Jedan cilj, 25 pobjednika: Everest prije 40 godina

Približava se 40. godišnjica alpinističkog dana pobjede, 13. maja 1979., kada su se u povijest upisali Andrej Štremfelj i Nejc Zaplotnik, koji su kao članovi 25-članke jugoslavenske ekspedicije pod vodstvom Toneta Škarje kao prvi Slovenci stali na najvišu planinu svijeta. Dva dana kasnije su po prvenstvenoj ruti preko još neosvojene zapadne grebene vrh Everesta dosegli i Stane Belak - Šrauf, Stipe Božić i domaćin Ang Phu.


U listopadu 1975. slovenska alpinistička ekspedicija pod vodstvom Aleša Kunaverja preplezala je južni zid 8463 metara visokog Makalua po prvenstvenoj ruti i time postavila Sloveniju rame uz rame s himalajskim velesilama, jer je to bila tek treća preplezana stena u Himalaji. Godine 1977. vrh Gašerbruma I (8068 m), drugog slovenskog osemtisućaka, postigli su Andrej Štremfelj i Nejc Zaplotnik, koji su 13. maja 1979. kao prvi Slovenci stali i na najvišu planinu svijeta - Everest. Dva dana kasnije vrh su postigli još Slovenac Stane Belak - Šrauf, Hrvat Stipe Božić i šef šerpi, Nepalac Ang Phu. Na 8848 metara visoki vrh dosad se popelo 18 Slovenaca, koji imaju na Everestu tri različite preplezane rute, od toga jednu prvenstvenu, ženski uspon, uspon bez dodatnog kisika i prvi skijaški spust s vrha, što Sloveniju svrstava u sam vrh himalajskih velesila.







Posljednji visinski logor na 8120 metara postavili su Marjan Manfreda - Marjon i Viki Grošelj, koji su prvi imali priliku ići prema vrhu. Riješili su zagonetku zahtjevnog dimnjaka, koji je Marjon preplezao bez rukavica i dodatnog kisika, ali su se morali vratiti zbog teških ozeblina. Sljedeću priliku za vrh dobili su Dušan Podbevšek i Roman Robas, koji su 12. maja postigli vrh grebena od 8296 metara, ali on nije vodio na glavni vrh, koji se namiješio i Marku Štremflju, ali mu je ključni dan otkazao ventil na kisikovoj boji. Nakon dvije uspješne ekipe koje su postigle vrh, bili su Borut Bergant, Ivč Kotnik i Vanja Matijevec posljednja ekipa koja je trebala pokušati doći na vrh, ali su iz kampa pet otišli pomoći Šraufu, Božiću i Ang Phuju, koji je tijekom silaska skliznuo u smrt. Slovenskom odnosno jugoslavenskom uspjehu doprinijeli su svi članovi ekspedicije, koji su je činili još Jože Zupan, Stane Klemenc, Tomaž Jamnik, Franček Knez, Bojan Pollak, Štefan Marenče, Zvone Andrejčič, Vladimir Mesarić (HR), Muhamed Gafić (BiH), Muhamed Šišić (BiH), liječnici Evgen Vavken i Igor Tekavčič te pratnja: radioamateri Matjaž Culiberg i Slavko Šetina, novinari Marjan Raztresen i Rade Kovačevič (HR), snimatelj Slavo Vajt i slikar Franc Novinc.







S ekspedicijom disala je cijela Jugoslavija, ostvarene su i želje jugoslavenskih političkih velikana da bi bilo prikladno osvojiti vrh Everesta na Dan rada, 1. maja, ili 9. maja, na Dan pobjede. Ali alpinistički dan pobjede bio je 13. maja 1979., dan pobjede za cijelu ekspediciju koja je tri mjeseca garala na gori gora. "Naše slavlje na vrhu bilo je prije svega vrlo kratko, jer su ga brzo zamijenile brige gdje i kako dolje. Naravno da je srce zaigralo po dolasku na vrh, pljeskali smo se i malo zaplakali te nazvali bazu. Huronsko vrištanje iz svih logora reklo je sve o kolektivnom duhu. Na vrh smo došli za sve i spasili ekspediciju straha od neuspjeha. Ali u smislu da smo se bojali da bi svi napori bili uzaludni. Na vrh smo došli za Marjona i Vikija, koji su lijecili ozebline u bazi, za mog brata, Romana i Dušana, kojima nije dato doći na vrh, i za sve koji su još to nadali i naš uspon ih je malo olakšao i pokazao da se može," sjeća se Andrej Štremfelj i dodaje: "Stvarno shvaćanje toga što je time postignuto došlo je znatno kasnije. Zbog nesreće Ang Phuja u bazi i čak u Nepalu nije bilo pravog veselja nad uspjehom."







"Od 13. 5. na zemljovidu najviše planine svijeta iscrtana je nova - peta ruta i Jugosloveni smo četvrta država kojoj je uspio takav pothvat," zapisao je prije 40 godina voditelj ekspedicije Everest 1979 Tone Škarja. "Zapadni greben počinje s sedlom Lho La, koje je iz Tibeta dostupno, ali politički nedostupno, na nepalsku stranu pada s 700 metara visokim zidom. Na odgovor je li za ekspediciju logistički uopće prepleziv, poslali smo 1978. izviđački tim. Nalaz je potvrdio mogućnost, ali za prijevoz šest tona opreme na sedlo konstruirali smo 200 metara dugu ručnu žičaru preko gornjeg previsnog dijela zida. Zahtjevnost je ruta pokazala sama sobom već raznolikošću. Prvo 700 metara teškog stjenovitog zida, zatim 1200 metara ledenog, u donjem dijelu sa stjenovitim odjeljcima, zatim tri kilometra dugog grebena koji se uzdiže samo za dobar 200 metara, ali je izložen orkanima, pa još dobrih 1300 metara visoka vršna piramida teškog stjenovitog (najviša peta stopa na svijetu) i umjerenog ledenog penjanja," danas opisuje veliki strateg ne samo slovenskog, već i svjetskog himalajizma.







"S udaljenošću se sve više svijestim kako je mudro bila sastavljena ekipa i kako je stvarno svatko pridonio zajedničkom uspjehu. Sami vrhunski alpinisti bez drugih sposobnosti i znanja stvarno bi teško uspjeli. Ruta je zahtjevna zbog velikih tehničkih poteškoća raspoređenih po cijeloj ruti praktički od početka do vrha, zbog velike duljine rute i izloženosti vjetru," ističe Štremfelj, koji se na vrh Everesta 1990. popeo još s ženom Marijom i ne znajući postali prvi bračni par na krovu svijeta. Stajao je na ukupno osam osemtisućaka, bio na više od 20 ekspedicija u nepalskoj Himalaji i obavio prve pristupe na više sedemtisućaka. Prošle godine kao prvi Slovenac primio je zlatni cepin za дожivotno djelo i time postao jedini Zemljan s tim prestižnim priznanjem i za дожivotne dosege i za vrhunski uspon.







Najveći svjetski stručnjaci za himalajizam su jednoglasni da je slovenska - tada još jugoslavenska - ruta na Everest najteža od jedanaest dosad preplezanih na najvišu planinu svijeta. Godine 1984. uspjeli su je ponoviti samo Bugari, ali je pri povratku grebenom umro njihov vođa, Poljaci su je preplezali do zapadne ramene i zatim slijedili američku rutu, dok drugih uspješnih ponavljanja nije bilo, pokušaja pak najmanje 20. "Pokazalo se što može grupa dobrih i složenih alpinista, gdje je združujuća točka cilj, dakle ruta do vrha. Pokazalo se i da neznanje medija o zajedničkom djelovanju izdvaja samo pobjednike, iako bi u drugim okolnostima pobjednik mogao biti svatko. Cilj svih bila je nova ruta do vrha planine i svatko je mnogo pridonio. Unatoč tome uspjeli smo još na više ekspedicija i one s više članova također su imale priliku penjati se alpski i ostvarivati osobne ciljeve - npr. Šišapangma, Jalung Kang i Kangčendzenga, Anapurna, planine u Tibetu, ako govorimo samo o prvenstvenim rutama," ocrtava Škarja, o aktualnim izazovima alpinizma pa kaže: "Danas̃njoj generaciji odgovaraju ciljevi koji zahtijevaju vrhunsko penjanje po ledu i stijeni, odgovarajuću kondiciju i moderno penjačko oruđe, kao što su Gašerbrum IV, Šivling, Čomolenco."







Slovenski alpinisti popeli su se na 14 najviših vrhova svijeta u 20 godina, uglavnom po prvenstvenim rutama. Godine 1975. Marjan Manfreda i Stane Belak kao prvi Slovenci stajali su na osemtisućaku Makaluu (8463 m), Manfreda je uspon obavio bez dodatnog kisika, što je tada bio svjetski visinski rekord. Dvije godine kasnije Andrej Štremfelj i Nejc Zaplotnik postigli su vrh Gašerbruma I (8068 m). Kao prvi Slovenci 1979. na najvišem vrhu svijeta Everestu (8848 m) stajali su Andrej Štremfelj i Nejc Zaplotnik. Viki Grošelj popeo se 1984. zajedno s Hrvatom Stipetom Božićem na Manaslu (8163 m). Bogdan Biščak i Grošelj popeli su se 1986. na Broad Peak (8047 m), dan kasnije uspeh je upotpunila prva Slovenka na osemtisućaku, Marija Štremfelj. Iste godine Gašerbrum II (8035 m) postao je šesti osemtisućak koji su osvojili slovenski alpinisti Bogdan Biščak, Viki Grošelj, Pavle Kozjek i Andrej Štremfelj. Na Daulagiriju (8167 m) 1987. stajali su Marjan Kregar i Iztok Tomazin, koji je godinu kasnije osvojio još Čo Oju (8201 m). Godine 1989. po ruti prvopristupnika Viki Grošelj postigao je vrh Lotseja (8516 m), iste godine Pavle Kozjek i Andrej Štremfelj osvojili su Šišo Pangmu (8046 m), deseti slovenski osemtisućak. Godinu kasnije Marija Frantar i Jože Rozman postigle su vrh Nanga Parbata (8125 m). Godine 1991. Marko Prezelj i Andrej Štremfelj preplezali su prvenstvenu rutu u južnom zidu Kangčendzenge (8598 m), već dva dana kasnije na glavnom vrhu Kangčendzenge (8586 m) stajao je Grošelj zajedno s Hrvatom Božićem. Godine 1993. Zvonko Požgaj i Viki Grošelj po klasičnoj ruti bez dodatnog kisika postigli su K2 (8611 m), što je bio ukupno trinaesti osemtisućak, ali i prvi u samostalnoj Sloveniji. Godine 1995. Davo i Drejc Karničar kao prvi Slovenci postigli su vrh i zatim kao prvi na svijetu preskičali sjeverni zid Anapurne I (8091 m). To je bio istovremeno posljednji, četrnaesti osvojeni slovenski osemtisućak.