Slovensko oranje himalajske ledine:

Slovensko oranje himalajske ledine: Anapurna 1969 i Kangbačen 1965.



U sredini 20. stoljeća po svijetu još uvijek je odjekivao prvi uspon na Everest Edmunda Hillaryja i Tenzinga Norgaya 1953., u Himalaji je to bilo vrijeme velikih i skupih ekspedicija, prvih sedam slovenskih himalajaca otišlo je 1960. na put u vrlo skromnim uvjetima. Cilj ekspedicije pod vodstvom Staneta Kersnika bio je Trisul u indijskoj Himalaji. Aleš Kunaver i Ante Mahkota s prvenstvenim smjerom na Trisul II (6690 m) ostvarili su prvi slovenski odnosno jugoslavenski uspon na šesttisućak, zajedno s Marjanom Keršičem - Belačem uspjeli su se popeti i na Trisul III (6270 m). Članovi ekspedicije bili su još Ciril Debeljak - Cic, liječnik Andrej Robič i novinar Zoran Jerin. Unatoč neuspješnom prelasku do glavnog vrha ekspedicija je bila uspješna s gledišta sticanja himalajskih i organizacijskih iskustava.







Godine 1965. u Himalaj otišla je druga jugoslavenska alpinistička himalajska ekspedicija s dvanaest članova: vođa Jože Govekar - Jozva, liječnik Jože Andlovic, Marko Butinar, Ciril Debeljak - Cic, Pavle Dimitrov, Ljubo Juvan, Anton Sazonov - Tonač, Metod Humar, Pavle Šimenc - Pablo, Tone Škarja te novinar Zoran Jerin i znanstvenik Andrej O. Zupančič. Cilj je bio još neosvojen vrh Kangbačen (7902 m), koji je i nakon jugoslavenskog pokušaja ostao netaknut, iako su Dimitrov i Sazonov bivakirali na 7800 metara, samo sto metara ispod vrha. Juvan i Humar pak su prvi pristupili na Koto 7538 m, kako se tada zvao Jalung Ri i danas se smatra drugim najvišim vrhom koji su prvi osvojili Slovenci. "Nešto više od dvotjednog pristupa gori - vruće sunce, monsunska kiša, blato, pijavice, uši ... Potpuno drugačija Himalaja nego što sam je zamišljao. Na gori pak jaka želja za osvojenjem vrha, odluka za bivak dobrih sto metara ispod vrha. Danas sam miran i sretan što svi nesretni i nesigurni koraci tog vremena nisu bili uzalud i slovenski alpinizam je na samom svjetskom vrhu," sjeća se Anton Sazonov - Tonač.







Uz treći odlazak u Himalaj 1969. alpini su ponovno htjeli pokušati na Kangbačnu, ali im nepalske vlasti nisu izdale dopuštenje za uspon na tu goru, nego za Anapurnu II. Pod vodstvom Aleša Kunavera uspjeli su drugi pristup na 7937 m visoku Anapurnu II, koji su ostvarili Kazimir Drašlar - Mikec i Matija Maležič - Matic, te treći pristup na 7540 m visoku Anapurnu IV, na koju su stupili Jože Andlovic, Lojze Golob i Aleš Kunaver. Oba vrha dosegli su u klasičnom ekspedicijskom stilu, s postavljanjem visinskih tabora, pričvršćivanjem konopaca i velikim brojem alpinista koji su u konopcima duže vrijeme djelovali za uspjeh na gori. Članovi ekspedicije bili su i Klavdij Mlekuž, Anton Sazonov - Tonač, Franc Štupnik - Cicko, novinar Zoran Jerin i botanici Tone Wraber i Andrej Martinčič. Ekspedicija na Anapurni II i IV bila je najuspješnija alpinistička ekspedicija te jeseni u nepalskoj Himalaji, istovremeno su se na njoj alpini već dogledali s magičnom granicom 8000 metara, što je bila neizbježna baština za ekspediciju u južni zid Makalua.







"Ekspedicija JAHO III dogodila se u vrijeme kada se završavao osvajanje vrhova i započinjalo doba osvajanja himalajskih zidova. Anapurna nije bila naš izbor, odredio ju je nadležni uradnik na nekom uredu u Lavljoj palači u Katmanduu. Uzmi ili ostavi, ovo imate, da vidimo koliko vas ima u hlačama. Tako je bilo, u Himalaj smo dolazili kao zakašnjeli. Zatim smo odjednom popeli dva vrha, Anapurnu IV i Anapurnu II. Dakle možemo. To je bio uspjeh članova ekspedicije, snovi prethodnih i poticaj nadolazećoj generaciji. Kroničari su zapisali da je to bila najuspješnija ekspedicija jeseni 1969. Začetnika? Ili se samo završilo učiteljsko doba? Onih nekoliko vrhova prstiju koji su završili u nekoj nepalskoj kokošinjcu samo je još sjećanje," događaje prije pola stoljeća slikovito opisuje Kazimir Drašlar - Mikec.







Listopada 1975. slovenska alpinistička ekspedicija pod vodstvom Aleša Kunavera preplezala je južni zid 8463 metra visokog Makalua po prvenstvenom smjeru i time postavila Sloveniju uz bok himalajskim velesilama, jer je to bila tek treća preplezana stijen u Himalaji. Godine 1977. vrh Gašerbruma I (8068 m), drugog slovenskog osemtisućaka, dosegli su Andrej Štremfelj i Nejc Zaplotnik, koji su 13. svibnja 1979. kao prvi Slovenci stali i na najvišu planinu svijeta - Everest (8848 m). Dva dana kasnije vrh su dosegli još Slovenac Stane Belak - Šrauf, Hrvat Stipe Božić i vođa šerpa, Nepalac Ang Phu, vođa ekspedicije bio je Tone Škarja, koji opisuje dragocjenu baštinu prvih tri JAHO za daljnji razvoj slovenskog himalajizma: "Iako smo Slovenci bili novaci u Himalaju, već prve dvije ekspedicije - Trisul 60 i Kangbačen 65 - naznačile su duh i za sljedeće: novi smjer i novi vrh. Bиле su ipak službeno neuspješne, jer nisu dosegle glavnog, nego samo bočne vrhove. Iako si je treća ekspedicija zadala zadatak obaviti popravni ispit na Kangbačnu, Nepalci su joj dopustili samo ponavljanje uspona na Anapurnu II (i IV). Usponom na oba vrha potvrdili smo sposobnost penjanja na velikim visinama. Četvrta ekspedicija također je umjesto za Kangbačen dobila dopuštenje za Makalu. Vrh nije dosegla, ali je preplezala južni zid. Dug na obje gore otplatili smo u sljedećim godinama: Kangbačen 1974. i Makalu 1975. Posebno zadnji uvrstio nas je među himalajske velesile. Od tada je priča poznata - sve do zadnjeg osemtisućaka, Anapurne, 1995."







Priča je poznata, slovenski alpini popeli su se na 14 najviših vrhova svijeta u 20 godina, uglavnom po prvenstvenim smjerovima: 1975. na Makalu (8463 m), dvije godine kasnije na Gašerbrum I (8068 m), 1979. na najviši vrh svijeta Everest (8848 m). Godine 1984. došlo je vrijeme za Manaslu (8163 m) a dvije godine kasnije za Broad Peak (8047 m) i Gašerbrum II (8035 m). Godine 1987. stali su na vrh Daulagirija (8167 m), godinu kasnije na Čo Oju (8201 m), 1989. na Lotse (8516 m) i Šišo Pangmo (8046 m). Godinu dana kasnije dosegli su Nanga Parbat (8125 m), 1991. Kangčendzengo (8586 m), dvije godine kasnije K2 (8611 m) i 1995. Anapurnu I (8091 m), koja je bila zadnji, četrnaesti osvojeni slovenski osemtisućak.