Hodam, dakle idem - proljetno slavlje samoće...

Hodam, dakle idem - proljetno slavlje samoće i tišine u Trnovskom gozdu.

20. ožujka smo još prije izlaska sunca ušli u proljeće, na Svjetski dan sreće na vrata je već kucao i Svjetski dan poezije, a 21. ožujka je i Međunarodni dan šuma. Kako bismo mogli ljepše proslaviti zajedno s prirodom nego u njezinim njedrima - s knjigom Hodam, dakle idem izpod majstorski naoštrenog pera Marjana Bradeška, koja je izašla u Planinskoj nakladi. Novinarskoj prezentaciji knjige na samotnoj stazi do Vrha Skopice između Trebuše i Čepovanske doline pridružio se i urednik knjige i naklade Vladimir Habjan.

Knjiga Hodam, dakle idem je prava hvalospjev prirodi, poziv u tajanstveni i samotni svijet planina kojem se ne može oduprijeti, a istovremeno ljubazan podsjetnik da se planinama približimo s poštovanjem i opreznošću. Bradeškovo pisanje čita se kao poezija i u čitatelju budi sva osjetila. "Planine najintenzivnije doživljavaš sam, jer si za sve sam, pogotovo ako hodaš po takvim bezputjima ili po teškim provalijama, veća je i odgovornost prema sebi. Istovremeno se možeš zaustaviti kad želiš, a vidiš i najviše, najviše osjećaš, najviše mirišeš, doživljavaš boje i okuse i sve oko sebe. Kad sam u grupi, koja nikad nije bila veća od četiri, dakle s prijateljima ili sa suprugom i kćeri, intenzitet doživljaja je malo manji, ali je opuštenije, iako zbog odgovornosti za siguran povratak u dolinu osjećaš malo napetosti, koja zaista popušta tek kad si u dolini," rekao je o doživljavanju prirode i planina u samotnom Trnovskom gozdu Marjan Bradeško.



U svom književnom prvijencu Hodam, dakle idem u 32 priče opisuje svoje staze od krških golotinja Slovenske Istre do Triglava, od mračnih klisura predgorja Julijskih Alpa do haloških brežuljaka. Zadržava se među domaćim polhograjskim brežuljcima, a čitatelja poziva i preko granice, u Zapadne Julijce i u Ziljske Alpe. U međuvremenu dodaje dojmove s pješačenja među poljima lavande u Provansi ili među jezerima u Pirenejima, na kraju se upućuje na nekoliko višednevnih pješačenja po Slovenskoj planinskoj stazi. Kroz Bradeškove opise zamiriše rano proljeće, čitatelj osjeća sjaj bijelih stijena u vrućem ljetu, izbjegava zimske oluje, u strahu čeka medvjeda gdje ga nema, ili se nasmije zanimljivim dogodovštinama, primjerice spašavanju psa iz zaleđene Velike Dnine ili pri pogledu na planinsku djevojčicu u Belem potoku.

To je njegovo prvo književno djelo, dok se potpisao već pod dva putopisna vodiča i dva poslovna priručnika. Gotovo desetljeće i pol aktivno je sudjelovao u stvaranju časopisa Planinski vestnik i upravo pri pisanju uvodnika za najstariji još izlazeći slovenski časopis rodio se naslov knjige. "Kad sam 2003. jedne večeri pisao uvodnik za Planinski vestnik, a tijekom dana sam bio kod liječnika, ohrabrivao sam se da ako budem hodao, bit ću zdrav. Hodam, dakle idem naslovio sam taj uvodnik i završio ga s Idem kao sat. Što naslov znači? Ako hodam, zdrav sam, dakle sretan što mogu hodati naokolo vlastitim nogama. Ako redovito hodam, uvijek želim ići. Dakle pozivam i na redovito hodanje, redovito posjećivanje planina. Kad se danas vratimo u dolinu, već ćemo razmišljati kamo bismo još išli."


Na pisanje knjige potaknuo ga je upravo urednik Planinskog vestnika i Planinske naklade Vladimir Habjan, a autor posljednje riječi Andrej Mašera postavlja ga po estetskom doživljavanju prirode uz bok velikanima slovenske planinarske književnosti, poput Juliusa Kugyja, Francea Avčina, Marijana Lipovšeka i Tinea Miheliča. Kako se sadržajno i stilski kalilo njegovo pisanje? U trećem razredu za Miklavža dobio je knjigu Iz mog ruksaka Janka Mlakarja, koja je u njemu zapalila književnu ljubav - i još danas pročita više od 40 knjiga godišnje. "Čitanje je osnova za rječnik, dobro promatranje ti pomaže da to znaš izraziti."

Mnogi bi magistra računarstva stereotipno posjeli pred računalo, za njega se čini da gotovo svaki slobodan trenutak iskoristi za bijeg u prirodu, što dalje od ekrana. "Računalo je prilično suhoparno i prikucava te pred ekran. Priroda je za mene protuteža napornom poslu - to trebaš da se nadišeš. Priroda ti vraća energiju, poglede, optimizam. Iz brda se uvijek vratim optimističan, ako je u dolini bilo toliko problema, kad se pet sati znojiš, mnogi su se iznojili, a kad ih gledaš s visine, čine se manje strašni," može se mnogi pronaći u Bradeškovim riječima.


Jer hodanje u nama održava proljeće, u vrevi svakodnevnog događanja i obveza često si poželimo tišine i samoće, Marjan Bradeško je novinarima svoju knjigu predstavio tamo gdje je (između ostalog) nastajala - na zaboravljenim stazama, na lutanju u prošlost. Kao nekakav poluotok od Trnovskog gozda na sjever između Čepovanskog dola i doline Trebuše "proteže" se uski greben, koji već iznad doline Idrijce zaključuje Vrh Skopice (863 m). Stazu s prelaza Drnulk doživjeli su kao svojevrsno putovanje u povijest. Naselja Velike Vrše i Male Vrše nekad su imala gotovo stotinu stanovnika, danas tamo stoje, zapravo padaju, samo ruševine. Jedino nekadašnji dom Brezavščkovog Luka nedavno je navukao novu pojavu. Oduševio ih je samotan i u prekrasnom proljetnom suncu razgledan svijet, prekrasna staza mimo Cvekarjevog bukovog drvoreda preko samotnog travnjaka, mimo mračne udubine Kozijske grape na vrh, koji pokazuje što je to svijet klisura i "govcev" (sjevernih strmina Trnovskog gozda).

U Idrijskom korijene imaju i njegove najveće klisurske avanture. Klisure su počeli otkrivati s najboljim prijateljem, nažalost pokojnim Dariom Cortesejem, a prije njih taj svijet istraživali su mještani Rafael Terpin, Rafael Podobnik i Jože Čar. "Godine 1989. u knjizi Slapovi u Sloveniji čitao sam o drugoj najgoroj klisuri u Austro-Ugarskoj, o klancu Gačnik, i tako smo se Dario i ja uputili u nju, a da nismo dobro znali kamo se upuštamo. To je klanac s ogromnim slapovima, gdje puziš preko stijena, malo penješ, hodaš iznad slapova i iza njih, to je zapravo nekakav alpinistički čin. Do danas sam skupio 40 takvih klisura. Zašto mi je u klisurama tako lijepo? Jer tamo nema nikoga, jer vidiš nevjerojatne stvari, u svakoj sam sreo neku sovu, slapovi u njima su prekrasni, cvijeće neobično - to je stvarno divljina, ali nije za svakoga. Odgovorno se treba uhvatiti klisura i izaći van - zato s poštovanjem!" polaže na srce mogućim posjetiteljima klisura.

Dodana vrijednost knjige Hodam, dakle idem je u tome da čitatelju zasvrbe tabani i poželio bi se uputiti na samotne staze, divlja bezputja i u udaljene klisure. Ali ipak treba prvo na put glavom, tek onda nogama: "Ture u klisurama su stvarno za izabrane, ostale i za prosječnog planinara, koji se mora dobro snaći s kartom. Kao što vidite, ovdje nema markacija, ali na karti je još uvijek ucrtana staza, kojoj možeš slijediti. Iskusni tragač će s mojim opisima naći tamo gdje pišem. Mnogo tura u mom 'vodiču' opisano je tako kako sam hodao, također recimo cijeli prijelaz Poliških Špikov, gdje je sve markirano, isto tako Triglav. Ali moraju paziti na duljinu, jer su neke prilično duge. Inače ono što uče u svim planinarskim školama, i potrebno je poštovanje: turu moraš uzeti s poštovanjem. Uvijek kažem; uzmite u ruke moju knjigu, ali uz nju još kartu, još maPZS, još vodič tog područja. Na kraju krajeva imali smo u Planinskom vestniku sredinu S nama na put, gdje su za te ture već opisane staze. Svaki se može uputiti, ako se dobro pripremi i stvarno želi na put."

"Presjek tura u knjizi su samoća, posebnost i tišina. Čak i na Triglavu sam imao tišinu, jer sam išao navečer i rano ujutro. Na većini tura koje sam obavio sam, praktički nisam sreo čovjeka. Jeseni sam bio u Karnijcima na desetsatnoj turi, a nisam sreo nikoga, na turi preko Poliških Špika recimo samo jednog čovjeka," nizao je sjećanja Bradeško i dodao: "Posebnost je traženje samoće. Opisano je i malo Primorske, malo Idrijskog, vrhovi gdje nema masa, da nećemo svi hodati na Viševnik u kolonama, ili u koloni na Grmadu, nego možda ići i na Skopicu ili još nekamo drugamo. Isto tako ovdje imamo i potpuno drugačiji pogled na Julijce."



Planinska zveza Slovenije već godinama intenzivno potiče raspršeni posjet slovenskim planinama, da bi rasteretili Triglavsko pogorje, središnji dio Kamniško-Savinjskih Alpa i druge (pre)masovno posjećene vrhove, pod okriljem akcije Pješice iz dolina do visina zalaže se da bismo se češće odlučili za korištenje javnog putničkog prometa i druge prirodi prijateljske načine posjećivanja planina, poput hodanja, korištenja bicikala do ishodišta planinskih izleta te dijeljenja vožnje.