Novih prijedloga nije bilo. Trebali su odabrati novu komisiju, sadašnja bi birala među njenim novim prijedlozima. Otkrivanje spomenika time bi odgađeno na neodređeno vrijeme, unatoč tome što je svečanost bila predviđena dan nakon planinarskog slavlja povodom 60. godišnjice SPD u Vratima, dakle 3. kolovoza iste godine. PD Tolmin u sklopu tog događaja pripremao je i otvaranje planinarske izložbe u Trenti, koja je kasnije trebala preras ti u stalnu zbirku i budući planinski muzej. Pred očima brojnih, uključujući strane posjetitelje, obećavala se dakle lijepo zaokružena počast jubileja slovenske planinarske organizacije. Odgodom otkrivanja Kugyjeva kipa u Trenti na kasnije vrijeme, značajno bi se osiromašila. Živčana napetost među prisutnim članovima komisije, razumljivo, pri takvom razvoju rasla je.

Rješenje naznačio je novinar Smolinsky, koji je cijelo vrijeme s pozadine pratio raspravu i već tjedan dana ranije pisao u Slovenskom poročevalcu o ljepotama Trente. Na svojim posjetama upoznao je i današnju lokaciju koju je predložio komisiji na ogled. Prisutni su u bezizlaznoj situaciji prihvatili njegov prijedlog. Uskoro nakon ogleda postigli su sporazum i zadovoljno se rukovali.

Datum otkrivanja Kugyjeva spomenika (3. kolovoz 1953.) nezadržno se približavao. Najavljeno je bilo da će svečanost (kao zaključak proslave 60. godišnjice slovenskog planinarstva) biti u ponedjeljak u deset sati dopodne. Ali kip, koji su trebali poslati u subotu ujutro iz zagrebačke ljevaonice, stigao je na cilj tek u ponedjeljak ujutro pa su otkrivanje morali odgoditi na šesnaest sati popodne. Tik pred svečanošću radnici su uklonili dizalicu kojom su poslednjim trenutkom postavili kip na zidani postament. Tijekom kulturnog programa nakon govora stranih predstavnika u ime PZS govorio je dr. Miha Potočnik. Vrijeme je učinilo svoje i kako kaže Avčin: „Nije ga otkrila ljudska ruka: Vjetar koji se u kišnim valovima gonio onog mračnog popodneva s Prisojnika, Razora, s Mojstrovke i Travnika, oluja povukla je planinarsku zastavu preko širokog oboda šešira nepomičnoj figura na ramena. Leđima okrenut prema malom broju publike koja je izdržala u oluji, slušao je govornike svih naroda baš kao što je uvijek bio u životu: samo u planine uronjen, uzvišen nad dolinskim svijetom i njegovim sitnim djelovanjem.“

Besmrtni Kugy, odjeven u broncu, tako se u duhu vratio u naručje svoje Trente. Sanjivo gleda preko Soče i skromnih trentarskih domaćinstava prema Jalovcu, mjestu zimske avanture koja se za njega sretno završila nakon munjevite intervencije hrabrog Jožeta Komaca - Pavra i darovala mu dug život. Slijedimo njegove proročke misli: „Znam tko sam ovdje. Znam da u ovim planinama i dolinama neću skoro umrijeti. Ovdje i tamo moj sjećaj postat će nasljeđe onih koji su me poznavali, predavat će ga djeci i dječjoj djeci. Kad osobni i prenijeti sjećaj potpuno izblijedi, moje ime još će ploviti preko grebena kao bajka...“



Neka ta bajka traje vječno!