Kada danas otvorimo Seidlovu knjigu Kamniške i Savinjske Alpe, pred nama se razgrne svijet (kao kad kliknete na video) koji gotovo više ne postoji. Svijet u kojem je (nekad) bukov gozd stajao kao »orjaško stebrovje prekriveno živim zelenim svodom«, gdje je razgledan čovjek hodao po mekoj stelji, gdje je šuma bila prostor tišine, sjene i tajanstvene ljepote. Svijet u kojem je čovjek još uvijek osjećao da je gost — ne gospodar.
Dobro stoljeće kasnije ta slika je gotovo utopija.
Danas se planinar često više ne šeta »kolovožnom stazom uz Bistricu«, već širokom šumskom vlakom koju je šumar — pod pritiskom vlasnika, ekonomike i subvencija — provukao preko obronka kao brazdu. Umjesto valovitosti bukovih krošnji otvara se pred njim gola čistina gdje je nekad stajao gozd. Umjesto pradavnih bukvi koje su nekad pružale sjenu, pile i u ustaljenom ritmu otpuštale vlagu, danes raste široka planjava javorovog klina, pionirske vrste koja popuni prazninu kad šuma nestane.
A šumar je zadovoljan.
Jer je prostor »uređen«.
Jer je drvo »iskorišteno«.
Jer je vlaka »pristupačna«.
Jer je nastalo puno prostora za glamping i možda za još veći, plaćeni parking.
Ali krajina je osiromašena. Što naravno odgovara i turistu koji želi selfie otisak planine.
Bukva, koja je nekad bila kraljica ovih obronaka, nestala je na mnogim mjestima. Ne zbog prirode, već zbog čovjeka koji je u stoljeću između Seidla i nas promijenio svoj odnos prema šumi: iz divljenja u proizvodnju, iz poštovanja u iskorištavanje, iz tišine u buku motornih pila i traktora.
Seidl je pisao o šumi kao o svetištu.
Danas je šuma često industrijska radionica.
Seidl je opisivao »mirni sumrak koji ga tek tu i tamo probode val sunčevih zraka«.
Danas taj sumrak prekidaju gume, tragovi gusjenica, otvorene čistine koje nisu nastale zbog vjetra, već zbog ekonomike.
Seidl je divio »valovitosti zaobljenih bukovih vrhova«.
Danas se ta valovitost često završava oštrom linijom sječe, gdje se krajina lomi kao prekinuti list.
Ipak — upravo zato je Seidl danas tako dragocjen.
Ne kao nostalgija, već kao podsjetnik kako brzo može nestati nešto što nam se činilo samoumevno.
Bukove šume nisu izumrle svuda. Ali tamo gdje jesu, nisu ih zamijenile nove divljine, već monokultura javorovog klina, zarastanje, erozija, raspršene vlake koje se križaju svakih deset metara. Krajina koja je izgubila svoju strukturu, svoj ritam, svoju dušu.
Možda je vrijeme da se pitamo: Je li znanost kojoj je pripadao Seidl stvarno tako (pod)kupljena. Je li »struka« stvarno samo alat? Želimo li da Seidl ostane samo sjećanje?
Ili možemo u njegovom opisu prepoznati vrijednosti koje vrijedi očuvati?
Šuma nije samo sirovina.
Ona je zaštitni prostor koji oblikuje našu krajinu, našu klimu, naš identitet.
A ako smo je u stoljeću izgubili, možemo je u sljedećem — ako želimo — i vratiti. Zahtijevamo trenutnu sječu javorovog klina, sadnju bukve i zasipanje vlak-hudourničkih brazdi. Na trošak vlasnika i »struke«. Zahtijevamo trenutno ponovno obrazovanje struke s »pravim udžbenicima«, sjekirama, znojem i konjem te potpunu zabranu spreja. Zahtijevamo potpuno uspostavljanje Koželjeve staze, da turisti iz Kamnika (gdje ih pozivaju), gdje će parkirati svoju limenku, moći hodati u ponovno prekrasan svijet …
https://www.youtube.com/watch?v=ToP1IXY-Pgg&t=117s U nastavku je ažurirani (da ga razumiju i neki mlađi i oni iz zavoda za zaštitu prirode, …) odlomak iz knjige Kamniške i Savinjske Alpe, njihova građa i lice. Popularni geološki i krajinski opis. Napisao Ferdinand Seidl, izdala Matica Slovenska g. 1907 …
Biljni pokrivač Kamniško-Savinjskih Alpa … Južna pobočja Savinjskih Alpa – u središnjoj skupini od Olševke do Žage u Crnoj dolini (vidi biljni zemljevid) te pobočja doline Kamniške Bistrice i njezinih bočnih dolina – prekrivaju čudesne bukove šume. Kao i drugdje u Alpama i ovdje bukva preferira južna i zaklonjena staništa. Na nekim mjestima, posebice u gornjem dijelu Bistričke doline, još uvijek stoje pradavna, mogoćna stabla s deblima debljima od metra. Izuzetni bukovi šume rastu i u udubinama sjevernih dolina: u Robanovom kotu, Logarskoj dolini, Matkovom kotu, Belskoj te obje Jezerske kotline.
Bukva je jedno od najljepših lišćarskih stabala naših šuma. Stara bukova šuma djeluje kao orjaško stebrovje prekriveno živim zelenim svodom – pravo prirodno svetište. Sočno zeleno lišće na vrhovima koje se trese u laganom vjetru stapaju se u gustu krošnju. Pod njom vlada hladna, vlažna sjena prožeta mirnim sumrakom koji ga tek tu i tamo probode snop sunčevih zraka. Nije čudo da dolina Kamniške Bistrice ima toliko posjetitelja – između ostalog zbog privlačne moći njezinih neizmjernih bukovih šuma. Kada idemo uz Bistricu kolovožnom stazom, između drveća otvaraju se prijateljske praznine koje otkrivaju gusto zarasla suprotna pobočja, valovitost zaobljenih bukovih vrhova i vmesne sive vapnenačke stijene. Gdje se pogled proširi, pred nama se razgrne očaravajuća slika: iz zelenog prednjeg plana visoko pod plavim nebom uzdižu se bijeli vrhovi Grintavca, Skute, Brane i Grebena.
Guste bukowe vrhove hvataju svjetlost još više što se više zatvaraju jedni u druge. Zato se ispod njih razvija malo drugog rastlja. Tlo prekriva debeli sloj polako trulećeg lišća koji šumi pod korakom. Najljepša je bukova šuma u proljeće. Kratke sedmice kada se lišće tek budi iz pupoljaka iskorištavaju brojne zeljaste biljke i one koje prezimljavaju s lukovicama ili rizomima. Brzo zelenjaju, razvijaju cvijeće i obave svoj godišnji ciklus prije nego ih bukova sjena ponovno pokrije. Tada je šuma odijevana u šarenu proljetnu nakitu: mase bijelih zvončića, žuti jeglići, svijetlo-plavi cvjetovi dvolistnog čebuljka (Scilla bifolia), plućnjak (Pulmonaria officinalis), ljubičice, plave zvjezdice jetrenke (Anemone hepatica) i druge cvjetice. Kada bukva zeleni, taj nježni ukras nestaje. Opstaju samo biljke prilagođene sjeni – zajačja djetelina (Oxalis acetosella), mirisna perla (Asperula odorata) i druge. Tlo prekrivaju meke jastuke mahovina, po glatkim bukovim stablima naseljavaju se tamni lišajevi. U jesen šumu oživljavaju još gljive kada vjetar već raznosi žuto lišće s vrhova.
Na istočnim, vjetru izloženijim obroncima središnje skupine Savinjskih Alpa bukovu šumu zamjenjuju smrekove. Već izdaleka ih prepoznajemo po tamnozelenoj boji i vitkim, stožčastim vrhovima. Po strmim obroncima su rjeđi, pa se između njih razvija bogato grmlje i podrast. Tlo prekrivaju mahovine, iznad njih gusta vres (Erica carnea) koja u proljeće boji obronke u nježnu crvenkastu boju. Na plodnijim tlima prevladavaju borovnice (Vaccinium myrtillus) i brusnice (Vaccinium vitis-idaea) koje svojim crvenim bobицama oživljavaju šumu. Tu i tamo uzdiže se ljubičasti cvijet zlatoklasa (Lilium martagon), uz njega tamnoplava orlica (Aquilegia nigricans) sa svojim gotički oblikovanim ostrosima. Među smrekama rastu još i orhideje, jesenski svišć (Gentiana asclepiadea), žuta kadulja (Salvia glutinosa), astrancije (Astrantia carniolica, A. major) i druge cvjetice. Više se pojavljuje grmlje: gorski šipurak (Rosa pendulina), glog, mokovec (Sorbus aria) i brin. Uz grmlje se penje plavocvjetna gorska srobotica (Clematis alpina). S smrekovih grana vise bradovci (Usnea barbata). Među smrekama rastu i ariši, jela, javore, niže borovi koji još povećavaju raznolikost šume.
Ariš voli skeletna tla i na sjevernim obroncima čini čak samostalne šume. Njegov lagan, proziran vrh sa sočnim zelenim češljima iglica stvara svijetle gaje bez grmlja gdje tlo prekriva gusta trava – kao prirodna livada.
Sjeverna strana Savinjskih Alpa i obronci Kokrske doline prekrivaju opsežne mješovite šume u kojima prevladavaju smreka, ariš i bukva. Cemprin (Pinus cembra) je već nestao, tisa je rijetkost (npr. u Suhom dolu iznad Solčave). U višim legama bukva više ne uspijeva, pa prevladava igličevje koje čini gornji pojas šume. Mješovita šuma dom je izuzetno raznovrsnog biljnja. Opalo lišće ne prekriva tlo tako gusto kao u bukovoj šumi, pa se brže raspada i stvara bogat sloj crne prst. Drveni vrhovi propuštaju više svjetlosti, pa se tu razvija i sjenoljubivo rastlje i biljke iglastih šuma, te mnoge druge vrste. Po strmim, teško pristupačnim predjelima gdje sekira još nije stigla stoje prave prašume.
Drveni zakladi su još uvijek slabo iskorišteni. Samo ponegdje je šuma potpuno posečena. Na takvim sječama brzo se razraste vrbovec (Chamaenerion angustifolium) i druge cvjetice, ali u borbi za prostor uskoro prevladavaju mlada stabla – osim tamo gdje se razbohoti siva jelša (Alnus incana) koja može trajno preuzeti vlast.
Čovjek poseke često koristi za paše, u nižim legama za domove, polja i sjenokose. U šumskom pojasu naselja su raspršena po dolinama – u selima, zaselcima i samotnim gospodarstvima, gušće u predgorju, osobito tamo gdje je geološka podloga povoljna (Šenturška gora, Štefanja vas). Po udaljenim planinskim obroncima, predvsem južnim, samo su mali zaselci i samotna gospodarstva, npr. u gornjoj Kokrskoj i Savinjskoj dolini i njihovim bočnim dijelovima. Oko Solčave, u Logarskoj dolini i Matkovom kotu gospodarstva su u prosječnoj visini oko 850 m. Najviša gospodarstva su Matko (1200 m), Planinšek nad Lučama (1087 m), Štajerski Rak (1050 m) i Rekar u dolini Lomščice nad Tržičem (1020 m).
Iznad 800 metara poljoprivreda daje samo skroman prinos. Stanovnici se zato više posvećuju stočarstvu i iskorištavanju šuma. Najveću vrijednost imaju sjenokosi u dolinama. Najljepše livade su u širokoj kotlini Gornjejezerskega, na prostoru nekadašnjeg jezera. U lipnju su te livade na vrhuncu rasta: među visokom, bujnom travom cvate mnoštvo šarenog cvijeća …
Nastavak slijedi …
Izvor:
https://gore-ljudje.net/novosti/ustavimo-nepremisljeno-sanacijo-v-kamniski-beli-2/