Šefica - duhovite pustolovine alpinistkinje sanjačice Mateje Pate

Slovenska alpinistička literatura bogatija je za zbirku priča Mateje Pate s udarnim naslovom Šefica i podnaslovom Pustolovine alpinistkinje sanjačice. Nova džepna knjiga Planinske založbe otvoreno i samoironično opisuje životni luk alpinistkinje od najstaje koja je htjela (popeti se na) cijeli svijet, do odrasle žene kojoj se mladenačke alpinističke snovi ne ostvaruju, ali su joj planine u svim životnim periodima ispunile život. Autorica, koja ima znatno uspješniju karijeru nego što se može razabrati iz knjige, u tkivu autobiografskih priča vješto upliće humor i samorefleksiju.

Slovenski prostor bogat je planinarskom literaturom, ali su je kroz povijest stvarali gotovo isključivo muški autori, Mateja Pate pa u taj mozaik dodaje svoj književni debi, alpinističko doživljaj iz ženske perspektive. "Mateja piše otvoreno, samoironično, zabavno i budući da se radi o pogledu na alpinizam kroz ženske oči - alpinistkinja ih je ipak manje nego alpinista - to pisanje je još toliko dragocjenije," ocjenjuje alpinist Viki Grošelj. Veže ih godina 1975., kada je Grošelj bio član prve slovenske alpinističke ekspedicije na osemtisučak Makalu, rođenice su Mateji u kolevku položile dar pisanja - zalijevale su ga i mama i baka, otac joj je predao ljubav prema prirodi i otvorio vrata u planinski svijet.



"Alpinizam je malo zaoblio oštre kutove, ali me pred sve naučilo poniznosti prema prirodi. Zbog njega sam navikla na skromnost, neudobnost, strpljenje - trebam vrlo malo da bi mi bilo dobro. Jedan planinski pašnjak, drvenu koću, vatru, pjegavu šalicu, široke poglede … nikakvog luksuza. Najljepši je hotel pod otvorenim nebom s tisuću zvijezda," o tome kako ju je alpinizam izbrusio, kaže Mateja, a o prijateljstvima na istoj vrvi dodaje: "U planinama se kalu vrlo različita prijateljstva. Na vrvi sam se našla s mnogo različitih ljudi. Naše se staze spojile i razdvojile, s vrlo rijetkima još uvijek vezujemo svaki svoj čvor na krajevima užeta. I zato, jer sam s godinama postala izbirljiva; slobodno vrijeme želim provoditi s onima koji nas vežu još nešto drugo osim zajedničke prošlosti u stijenama. Alpinizam mi je donio neke od najvažnijih ljudi u mom životu, uključujući životnog saputnika."

Mateja Pate je doktorica veterinarskih znanosti koja je nakon diplome iz veterinarske medicine nije imala hrabrosti odgovoriti na poziv pisanja, po mogućnosti o penjanju. Na vrhuncu penjačkog doba navukla je laboratorijski mantil i obula papuče veterinarske mikrobiologinje i gotovo četvrt stoljeća istraživala bakterije. Nekada žarena alpinistkinja, alpinistička instruktorica i instruktorica sportskog penjanja najradije niza slova u priče. Još od srednjoškolskih dana objavljuje članke s planinarskom tematikom u časopisima za ljubitelje planina, ideje za koje crpi iz svojih alpinističkih doživljaja, znanja i u zadnje vrijeme i mašte. Njezino pisanje proteže se od stručnih članaka do priča za djecu i uspavanki, kao urednica je neizostavna u Planinskom vjesniku i Planinskoj založbi. Književno se kalila u školi kreativnog pisanja pod mentorstvom Bojana Bizjaka. Ljubljančica koja živi u Predmeji, pedagoginja metode Feldenkrais i učiteljica somatskog pristupa Sounder Sleep System za pomoć kod nesanice, najljepše se opisuje parafraziranim Descartesovim izrekom: Pišem, dakle jesam.



"Uz retrospektivno premišljanje svog klatanja po stijenama i priča povezanih s tim, postupno sam shvatila da za književni presjek bavljenja alpinizmom nije nužno da sam zaslijepim epskim avanturama iz najslavnijih planina na planetu. Da mogu biti sasvim prosječna alpinistkinja kojoj se tijekom godina lutanja po planinama nakupio znatan snopek priča; neke su me nasmijale, druge natjerale na razmišljanje, treće nikad neću otkriti, četvrtim me još uvijek prolazi jeza, pete ću možda jednog dana ispričati unucima ..." Mateja u knjizi na dobrodošlicu objašnjava povod za svoj književni debi Šefica s podnaslovom Pustolovine alpinistkinje sanjačice. U središnjim poglavljima kroz kratke priče i humorne dogodovštine opisuje svoj alpinistički životni luk: vajeničko doba od osnovnih planinskih lekcija i trenutka istine do ranih penjačkih štorija i gomilanja alpinističkih kilometara, vrhunac i s nepromišljenim alpinističkim podvizima i dva puta vođenjem alpinističkog odjeljenja Planinskog društva Rašica, gdje joj se pripio nadimak Šefica, zatim pad i prijelaz u novi, obiteljski život s brežuljcima s mladuncima i između ostalog prikupljanjem bioloških uzoraka na visokoplaninskim pašnjacima, ali vaga se polako ponovno naginje u prilog planina, čak i malo penjanja. Za višnju na torti autorica u završnom poglavlju Niti mašte sabere šaku svojih kratkih priča nagrađenih na književnim natječajima, rječnikčić smiješnih riječi pak će dobro doći čitateljima iz nepenjačkog svijeta. Knjigu u karikaturalnom stilu dopunjuju duhovite ilustracije Lorelle Fermo.

"Kada se osvrnem u prošlost, ne mogu si pomoći da ne budem barem malo ponosna što sam u sada već skoro polustoljetnoj povijesti AO Rašica bila prva i dosad jedina žena na čelu ekipe; i to dvaput. Zato mi nadimak Šefica, iz kakvog god razloga da su mi ga dali, malo laskavo zvuči," napiše o svom nadimku koji je dao knjigi tako udaran naslov. Navodno su je neki zvali i Željezna lady i ponekad Šefla, sama se označava za alpinistkinju sanjačicu, "jer sam u nekom razdoblju imala vrlo visokoletne ciljeve, ali premalo zagnanosti da ih ostvarim. Često je ostalo samo na idejama, željama, iz kojih se nije razvilo ništa konkretno. A nisam bila sanjačica samo u penjanju; što više se bavim svojim životom, više shvaćam da me to sanjarenje prati i na drugim područjima". Priznaje da ove knjige vjerojatno ni ne bi bilo da joj nije dao poticaj prijatelj Marjan Žiberna, pisac i novinar koji je s Vladimirom Habjanom i urednik knjige, o kojoj je napisao: "Humor - pravi humor a ne njegovi bedasti zamjenitelji - danas je rijetka roba. Slično i samorefleksija. Autorica ove knjige oboje ima u obilju. /.../ Alpinistkinja s uspješnijom karijerom nego što nepoučeni zaključi iz knjige i znanstvenica s pristojnom profesionalnom stazom, svojim književnim debijem ulazi u novo poglavje života."



Pate naglašava da ju je u autoricu koja u tkivu autobiografskih priča tako vješto upliće humor i samorefleksiju oblikovala radost pisanja. "Humor mi je položen u kolevku, zarazila sam se ga od oca i zatim ga obilno razvijala u penjačkom društvu koje nije štedjelo na zbadanju. S godinama sam shvatila da nije dobro previše ozbiljno shvaćati sebe; ako uspijemo iskreno govoriti o nespretnošćima koje su nam se dogodile i nasmijati se na svoj račun, pokazujemo širinu duha. Po mojim iskustvima ljudi to cijene jer se prepoznaju u pričama. Za samorefleksiju sam trebala životni preokret i prilično godina da mi se otvori ta čakra. Potrebno je bilo dosta rada na sebi da sam počela prepoznati sebe u ogledalu koje su mi pridržavali drugi. Slika se malo razbistrila, ali još uvijek nije potpuno oštra," iskreno razmišlja.

Mateja Pate u razdoblju otprilike desetogodišnje opsesije stijenama i još nekoliko godina "izpenjavanja" obavila je oko 400 alpinističkih uspona. Najradije se potikala po Julijskim Alpama, znatiželja ju je gonila i preko granica: u Dolomite, francuske Alpe, na grčke konglomeratne tornjeve, u Visoke Tatre, pa u granitu Norveške, Sjeverne i Južne Amerike. Dok su još mrzle, popela se na većinu klasičnih zaleđenih vodopada u našim dolinama; nepozabirni su bili posebice usponi u ženskim ekipama, ne samo u vodopadima (npr. Vikina svijeća, Stiriofobija, smjer Td-Do), nego i u zasneženim smjerovima (npr. Slovenska u Triglavu, Teranova grapa) i suhoj stijeni (Raz Jalovca, Direktna u Štajerskoj Rinki, Herletova u Ojstrici, Contamine-Labrunie-Vaucher u Aig. de Peigne …). Visoko na popis najtvrdoglavije usađenih uspona u sjećanju spadaju triglavske klasike (Čopov stup, Peternelov smjer, smjer Kunaver-Drašlar), Istočni rub El Capitana, smjerovi u tornjevima iznad argentinskog grada Bariločea i u lofotskim planinama. Bez vrha ostala je pod Elbrusom i Aconcaguom, razgledavala se pak s pirinejskih grebena, srednjoameričkih vulkana i novozelandskih planina.

"Konačno sam čula poziv k akciji: osiguravam! Odlepila sam se od stijenskog skloništa i zaplezala u prečnicu. Pogled dolje i gore dao mi je životinjski zamah; ledeni svijeće i stupići koji su krasili stijene izgledali su ubojito. Pohitala sam da im ne padne na pamet da se sruše baš tada kad sam u njihovoj blizini. Odlučnost podržana adrenalinom isplatila se i uskoro smo opet bili zajedno. U međuvremenu je jaka bila na djelu ona druga stvar iz udžbenika patofiziologije, tahikardija - srce mi je tuklo kao mitraljez," čitamo njezin živopisni opis penjanja vodopada Lucifer iznad Gozda Martuljka. U knjizi Šefica ne nalazimo sve Matejine uspone, niti sve njezine najveće alpinističke dosege, nego samo jagodni izbor onih s posebnim nabojem koje je morala zapisati. Između redaka njezinih priča "osjećamo njezinu osjetljivost, gotovo ranjivost, često prerušenu u šalu, dok pratimo preobrazbu najstaje koja je htjela (popeti se na) cijeli svijet u odraslu ženu kojoj se mladenačke alpinističke snovi ne ostvaruju, ali otkriva u sebi i oko sebe ogromno drugog što je ispunjava i obogaćuje," kako je knjizi na put zapisala Helena Škrl.



Čak i Planinski vjesnik, najstariji slovenski časopis koji neprekidno izlazi već 131 godinu, priznaje da ga je prije četvrt stoljeća doživljavala kao "časopis za bake", ali ju je suvremeni časopis za ljubitelje planina u novom ruhu tako ugodno iznenadio da je već 23 godine članica uredničkog odbora: "Jer stvaranje sadržaja za Vjesnik je ljubav: prema planinama, prema pisanoj riječi, prema tradiciji i konačno - čak i ako zvuči malo patetično - prema ljudima koji njeguju sličnu ljubav. I ponos što nastavljamo misiju predaka koji su 1895. izdali prvi broj časopisa."