Česen i Livingstone prvi po zapadnom grebenu na Gašerbrum III

Česen i Livingstone prvi po zapadnom grebenu na Gašerbrum III

Prije 100 godina na Olimpijskim igrama u Chamonixu prvi put su dodijelili posebnu medalju za alpinističke dosege, a u vrijeme Olimpijskih igara Pariz 2024. vrhunski alpinisti Aleš Česen i Tom Livingstone u alpskom stilu popeli su 2000 visinskih metara dugu prvenstvenu smjer po zapadnom grebenu na Gašerbrum III (7952 m) u Karakorumu. To je bio tek treći uspon na ovaj najviši neosamstotisućnjak, smjer su ocijenili s ED+, što je povišena najviša stopnja francoske šeststupanjste ljestvice. Gornji dio grebena bio je vrtoglavo oštar i strm, jedan od najzahtjevnijih raztežaja bio je upravo zadnji, koji ih je 4. kolovoza 2024. doveo na 15. najvišu goru na svijetu, inače su za uspon i povratak u bazni tabor trebali sedam dana.

Uigrana slovensko-britanska alpinistička naveza Aleš Česen (Alpski gorniški klub) i Tom Livingstone nakon dvije godine, otkako ih je loše vrijeme prisililo na umak, vratila se na Gašerbrum III (7952 m), gotovo osamtisućnjak u Karakorumu, i ovaj put uspjela doći do vrha. Ideja za uspon rodila se Česnu već 2016. s Lukom Lindičem nakon penjanja na Broad Peak i Gašerbrum IV. Česen je prije dvije godine na projekt pozvao britanskog soplezalca i prijatelja Livingstona, kojima je vrijeme prekrižalo planove i "morali smo prvo prilagoditi smjer uspona na sjevernu stranu gore, kasnije već relativno visoko (oko 7800 metara) priznati premoć prirodi i sići u dolinu. U projekt smo uložili ogromno energije i vremena. I zbog toga smo se ove godine odlučili pokušati ponovno. Inače u samoj biti nismo mnogo mijenjali taktiku, ali smo se nadali da ćemo iskustva i znanja, stečena na gori, moći okrenuti u našu korist."

Krajem lipnja ove godine nakon šestodnevnog slikovitog pristupa po ledenjaku Baltoro došli su do podnožja gore i nakon nekoliko dana odmora počeli standardni proces aklimatizacije - po normalnoj smjeru na susjednom Gašerbrumu II, osamtisućnjaku, na kojem su unatoč dobroj posjećenosti nekoliko puta gazili stazu drugim navezama, na nekoliko tura pak moći i dobru energiju ujedinili i s austrijskim kolegom. "Prilično nestabilno vrijeme u lipnju doprinijelo je da smo za dovoljnu aklimatizaciju potrošili mnogo više vremena nego što smo planirali. Upravo zadnji dan procesa, kada smo počeli silaziti s visine 7000 metara, zapleo se, jer mi se počelo vrtjeti, što je inače može biti jedan od znakova visinske bolesti ili čak edema, međutim uz potpunu odsutnost bilo kakvih drugih znakova. Situacija bi bila zanemariva ili čak smiješna da je brzo prošla. Međutim samo se pogoršavala i doći s brda u tom stanju nije bilo ništa smiješno," sjeća se Česen. Nakon povratka u bazni tabor odvijala se mučna i tehnički neučinkovita komunikacija s liječnicima kod kuće, pri čemu se slovenski alpinist toplo zahvaljuje dr. Pierru Mulleru i dr. Juliji Šter za svu pomoć i podršku. Nakon neuspješnog traženja lijekova u Pakistanu, koje bi potencijalno mogao dobiti preko nosača ili vojnog helikoptera, nije im preostalo drugo nego čekati i nadati se da bolest prođe, iako je regeneraciju otežavala visoka nadmorska visina. Nakon dobrog tjedna Česenovo zdravstveno stanje uredilo se do te mjere da su se odlučili za ponovni pokušaj uspona - uz svijest da imaju uz sve čekanje i vremenske uvjete najviše jedan pravi pokušaj za planirani uspon.

Gašerbrum III unatoč zavidnih 7952 metara rijetko posjećena gora. Do prvog uspona na nju 1975., koji su obavili poljski alpinisti Wanda Rutkiewicz, Alison Chadwick-Onyszkiewicz, Janusz Onyszkiewicz i Krzysztof Zdzitowiecki, bio je jedan od najviših nepenjanih vrhova na svijetu. Na najviši neosamtisućnjak kasnije se popela još samo španjolska naveza, i to 2004. po smjeru prvopristopnika. Godine 1985. škotska naveza pokušala je nešto slično, kao sada slovensko-britanska, ali nije uspjela, tako da je Česnu i Livingstonu uspio tek treći uspon na Gašerbrum III, koji je također prvi po zapadnom grebenu. "Jasno je zašto je gora neposjećena. Osim što ima tu nesreću da ne prelazi magičnu granicu, koja privlači mase, 8000 metara, praktički je jednako visoka. Uz to je tehnički prilično zahtjevnija od okolnih Gašerbrum I i II, koji prelaze spomenutu magičnu granicu. Da ne govorim o obližnjem K2," pojasnio je Česen prije odlaska na ekspediciju.



"Prvi dan je bio jednostavan. Preko ledenog slapu i južnog ledenjaka Gašerbrum popeli smo se u nekoliko sati do platoa na visini manje od 6000 metara, gdje smo imali postavljen šator (tzv. ABC). Od tamo ozbiljno penjanje tek počinje. Zbog visokih temperatura u nižim dijelovima gore počeli smo prvi dan penjanje usred noći. Zbog sigurnosti morali smo prije jutarnjeg sunca popeti barem 800 metara ledenog obronka prema sedlu između Gašerbruma III i IV. Usred dopodneva uredili smo si iznad spomenutog sedla tik prije početka skalnog dijela zapadnog grebena na visini 7100 metara pristojan bivak. Znali smo da je odavde dalje povratak istim smjerom može biti problematičan. To nas je malo brinulo u svjetlu mog zdravstvenog stanja, ako bi se slučajno opet pogoršalo," početne izazove uspona nakon povratka u Sloveniju opisuje Česen.

U detaljnom izvješću škotskih penjača, koji su greben pokušali popeti 1985., pročitali su da su pri umaku tik ispod grebena ostavili kolut užeta. Kada su sljedećeg jutra počeli penjanje, nisu mogli vjerovati svojim očima kada su ugledali uže: "Tamo je ležalo, uredno namotano, opterećeno malom skalom, kao da se ništa nije dogodilo. Zub vremena mu je u 39 godina oglodao samo boju na gornjoj strani, na donjoj pak još je naznačivalo da je nekad bilo plavo. Nađeno uže također je naznačivalo početak ozbiljnog penjanja. Ako smo sasvim pošteni, teško je govoriti o prekoračenjima bilo kakvih užitaka iznad sedam tisuća metara. Unatoč tome činilo se ponekad da je penjanje (gotovo) uživačko i posebno gornji dio grebena bio je vrtoglavo oštar i strm. Prema kraju drugog dana penjanja u području grebena postao je prepadnut i prestrm. Negdje na visini, gdje je škotska naveza okrenula, mi smo se s jednim spuštanjem po užetu preusmjerili na sjeverni dio grebena. Nakon beskrajnih delikatnih prečki, posutih šećerastim snijegom, počeli smo iskopavati polici za bivak pod vršnom skalnom glavom, na visini 7800 metara. Nikako nije htjela biti dovoljno široka i na kraju smo se morali pomiriti s otvorenim sjedećim bivakom neugodno visoko. Kada sada pomislim unatrag, još uvijek prilično ekstremna noć, tada pak dana situacija, koju prihvaćaš."



"Kada smo sljedećeg jutra gazili strm, dubok i potpuno neobrađen šećerasti snijeg, mislio sam si sam u sebi da je to nešto najdemotivirajućeg što sam doživio. Također hlapljenje za tim nešto zraka, koji je na ovoj visini još ostao, nije bilo baš od velike pomoći. Teško je u svem tom mozaiku sjećanja, koji su nam još ostali u podhranjenim mozgovima, izdvojiti ključna mjesta. Ali jedan od više dosadnih raztežaja bio je upravo zadnji skalni, najmanje 7900 metara visoko. Nije se radilo o nikakvom prevjesnom mjestu, nego kombiniranom raztežaju, gdje si kao mačka zabio svoje kandže dereza i cepina u preperenu skalu, poprskanu snijegom. Nijedna kandža nije držala cijelu težinu, o bilo kakvom osiguranju pak smo odmah prestali razmišljati. Toma sam u šali pitao, kako ocjenjuješ takav raztežaj. Složio sam se da ga jednostavno ne možeš," slikovito opisuje 42-godišnji Kranjčanin.

"I vrh? Dosegli smo ga usred popodneva, 4. kolovoza. Zagrlili smo se, fotografirali i nasmiješili. Za što više nismo imali ni volje ni energije. Malo nas je razočaralo maglovito vrijeme. Pa ne toliko zbog pogleda, nego nismo bili sasvim sigurni, u koju grapu moramo skrenuti za silazak. Silazili smo namreč prema Gašerbrumu II, gdje smo se na visini oko 7400 metara priključili normalnoj smjeru na spomenutu goru. Silazak inače nije prošao bez neugodnosti, ali ništa posebno potresnog. U dva slaba dana bili smo natrag u baznom taboru. Sretni, da smo pod krov stavili tako ogroman projekt, koji smo počeli prije dvije godine? Zasigurno negdje duboko. Osjećali smo pak više nego ne iscrpljenost," su zgovorne riječi Aleša Česna, koji ističe da je najveći izazov ove ekspedicije za njega bio "strpljenje, inače još nikad nisam bio fizički tako 'izraubovan' kao ovdje. Malo sam mislio da su to možda već godine, međutim Tom je imao iste osjećaje, unatoč tome što je desetljeće mlađi."

Prvenstvenu smjer po zapadnom grebenu na Gašerbrum III (7952 m) nazvali su Edge of Entropy: "Edge se naravno odnosi na zapadni raz, entropija malo filozofski malo znanstveno kao količina, koja u prirodi označava nered i po zakonu termodinamike može u vremenu samo rasti - tako je naš 'nered' rastao s visinom tako u smislu terena (sve više razbijen, nedefiniran, težak za osiguranje), kako je rastao osjećaj nereda u našim glavama zbog umora i manjka kisika." Smjer, koji sabire 2000 visinskih metara, ocijenili su s ED+, što je povišena najviša stopnja francoske šeststupanjste ljestvice.

Česen i Livingstone bili su zajedno već na ekspediciji 2018., kada su s Lukom Stražarom po prvenstvenoj 2400-metrskoj smjeru u sjevernoj stijeni Latoka 1 popeli se na 7145 metara visoki vrh te se tako upisali u povijest drugim usponom na taj pakistanski sedamtisućnjak i prvim uspješnim usponom sa sjeverne strane. Za taj podvig, koji se četiri desetljeća činio nedostižnim, trojka je dobila nagradu zlatni cepin. Aleš Česen dobio je zlatni cepin već 2015. za prvenstveni uspon u sjevernoj stijeni Hagshua (2014, 6657 m) s Lukom Lindičem i Markom Prezljem. Tom Livingstone pak ima ove godine već uspješnu ekspediciju na Aljasci, gdje je sa slovenskim alpinistom Gašperjem Pintarom popeli prvenstvenu smjer u 1600-metrskoj južnoj stijeni gore Mt Dickey.

Uz zlatni cepin, najprestižniju alpinističku nagradu, koju su u dobrih 30 godina dodjeljivanja čak deset puta dobili slovenski alpinisti, valja spomenuti još olimpijsku povijest alpinizma. Na prvim zimskim Olimpijskim igrama u Chamonixu 1924. dodijelili su namreč posebnu medalju za alpinističke dosege, koju su dobili članovi i šerpe britanske ekspedicije na Everest 1922. Olimpijske medalje za dosege u alpinizmu dodijelili su inače samo četiri puta, ali iz alpinizma se razvilo sportsko penjanje, u kojem Slovenija ostaje velesila s dvostrukom olimpijskom prvakinjom Janjom Garnbret.