Marjan Zupančič - intervju

Gorski trkač Marjan Zupančič, koji je 15. kolovoza 2013. u 6 sati krenuo Slovenskom planinskom stazom od Maribora do Ankarana, da poboljša rekordni dosežak Klemena Trilerja iz prošle godine, stigao je u četvrtak, 22. kolovoza 2013., nakon 7 dana 14 sati i 44 minute u Ankaran i postavio novi rekord Slovenske planinske staze te time i prekretnicu gorskih ultra-trčanja. Marjan je trčao po trasi Slovenske planinske staze, kada je imala 69 kontrolnih točaka (danas ih ima 75) – baš kao i lani Klemen Triler, jer je htio poboljšati Trilerov rekord.



Ljeti odličan gorski trkač, koji zimi natječe se na turnim skijanju, ljubitelj i inovator lake opreme, u posljednje vrijeme bavi se uglavnom ultra-trkačkim podvizima. Njemu nije izazov samo savladati stazu, njegova strast je lov na rekorde. Marjan Zupančič, član Kluba gorskih trkača Papež, za ovu sezonu hrabro je najavio da će izazvati rekord trase Slovenske planinske staze, koji je lani u kolovozu unatoč ozljedama postavio Klemen Triler. I tako je 15. kolovoza u 6 sati ujutro započeo s trčanjem po Slovenskoj planinskoj stazi u Radvanjah kod Maribora te 23. kolovoza u 20.44 u Ankaranu dosegao zadnju točku najstarije vezne staze u Europi i na svijetu, koja upravo ove godine bilježi 60 godina postojanja. Već ujutro zadnjeg dana postalo je više ili manje jasno da će Trilerov rekordni vrijeme pasti unatoč usporenom tempu zbog ozljeda. Da će mu uspjeti vrijeme poboljšati za cijeli dan, vjerojatno je pored Marjana želio još mnogi, ali vjerovao … Da je to vrijeme moguće uhvatiti, čvrsto je vjerovao samo Marjan.



JEDAN DAN, JEDNO PLANINSKO PODRUČJE

Marjan Zupančič krenuo je na put vrlo hrabro i prvi dan, kada je savladao Pohorje te dosegao Smrekovec, unatoč nadolazećoj noći nastavio je put. Prvi kratki san si je priuštio tek u Kocbekovoj kući na Korošici u 5.15 ujutro drugog dana. Već prije devet sati grizao je u brdo na vrh Ojstrice i navečer se već oprostio od Kamniško-Savinjskih Alpa te na nekoliko sati prespavao na Kališču. Treći dan u 5 sati ujutro već je bio na vrhu Storžiča te tog dana savladao izuzetnu udaljenost te veliku visinsku razliku. Završio je i s Karavankama te već prije deset sati navečer u knjižicu dodao pečat Aljaževe kuće u Vratima.



U DVA DANA PREKO DVOTISUĆNJAKA JULIJSKIH ALPA

Četvrti dan čekao ga je tehnički najzahtjevniji dio staze. Nakon uspona na Triglav spustio se preko Plemenica, nastavio preko Bovškog Gamsovca na Kriške pode, od tamo preko Razorja i jubilarnog puta preko Prisojnika te dan završio na Vršiču. Priuštio si je kratki san te u 4 sata ujutro petog dana krenuo na Jalovec, gdje je bio u tri sata. Nakon spusta u Trentu popeo se na Prehodavce, od tamo po dolini Triglavskih jezera preko Bogatinskih vrata dosegao Krnska jezera i još zadnji dvotisućnjak na putu – Krn. Kasno navečer uhvatila ga je kiša i dan je završio na planini Razor, gdje se malo smočio, dok mu pratiteljska ekipa nije nabavila nepropusnu odjeću. Tek u 10 sati šestog dana nastavio je put po grebenu domaćih bohinjskih planina te skrenuo na Petrovo Brdo, od kuda je nastavio prema Franji, ponoć ga je uhvatila još prije dolaska u Idriju, koju je dosegao u 2 sata noću. Tamo je još zadnji put na nekoliko sati spavao, zatim bez većeg zastoja nastavio prema cilju.



OZLJEDA GA PRIMORAVA NA HODANJE

Sedmi dan pojavile su se prve ozbiljne teškoće. Već prije dobio je neke žuljeve, koji su se sve više nagomilavali, ali ga nisu previše ometali. Kada se pojavila bol u mišićima iznad koljena, bila je nužna njega fizioterapeuta. Put je postajao sve mučniji, trčanje se sve više pretvaralo u hodanje. Sedmi dan prešao je u osmi na Abramu, ali Marjan je put nastavio naprijed na Nanos te od tamo u Razdrto, gdje si je priuštio kraći odmor, ali radije nije spavao. U takvom stanju, kakvom je bio u Razdrtom, ne bi se odmorio ni s nekoliko sati sna, mišići bi se ohladili i nastaviti bi bilo još mučnije. Na obroncima Vremščice iznad Senožeča imao je veliku krizu i samo pratiteljskoj ekipi ima zahvaliti za poticajne pozitivne misli. Ne znam što su mu govorili i što sve je rojilo po Marjanovoj glavi, ali krizu je savladao i uskoro su se njegove misli s boli preselile u cilj. Tamo su ga čekale, da ih dosegnu još razboljele i otečene noge.



Pred sobom je imao još zadnji tisućnjak – Slavnik i uspon na njega nije mu stvarao veće teškoće, također tempo je bio u brdo brži, vrlo su ga usporili spustovi, jer su tada boli u bedrenim mišićima iznad koljena bile najveće. Prema kraju puta došlo ga je poticati sve više pratitelja i prijatelja, na Socerbu si je priuštio još zadnji odmor, koji mu je inače dobro došao, ali kasnije se pokazalo da je bio nešto predug. Sa Socerba slijedio je vrlo strm i razbijen spust, isprva čak po stepenicama, i Marjanovi mišići su se očito previše ohladili, zato su početni metri bili pravo mučenje, iako se samo puževim korakom kretao. Kada su se noge ponovno ugrijale, išlo je nešto bolje, iako mu je spust stvarao velike teškoće. Iz sela Osp slijedio je samo još zadnji uspon na Tinjan, gdje je Marjana čekao predzadnji pečat. Budući da je nastupilo brdo, tempo se tome primjereno povećao, jer ga pri hodanju uzbrdo mišići nisu boljeli.

Na zadnjem spustu do Ankarana već se znalo da će rekordno vrijeme biti jako poboljšano i znalo se također da je 24 sata bolje vrijeme vrlo, vrlo blizu, ali je li i dostižno, nitko se nije usudio predvidjeti. Pratitelji su Marjanu inače motivacijski govorili da je takvo vrijeme potpuno dostižno i time ga potaknuli na brži korak, iako su u tišini jedva vjerovali što mu obećavaju. Ali Marjan je vjerovao. Svoje je dodala gorenjska tvrdoglavost i tako je u završnim metrima odbacio bol te ponovno počeo trčati, tama bez čeonih svjetiljki ga nije ometala. Na cilju, gdje su ga čekali supruga Katarina, prijatelji i novinari, bio je točno 1 dan i 1 minutu ispred prethodnog odličnog vremena Klemena Trilerja.



JEDNOSTAVNA JEDNAČINA: MANJE SNA = MANJE VREMENA

Vrijeme nije poboljšao na račun bržeg tempa, pratitelji, koji su na putu pratili tako Trilerja kao i Zupančiča, jedinstveni su da je tempo obojice bio vrlo sličan, na nekim odsječima Triler je čak bio brži od Zupančiča, odlučujuću prednost, koja mu je donijela za cijeli dan poboljšani rekord, Marjan je stekao odricanjem od sna. Prije dugog sna, koji si je nakon završenog projekta mogao priuštiti u domaćem krevetu, zadnji put je na nekoliko sati spavao predzadnji dan rano ujutro, zatim bez čvrsto zatvorenih očiju dva dana ustrajao na hodajućim nogama, koje su u zadnjim metrima, baš kao što su bile naviknute prvih 5 dana – prešle iz hodanja u trčanje.



ŠARENA DRUŽINA PRATITELJA IZ CIJELE SLOVENIJE

Marjan je put prehodio u cijelosti, brojna pratiteljska ekipa njegovih trkačkih kolega te i kolegica, obavila je s pojedinačnim odsječima, svaki pratitelj sam je procijenio, koliko dug dio puta je sposoban slijediti te nositi i Marjanov ruksak s hranom i pićem. Na odsječima, koji su dostupni automobilom, opskrbljivali su ga hranom, pićem i opremom supruga Katarina te sponzor Valentin Goršek iz Tgsportlife, na neke točke su se, samo zato da bi mu posvetili nekoliko poticajnih riječi, popeli ili dovezli još brojni drugi prijatelji. Kome svima će se morati zahvaliti, zna samo Marjan, ali svi, koji su bili kamenić pratiteljskog mozaika, njegove zahvale ne trebaju. Dovoljno velika čast im je bilo biti dio Marjanove hrabre i uspješne priče.

I kada je u Ankaranu otisnuo još zadnji pečat te dao izjavu televizijcima iz RTV Slovenija, zamolila sam ga među slatkanjem sa sladoledom za neke odgovore ...



Marjan, iskrene čestitke povodom postizanja novog rekordnog vremena trčanja po Slovenskoj planinskoj stazi, koje sada iznosi 7 dana 14 sati i 44 minute. Prethodni rekord, koji je lani u kolovozu postavio Klemen Triler, poboljšao si za cijeli dan i, ako smo precizni, dodao još jednu minutu povrh. Na put se nisi krenuo samo s namjerom da ga pretrčiš, već si već pola godine prije samopouzdano najavio da će pasti i novi rekord. Kada si se odlučio za napad na njega?

Lani sam malo pratio Klemenov podvig i sam sam kod sebe zaključio da sam za nešto takvo spreman. Tako sam se odlučio da će to ove godine biti moj glavni projekt i počeo sam s ogledima staze.



Cijeli transverzal si u sklopu priprema već prethodno pretrčao na jednodnevnim ogledima. Kako si put doživljavao tada i što je bilo drugačije na njemu tijekom same akcije?

Da, pripremio sam se tako da sam ogledao sve odsječke i snimio ih na Garminov sat te tako imao za cijeli put spremljene »trackove«. Tempo sam već na ogledima odabrao takvog, kakvog sam planirao imati kada budem trčao u cijelosti, da sam mogao približno znati kakva će biti vremena. Nažalost, moj prvotni plan u zadnja dva dana se malo srušio. Kada su mi se upalili unutarnji mišići na koljenima, počela je prava kalvarija, po drugačijem scenariju bi vrijeme bilo još znatno znatno bolje.



Koliko bolje vrijeme bi mogao postići po idealnom scenariju?

Šest sati sam zbog kiše izgubio na planini Razor, u zadnja dva dana zbog ozljede nisam mogao trčati s takvim tempom, kakav sam planirao. Time sam izgubio još oko 8 sati. Bez problema bi bilo tako za nekih 12 sati bolje vrijeme.

Etape nisi imao točno razdijeljene po danima, kada si ujutro započeo, još nisi znao gdje ćeš spavati. Odlučio si se da ćeš odmarati tek kada budeš vrlo umoran, zapravo je bilo tvoje vodilo – odmarati što manje. Čini li ti se da si odabrao pravu taktiku za tako zahtjevan put?

Taktika je bila rizična, usput sam je malo pokušavao prilagođavati. Već nakon prvog dana, koji sam nastavio još noću, bilo bi najoptimalnije da bih na par sati spavao u Kući na Grohotu pod Raduhom, ali bio sam dogovoren s pratiteljima, koji su me čekali u Robanovom kotu, zato sam nastavio i te sate odspavao tek u Kocbekovoj kući na Korošici. Logistika nije bila takva, kakva bi trebala biti.



Jesi li dakle već prvi dan spoznao da ćeš trebati nešto više sna, nego što si isprva predvidio?

Da, kada sam došao na Korošicu, otišao sam odmah na 2 sata i pol spavati, što nije bilo u planu. Ali probudio sam se kao preporođen i došao taj dan do Kališča.



Tvoji pratitelji nisu mogli vjerovati, kada su te navečer vidjeli potpuno iscrpljenog, nakon nekoliko sati sna si djelovao potpuno odmoren i tvojem tempu su jedva slijedili.

Tempo nije bio tako strašan, da bi se uništio, ali bio je »navijen« za cijeli dan. Tako su svi moji »šerpe«, koji su mi nosili hranu i piće, po domaće naje..., osim zadnja dva dana, kada je tempo bio sporiji. Svi su skoro klonuli.



Kada na putu su nastupile prve teškoće?

Predzadnji dan u Idriji počele su me boljeti unutarnji mišići na koljenima. Tada i za neko vrijeme nisam mogao trčati, zatim na kraju dana sam ipak ponovno mogao trčati, sljedeći dan pak stvarno nije išlo više, boli su se samo pojačavale.



Osim teškoća s ozljedama vjerojatno je k umoru svoje dodala i nesanica. Prije dolaska na cilj zadnjih par sati spavao si jučer rano ujutro u Idriji. Kako je na tvoje raspoloženje pri hodanju utjecala umor cijelog organizma, koji je nastupio zbog premalo sna?

Oboje je bilo povezano. U Artvižah sam se ispružio u travi na sat i pol, supruga mi je masirala noge, umor je tamo već bio vrlo težak.



Kako komentiraš svoju logističku podršku? Činila li ti se dobra, mogla li biti bolja?

Mogla bi biti znatno bolja. Što se tiče pratitelja i nosača ruksaka, sve se dobro izvelo, niti jednog metra staze nisam pretrčao sam. To sam imao pokriveno vrhunski. Što se tiče same logistike, moglo bi biti još znatno bolje.



Na dugom putu od Maribora do Ankarana nisi stekao samo žuljeve na nogama, već si uništio i nekoliko pari cipela. Koliko?

Tri para su samo još za u smeće, ostala tri para su također već prilično istrošena.



U svojoj dugogodišnjoj i uspješnoj trkačkoj karijeri posjeduješ već neke rekorde, možda najzvučniji u posljednje vrijeme bili su rekord staze Triatlona čelika u Bohinju godine 2011, na kojem si već sedam puta pobijedio, te rekord Tržičke planinske staze ili T-24, koji si postavio lani u jesen. Kakvo mjesto ima sada u tvojoj zbirci rekorda Slovenska planinska staza? (op. autorice: T-24 je popularan trkački izazov – u 24 sata savladati deset najviših tržičkih vrhova. Marjan Zupančič postavio je rekordno vrijeme 13 sati 42 minute i 50 sekundi u listopadu 2012)

Malo je gorkog okusa, jer sam ga htio postaviti na višu ljestvicu, ali ovoga, što sam danas doživljavao na stazi, ne da se zaboraviti. Čisto mučenje.



Koliko te poznajem, s napadima na rekorde unatoč današnjem mučenju, koje nećeš zaboraviti, još nisi završio. Koji bi mogao biti sljedeći?

Najprije će trebati sanirati noge. To je prvi projekt. Zatim možda GM4O ekstremno ili K-24.

(op. autorice: Trkački izazov GM4O ekstremno obave oni, koji u jednom danu tri puta prehodaju originalnu trasu Gorskog maratona četiri općine s početkom u Petrovom Brdu. K-24 je izazov u roku 24 sata obaviti sa svim koroškim vrhovima.)



Izazova dakle još neće nestati.

Ne, sada, kada sam malo stariji, meni pašu duge staze.



Marjan, hvala na razgovoru i uspješnu regeneraciju.



Špela Zupan, Turni.si

________________________________________

Više o rekordnim podvizima i Slovenskoj planinskoj stazi:



Slovenska planinska staza (SPP), najstarija i najduža slovenska vezna staza, te također najstarija takva vezna staza u Europi i na svijetu, 1. kolovoza 2013. proslavila je 60 godina od otvaranja (po idejnoj zasnovi Ivana Šumljaka, oca SPP) i u duljini mjeri 600 km s 45.200 metara uspona i 45.500 metara spusta. Lani je Klemen Triler uspio pretrčati SPP u rekordnom vremenu: u 8 dana 14 sati 45 minuta. Ove godine pak Marjan Zupančič postavio je novi rekord Slovenske planinske staze.



Već više planinara trkača rušilo je rekorde na Slovenskoj planinskoj stazi. Prvi su bili Franc Kavčič - Kavka i Marko Dovjak, koji su transverzal godine 1983 savladali u jedanaest dana bruto odnosno u 10 dana neto (četvrti dan su odmarali zbog prolaska vremenske fronte). Radovan Skubic - Hilarij savladao je put SPP u 11 dana i pol odnosno u 10 dana i pol; prvi put godine 1995, zatim još godine 1997. Milan Županec, koji se krenuo u lov na rekord godine 2002, imao je baš kao i Hilarij prilično lošeg vremena, njegovo vrijeme pak bilo je 13 dana. Toliko pak je trebao Uroš Feldin godine 2009. Jedina žena, koja je do sada pretrčala SPP, bila je pokojna ultramaratonka i gorska trkačica Ruth Podgornik Reš - pretrčala ju je godine 2010 u 13 dana. Bojan Jevševar zapisao je u Planinskom vestniku (kolovoz 2008) razdjelnicu između pretrčati - prehoditi SPP: ako ju savladaš u manje od 14 dana, pretrčao si ju, ako u više od 14 dana, prehodio si ju. Ta misao je također potaknula Feldina da ju pretrči. Sigurno je bio rekord Klemena Trilerja – 8 dana, 14 sati i 45 minuta – više nego odličan – sada pak ga je Marjan Zupančič nadmašio i u Ankaran stigao čak 24 sata i 1 minutu brže, nego što je iznosio Trilerov rekord.



Svi, koji se kreću na SPP, pak moraju biti ne samo odlični gorski trkači, već i brdaši, moraju znati kretati se u planinskom svijetu, na zahtjevnim i vrlo zahtjevnim osiguranim planinskim stazama itd. Već mala greška može na takvom putu biti kobna.



Međutim ... Početnik na njoj sustavno stječe planinarsko znanje, vještine i iskustva. Kada prehodao cijeli put, već je iskusan, razgledan planinar, s utvrđenim duhovnim dobrima, koja takav put daje, oblikuje i čuva. Zato Slovenska planinska staza nije namijenjena samo skupljanju pečata. Ivan Šumljak nam daje naputak: »Prijatelju, hodi polako! Transverzal stvarno možeš obaviti u jednom mjesecu, ali hodi radije pet godina. Tada ćeš imati više od nje, mnogo, mnogo više. Časni znak te će već pričekati!«



SLOVENSKA PLANINSKA STAZA u brojkama i zanimljivi podaci o njoj:

Otvorena 1. kolovoza 1953, imala je 80 točaka.

Poticatelj i idejni snovalac: Ivan Šumljak.

Broj točaka: od godine 2011 nadalje ima 75 kontrolnih točaka (2003-2011: 71 kontrolnih točaka, 1993-2003: 69 točaka (godine 2001 jedna točka je promijenjena), prije godine 1993 bilo je 80 kontrolnih točaka).

Duljina staze: duljina po reljefu (ona, koju navodimo za duljinu SPP): 599 km, ukupno uspona: 45,2 km, ukupno spusta: 45,5 km.

Kada planinari danas prehodaju Slovensku planinsku stazu od Maribora do Ankarana:

- posjete 75 kontrolnih točaka,

- okrijepe se u 58 planinskih kuća,

- popnu se na 23 prekrasnih vrhova,

- posjete 5 slovenskih gradova i

- 2 muzeja -> Slovenski planinski muzej u Mojstrani i Bolnicu Franja.

- Jedna od točaka na putu, Škocjanske jame, pripada Unescovoj kulturnoj baštini.

- njih na cijeloj SPP prati crveno-bijela Knafelčeva markacija s brojem 1.



U Planinskoj izdavačkoj kući PZS o SPP: - Dnevnik sa Slovenske planinske staze, - Vodič Slovenska planinska staza.



Upravo u ovom vremenu u okviru Planinske zveze Slovenije odvija se i akcija Sitni doprinos za markantan dojam, u kojoj s doprinosom 1 EUR pomažete za obnovu planinskih staza (SMS s geslom »POT« pošaljete na 1919).



Dosad je Slovensku planinsku stazu uspješno prehodilo oko 9500 planinara, kojima je dodijeljeno upravo toliko znački.

Broj sudionika/planinara u zadnjim godinama, koji su prehodili SPP: godine 2000: 251 planinara, 2001: 247, 2002: 255, 2003: 255, 2004: 194, 2005: 185, 2006: 200, 2007: 179, 2008: 206, 2009: 178, 2010: 116, 2011: 167 sudionika.