Neka odjekne Smijeh s planina

Upravo iz tiskare će zbirka planinskih humoreski Smijeh s planina izpod majstorskog pera Dušana Škodiča obradovati ljubitelje planina, zabavne priče upotpunjuju ilustracije Milana Plužareva. Raznovrsne planinske pripovijesti vraćaju čitatelja u vrijeme vožnje autobusom do izlazne točke i susreta s jugoslavenskim graničarima, govore o aktualnim iskustvima s planinskim biciklistima ili traženjem družice na planinskom forumu, o veseljenju po planinskim koćama, susretima s stidljivim planinkama ... U njima duhovito pratimo planinsko zrenje uglednog planinskog publicista koji zna našaliti se na svoj račun i kao glavnu začinu pisanja koristi maštu. Neka odjekne Smijeh s planina!







"Ne samo sada, kada se suočavamo s nečim što nismo poznavali te nas strah i uznemirenost vode u psihozu - veselje i smijeh trebamo tijelo vrijeme. Život je ozbiljna stvar koja nikome ne teče glatko od početka do kraja. Dobra volja je čar onih trenutaka kada zaboravimo na prolaznost," naglašava Dušan Škodič povodom izdanja zbirke zabavnih planinskih priča Smijeh s planina. Njegove planinske pripovijesti vraćaju čitatelja u vrijeme kada se do izlazne točke dolazilo autobusom ili te je na državnoj granici uhvatio graničar i otjerao natrag u dolinu, govore o aktualnim iskustvima s planinskim biciklistima ili traženjem družice na planinskom forumu, glavni dio pak obrađuje zimzeleno planinske teme poput veseljenja po planinskim koćama, nježnih planinskih susreta, uvođenja u redove markacista i samooklicanih planinskih poznavalaca, iznad svega stavlja između knjižnih korica raznovrsne s humorom začinjene priče, nezgode i avanture iz planinskog svijeta.







Zabavne priče nakupljale su se kroz vrijeme, najmanje trideset godina prošlo je između prve i zadnje. "Kada idemo u planine, događa nam se mnogo veselog i smiješnog. Mnogi događaji ostanu u sjećanju jer su nam nekad razveselili dan ili zabavili planinsku družinu. Zašto ih onda ne podijeliti i s drugima? Uvijek kažem da nitko ne ide u planinski svijet samo zato što mu je tako svidjela siva boja stijena. Možda za doživljaj estetike, ali za smijeh i veselje to svakako nije dovoljno. Stane Belak - Šrauf je nekad rekao: Važne su priče, ostalo nije bitno. To će nam ostati kada jednom planine gledamo iz doline. Priče su ozbiljne ili zabavne - a ove su sakupljene one uz koje smo se nekad držali za trbuh. Budući da je prethodna knjiga Ljudje u planinama bila ozbiljna i više se dodirivala tragedije, logična posljedica bila je Smijeh s planina. Ipak će čitatelj već pri čitanju prve priče osjetiti da se radi o humoru koji nije jednak dolinskom," kaže Škodič, koji je prije nekoliko godina oduševio zbirkom povijesnih priča Ljudje u planinama, povijest pak doživljeno istražuje i kao član uredničkog odbora časopisa Planinski vestnik, za koji je između ostalog oživio snove Jakoba Aljaža o zupčastoj željeznici na Triglav i planove za meteorološku opservatorij na očnjacu Slovenije.







U novoj zbirci Smijeh s planina, koju je izdala Planinska naklada Planinskog saveza Slovenije, a uredio Vladimir Habjan, Škodič zna dobro našaliti i sebe, što je posebna umjetnost: "Davno sam shvatio da ljudi najradije prihvaćaju šale kod kojih pisac nikoga ne optužuje ili se iz nekoga ismijava. Tako ili tako postoji mogućnost da je u nekoj priči postavljeno ogledalo koje nas podsjeti da se ne ponašamo uvijek tako pametno kako mislimo. Zbog tog spoznanja bez problema priznajem svoje greške. Tko ima malo samokritike, lako se s time pomiri. Svi samo lijepi i bez mana postoje samo u bajkama, bračnim oglasima ili na web forumima."







"U knjizi je sedamnaest zabavnih priča i mirno mogu reći da se ni dvije ne podudaraju. Situacija koje nam nudi život su beskrajne, pisac se samo mora odlučiti koja vrijedi obuditi i udahnuti joj dušu. Opišao sam primjerice vrijeme i događaje kada smo se nekad svake subote autobusom vozili prema planinama, gotovo ne osvrtajući se na trenutno vrijeme, što je dovelo do zanimljivih zapleta. Čak i bivakiranje u zimskom Trnovskom gozdu nekad je proizašlo iz toga. Tad se nismo nimalo smijali, bilo je prilično teško iskustvo, a istovremeno i vrlo poučno. Kod kuće nisu znali za to sve dok nisam zapisao. Smijali smo se pak još dugo godina," sjeća se Gorenjac: "Opišem i sjećanje na granične jugoslavenske graničare, moja i starije generacije se sjećamo do kakvih ludih zapleta s njima dolazilo. Mogao si hodati cijeli dan i naići na sedlu na patroli koja te okrene i moraš sići u dolinu iz koje si došao, bez obzira što je nedjelja i što navečer iz Logarske doline neće biti autobusne veze da u ponedjeljak odeš na posao. Ali postoje i vremenski neutralnije teme. Recimo, kako se može završiti ako na planinskom parkiralištu u auto zaključaš ključeve, telefon i sve ostalo te ostaneš praznih ruku u nevolji iz koje se moraš sam izvući. Opišem i dogodovštine koje zadesuju mnoge skrbnikove planinskih koća, ili one nježnije stvari kod susreta u planinama, slučajnih, ali i potpuno proráčunatih, podržanih društvenim mrežama. Njih nije malo."







Škodič je u planine počeo zalaziti s roditeljima, kao srednjoškolac položio tečaj za mladinskog planinskog vodiča, kasnije i ispit za markacistu i planinskog stražara, kao instruktor sudjelovao na tečajevima za mladinske vodiče i nekoliko godina bavio se alpinizmom. U stilski majstorski napisanim pričama na neki način pratimo njegovo planinsko odrastanje odnosno zrenje, autor je glavninu crpio iz autobiografskih dogodovština, dodao pa i malo mašte: "Prve priče segaju u vrijeme kada sam jedva postao mladinski planinski vodič, pripravnik za markacistu i sudionik alpinističkog tečaja koji svjesno nisam završio. Uzeo sam ga samo kao prikupljanje znanja za bezbrižnije ture po bespućima, u kojima sam pronašao najviše brdanske slobode. I zrenje i nabrane izkušnje vide se u nastavku. Više od tri četvrtine priča je autobiografsko, ostale su nastale na temelju pripovijesti poznanika ili promatranja okoline. Da bi priča bila dobra, treba je upakirati u oblik koji će čitatelja povući u sebe i doživio ju kroz svoje oči. I među pripovjedačima su velike razlike. Neko će isti događaj znati ispričati tako doživljeno da će ga slušati s otvorenim ustima, drugi bez repa i glave. Joža Čop bio je takav majstor. Ako čitamo o njegovim legendarnim šalama i domislicama, brzo je jasno da je iz male zadirkivanja znao izvesti remek-djelo uz koje su se svi prisutni previjali od smijeha. Pisanje je slično, samo što je glavna začina pisateljeva mašta."







Škodićeve priče upotpunjuju odlične ilustracije Milana Plužareva, s kojim su već uigrana dvojica, kako u knjizi Ljudje u planinama tako i pri stvaranju Planinskog vestnika. Dušan u Milanu cijeni prije svega sposobnost da na temelju njegovog opisa i neke fotografije koja predstavlja točno određeno planinsko mjesto samo s malim korekcijama napravi ono što želi - prije svega što to shvaća kao zabavnu relaksaciju od ustaljenog stvaranja. Uz Smijeh s planina na rubu književni povjesničar Miran Hladnik je opisao slovenski planinski humor kroz literarno-povijesnu prizmu, o Škodićevom pisanju pak zapisao: "Osim pojedinačne pripovijesti gdje situacija sama izaziva smijeh, u knjizi se smijemo osobinama likova i načinu kako su ljudi, situacije i događaji opisani: s slikama koje pripisujemo autorovoj originalnosti nakon što smo uzalud tražili strane uzore. Autor ne skraćuje život koji bi bio smiješan sam po sebi, nego nalazi priliku za humorno distanciranu perspektivu na svijet čak i tamo gdje na prvi pogled nema puno zabave: takvu sposobnost pisca posebno cijene zahtjevniji čitatelji. Ovdje samo domaće zaokružujem svoje čitaoško doživljaj: Škodič stvarno dobro piše. I nasmije se povrh."







Planinski savez Slovenije za očuvanje kontakta s planinama u vrijeme epidemije novog koronavirusa uspostavio je web knjižnicu S knjigom u planine, u koju svaki dan dodaje neku besplatnu knjižnu ili video sadržaj odnosno članak iz Planinskog vestnika, u web učionici Mala škola planinstva mali i veliki mogu naučiti planinske čvorove, osvježiti znanje ili osvojiti neku drugu vještinu za sigurniji posjet planinama.