Alpinistima visoko državno priznanje

Slovenski alpinisti svjetskog formata Franček Knez i Silvo Karo primili su danas, 22. prosinca 2010., iz ruku predsjednika Republike Slovenije dr. Danila Türka visoko državno odlikovanje Red za zasluge. Predsjednik je oba alpinista odlikovao za postignuća u slovenskom alpinizmu i za doprinos ugledu slovenskog alpinizma u svijetu i većoj prepoznatljivosti Slovenije.



Nakon bezbrojnih prepletenih visinskih kilometara, nakon zajedničkih smrzavanja na hladnim osiguravanjima velikih zidova, ali i pješačenja u baznim logorima i prije svega nakon više od tri desetljeća izuzetnog alpinističkog opusa, danas su u Predsjedničkoj palači rame uz rame ponovno stajali mušketiri Franček Knez i Silvo Karo.

Odlikovanja su primili još i bokser Dejan Zavec (zlatni Red za zasluge) i Društvo za istraživanje jama Ljubljana (za njega predsjednik Primož Presetnik), također zlatni Red za zasluge.

Odmah nakon službene priredbe je navodno skromni guru slovenskog alpinizma Franček Knez u svom stilu slegnuo ramenima i svoje odlikovanje prokomentirao riječima: Da, bilo je puno lijepih trenutaka. Nažalost, mnogih koji bi jednako tako zaslužili takvo odlikovanje danas više nema među nama. To nije samo moja priča... Ne znam što bih rekao? Nemam neki veliki komentar. Na malo šaljivo pitanje što je lakše, popeti se teškom pločom odnosno previsnicom ili prisustvovati protokolarnom prijemu, samo se zločesto nasmiješio i rekao: Lakše? Prvo je bolje, sigurno.

I Silvo Karo, koji je baš taj dan slavio 50. rođendan, u prisutnosti svog dugogodišnjeg soplezalca, oživio je sjećanja uglavnom gledajući fotografiju gdje na vrhu gigantske pukotine patagonskog Fitz Roya nasmijani sjede tri mušketira: Kako bi bilo lijepo da je danas ovdje s nama i Janez Jeglič – Johan i još neki as iz generacije osamdesetih, koji smo zahvaljujući Frančku, koji je nesumnjivo malo jači motor i pogurao vlak naprijed, penjali se i stvarali slovenski alpinistički put, povijest. Svaka generacija imala je nekoga tko je to povukao, podigao više, na višu razinu... Prije nas, prije Frančka, to je bio Nejc Zaplotnik.

Zanimljiv je i Knezov odgovor na pitanje o alpinističkoj anegdoti, kada je u oluji na zidu Fitz Roya osiguravao Silva, bez kacige, s kapom na glavi, a kamen mu je proletio na glavu, koji ga navodno uopće nije smetao. Zašto bi me, odgovorio je uvijek tajanstveni Franček. Silvo naravno na taj odgovor nije krio smijeh i objasnio: Da, sjećam se, kada sam se spustio do Frančka, oko njega na osiguravajućem mjestu sve je bilo krvareno, ali vjerojatno zbog hladnoće uopće nije osjetio taj jak udarac. Franček je pak za vrijeme našeg razgovora i oživljavanja sjećanja opet samo slegnuo ramenima i zaključio jednostavno: Naravno. Ali ništa strašno.

Nakon gotove svečane priredbe Silvo je još rekao: Sve ovo me je malo iznenadilo, kako se sve zgusnulo u jedno razdoblje i prekretnicu, i vremenski... Da, u stvari se radujem da je taj trud koji smo uložili u alpinizam u ova tri desetljeća, jer smo to radili srcem i sviješću da to radimo dobro i za narod, državu, prepoznatljivost..., sada odlikovan.

---------------------------------------------

Odlikovani alpinisti bili su glavni akteri zlatnog doba slovenskog alpinizma u osamdesetim i devedesetim godinama. Slavni kao hrabri penjači velikih zidova i imaju izuzetnu statistiku uspona (njihova zajednička »plezalačka suma« obuhvaća gotovo 7000 smjerova), među kojima posebno zablistava Frančkovih nevjerojatnih 729 prvenstvenih uspona, što je bez ikakve sumnje elitni odnosno rekordni dosežak na svjetskoj razini ovog sporta. Franček Knez i Silvo Karo u svijetu modernog vrhunskog alpinizma smatraju se besmrtnim ikonama, heroldima brzog alpskog stila penjanja i alpinističkim vizionarima koji su svoje sportske motive tražili u strmim, ekstremno teškim smjerovima na velikim zidovima svijeta.

Plezalački počeci oba alpinista datiraju u sedamdesete godine. Slične želje, vertikalni izazovi i kvaliteta bili su motivi da su se 1982. navezali na zajednički konop. Pridružio im se i pokojni Janez Jeglič - Johan i slovenski alpinizam dobio je svoje »tri mušketira«, koji su u svijet svjetskog alpinizma ponijeli jasnu poruku o neustrašivim slovenskim alpinistima koji su u divljim i krševitim smjerovima domaćih planina izbrusili planinarske osjećaje, intuiciju i hrabrost. Također zbog triju mušketira uzburkalo se u tradicionalnim plezalačkim nacijama, jer su se u francuskim, engleskim, talijanskim i drugim stranim medijima počele pojavljivati priče o hrabrim penjačima s sunčane strane Alpa koji u zidu ne okreću, čak i ako ga biju patagonske oluje ili se konopi smrzavaju u otrovnoj hladnoći Himalaja. Na vrhuncu snage bila je trojna naveza Knez, Karo i Jeglič svakako najjača takva naveza na svijetu koja je postavila mnoge, još uvijek važeće standarde u alpinizmu. Tri mušketira slovenskog alpinizma tako su u samo dva dana u Julijskim Alpama zajedno obavili nevjerojatnih 19 prvenstvenih smjerova. Odjekujuće alpinističke uspone svjetskog kalibra zajedno su obavili u patagonskim granitnim divovima, gdje su potpisani pod gotovo neponovljivim prvenstvenim usponima, pravim patagonskim klasicama u Fitz Royu i Cerro Torreju (Hudičeva rupa, Paklena direktisima ...).



Franček Knez – guru slovenskog alpinizma



Smjerovi označeni kao njegovi prvenstveni i danas se penjači hvataju sa strahopoštovanjem, jer među alpinistima vrijedi nepišano pravilo da se uz uspone koje je ocijenio Knez doda barem jedan stupanj težećnosti više. Franček Knez je jednostavno alpinist rođen s misijom istraživanja nekorištenog svijeta. Nikada se nije koketirao sa slavom i pažnjom, iako su mu ih donijeli njegovi usponi. Planine i zidove doživljavao je na svoj način. Dok su na brojnim ekspedicijama na kojima je sudjelovao mnogi u kiši, snijegu i vjetru u zaklonu pod šatorskim ceradama igrali karte, Franček je »punio baterije« za teške uspone na ledenjačkim morenama gdje je tražio rijetke kristale i druge formacije nežive prirode. Tako je materiju, kamen po kojem se penjao, spoznao do srži, pa nije čudo da je u zidovima otkrivao prolaze koji bi bez njega vjerojatno zauvijek ostali neotkriveni, nepopeti. U domaćim Alpama tako je popeo prvenstvene smjerove u svim važnim facama, samo u sjevernom zidu Triglava ih ima čak 34. Jedini je obavio prvenstvene uspone u zidovima »tri posljednja problema Alpa« (sjeverni zidovi Matterhorna, Grandes Jorasses i Eigerja) i također u svim važnim zidovima Dolomita. Obavio je brojne solo uspone, u »zidu smrti« (sjeverni zid Eigerja) dugo je držao rekord brzine. Čak i za znameniti smjer koji nosi ime Walterja Bonattija, u zidu Druja potrošio je samo pišne dvije sata, smjer Krušice u sjevernom zidu Špika pa je sam popeo noćnim pristupom do Škrlatice... Originalnim pristupom i dugogodišnjim sistematskim tvrdim radom doprinio je podizanju alpinizma na ekstremnu razinu. Franček Knez o (svom) alpinizmu kaže: »Alpinizam je usamljeni put kroz divlje doline, do ozarenih vrhova duše. Tko je ikad stupio na tanki oštri stijenski greben koji razdvaja ovdje od onkraj, ugledao je veličinu života … … Svi imaju prijatelja, pa čak i ako je to kamen, planina. Život sam posvetio njoj koja ima kamenito lice koje reže magle prolaznosti.« Planinarska misao koja u njegovom stilu kaže više od tisuću naslovnica. Od slovenskog nacionalnog simbola Triglava i njegovog Sjevernog zida pa do Sagarmate, božice majke zemlje odnosno Everesta, najviše točke zemeljske oble, Franček Knez popeo je preko 5000 smjerova, više nego dovoljno da se slovenska planinarska tradicija uz njegovu pomoć može više puta dodirnuti samog nebeskog svoda. Red za zasluge? Naravno!



Silvo Karo – kralj granita

Odlike domžalskog alpinista možda je najslikovitije opisao argentinski plezalac, dijete patagonskih planina, Rolando Garibotti, koji je u jednom intervjuu rekao: »Mogu reći da je penjanje s Silvom Karom... kao da voziš s Schumacherom ili igraš nogomet s Maradonom. Silvo je bio moj heroj, idol...«

Kako inače opisati sportaša čija fizička priprema je tako suverena da u jednodnevnom plezalačkom maratonu, u samo 13 sati, sam obavi tri domaća zida odnosno plezalačke klasike: uspon u smjeru Helba-Čopov stup i silazak po Dugoj njemačkoj smjeni u Sjevernom triglavskom zidu, zatim vožnja u Tamar gdje nakon dva visinska kilometra u Zidu slijedi 800 metara vertikale slavitog Aschenbrennera u divljoj faci Travnika, s vrha grebensko prelazak do Šita i silazak po Rupi, ukupno dakle više od 2300 visinskih metara čistog penjanja? Kako si uopće zamisliti sportaša čija odlučnost i psihička spremnost su tako čvrste da u sirovoj stjen vitagonskog granitnog diva Cerro Torreja unatoč orkanskoj oluji, hladnoći i povremeno zahtjevnim osiguranjima obavi praktički neponovljiv uspon i istovremeno snimi još s prestižnim srebrnim encijanom nagrađeni film o Paklenoj gori odnosno zadivljujućem smjeru u Južnom zidu Cerro Torreja? Tri desetljeća vrhunskog alpinizma, 1850 alpinističkih uspona, 170 prvenstvenih uspona, 24 alpinističke ekspedicije, epski uspon (u inozemstvu ocijenjen kao jedan od najvećih alpinističkih doseglja sve vremena u velikim zidovima) preko himalajskog previsnog diva Baghiratija III, suradnja sa slavitom National Geographicom u knjizi Voices from the Summit, članstvo u žiriju najuglednijeg svjetskog planinarskog festivala u kanadskom Banffu, počasno članstvo u elitnom engleskom klubu The Alpine Club osnovanom davne 1857., briga o očuvanju domaće planinarske tradicije te koncept i razvoj sve uglednijeg Međunarodnog festivala planinarskih filmova Domžale su činjenice koje domžalskog alpinista Silva Kara stavljaju među legende svjetskog alpinizma. U jedinstvenoj, vizionarskoj i prije svega neponovljivoj alpinističkoj odiseji preko najnegostoljubivijih zidova svijeta ponio je slovenski alpinizam na sam vrh, među svjetske gigante tog sporta. Kao sportaš, plezalac i alpinist uzdigao se na visokogorski Olimp i svoju bogatu sportsku stazu oplemenio i kulturom te priče iz velikih zidova doveo na filmsko platno. Crvena nit velikih uspona tako će se iz osiguravajućih mjesta, hladnih bivaka, pukotina i previsnica nastaviti i u hram kulture uz pomoć Silva Kara, gdje inače raznovrsna i izuzetno bogata slovenska planinarska tradicija nažalost ne zalazi baš često, iako i tamo zaslužuje svoje mjesto, baš kao što je Silvo Karo nesumnjivo zaslužio državno odlikovanje Red za zasluge.



Od Makaluja 1975. i visinskog rekorda bez dodatnog kisika do Zapadnog grebena Everesta koji je 1979. osupnuo svijet, pa preko Paklene direktisime u olujnom istočnom zidu Cerro Torreja 1986. slovenska planinarska povijest i tradicija rastala se i obogaćivala mnogim nevjerojatnim pričama, hrabrim usponima i avanturama koje su svaka u svoje vrijeme značile prekid u osvajanju zidova i strmih vrhova.



Jure Gregorčič, Urban Golob