O provalama, kaznama i komercijalizaciji »novog« planinskog prostora
Planinski svijet je s pojavom »turizma« dugo shvaćan kao prostor gdje čovjek barem na nekoliko sati odlaže svakodnevne brige. Gdje se zrak prorijedi, misli razbistru, i gdje se čini da je svijet još uvijek uređen po nekim tišim, ljudskijim zakonima. Ali zadnjih godina se i u planinama sve češće susrećemo s realnošću koja je nekad bila rezervirana za gradove: provale, krađe (čak i legalne), kazne, komercijalizacija i osjećaj da se idila polako povlači pred logikom »moderne dobe«.
Provala koja uništava više od krađe
Primjer koji predlažu algoritmi iz talijanske Scarenne samo je jedan od mnogih. Penjačica Giulia Groppi nakon dana provedenog na čudesnom liticu pronašla je svoj auto razoreni: razbijena vrata, prekopana unutrašnjost, uništeni sjedala, nestala (je) torba s dokumentima, naočalama, štitnikom za …, fotoaparatom i odjećom. Ukupna šteta: oko 2000 eura. Ali najveći gubitak nisu bili euri — nego osjećaj sigurnosti koji je imala u prirodi.
Takvi slučajevi događaju se i kod nas. Penjačišta, polazišta za ture, parking na šumskim cestama — sve češće postaju meta lopova koji znaju da će planinari i penjači biti odsutni satima. Šteta po provali često je veća od vrijednosti ukradenog, ali osjećaj bespomoćnosti je najveći mȃnjək.
S druge strane: kazne za parkiranje tamo gdje »ne biste smjeli«
Paradoks suvremenog planinskog svijeta jest da planinar koji parkira na rubu makadamske ceste može dobiti kaznu nižu od štete koju bi pretrpio po provali. Policajac ili lovni ili šumarski inspektor (iz kadrovski tako podhranjених institucija) napiše kaznu jer je auto nekoliko (centi)metara izvan označenog prostora — dok lopovi djeluju bez nadzora.
Planinari se tako nađu u neobičnom položaju: ako parkiraš »pravilno«, riskiraš provalu; ako »nepravilno«, kaznu. U oba slučaja ti plaćaš.
Treća priča: komercijalizacija parkinga
A onda tu je i treći sloj: komercijalizacija pristupa. U nekim planinskim krajevima — sve češće u malim »velikim selima« — parkingovi se otvaraju kao na trakastu traci. Plačljivi, ograđeni, nadzirani. Ponekad pod okriljem lokalne zajednice, ponekad pod okriljem pojedinaca koji su istovremeno alpinisti, spasitelji, župani, gospodarstvenici, turistički radnici itd.
U načelu je uređeni parking dobrodošao. Ali kad se čini da je svaki pristup prirodi postao poslovni model, čovjek se pita: je li ovo još zajednički prostor ili postaje infrastruktura koju treba platiti da uopće možeš zakoračiti na stazu?
Je li idili kraj?
Pitanje koje sve više ljudi ne postavlja nije romantično, nego vrlo praktično: Hoćemo li se i u planinama morati naviknuti na bezvlađe, kriminal, komercijalizaciju i potpuno nepoštovanje koje su obuzele ostatak svijeta?
Možda je odgovor manje dramatičan, ali nič manje ozbiljan. Planinski svijet s infrastrukturom više nije izoliran od društvenih procesa. I tu se susreću interesi, novac, nadzor, nedostatak nadzora, kriminal i birokracija. I tu se pokazuju pukotine suvremenog društva.
Ali hkrati planinski svijet ostaje prostor gdje zajednica još uvijek može nešto promijeniti.
Penjači, planinari, lokalne zajednice i spasitelji često su među najpovezanijim zajednicama.
Upravo ta povezanost može biti protuteža bezvlađu.
Ne radi se o moraliziranju, nego o realnosti. Parkingovi kod polazišta trebaju biti sigurni, ne samo plaćljivi, policija i lokalne zajednice trebaju tretirati provale kao ozbiljan problem, planinari trebaju biti budni, ali ne preplašeni. Institucije koje se hrane i državnim novcem trebaju osigurati da planinski prostor ostane dostupan, a ne isključivo komercijaliziran. Na početku svake planinarske staze (uz javnu cestu) mora biti parking (srazmjeran razumnim potrebama) odnosno autobusno stajalište, a to je stvar koju ne poštuju skrbnici (i promotorji), unatoč tome što od države ne dobiju samo drobiž.
Idila možda više nije samoumevna. Ali to još ne znači da je izgubljena.
Planine su uvijek bile prostor gdje se čovjek uči odgovornosti — prema sebi, drugima i prostoru koji koristi. Možda je upravo sada vrijeme, prije nego što stvarno počnemo pisati i govoriti o »prostituciji ovog prostora«, da tu odgovornost proširimo i na pitanja koja prije nismo povezivali s planinama: sigurnost, zajednicu, pravdu i dostupnost.
Izvor:
https://gore-ljudje.net/novosti/ko-gora-ni-vec-zatocisce/