Još moje iskustvo s Triglavom... i ovaj vikend. Zbog mog straha od visine sam Triglav uvijek odgađala na sljedeću sezonu, iako sam jako željela stajati na najvišoj gori Slovenije. Čak da dokažem sebi i prijateljima da mogu. Nisam neki veliki ljubitelj planina (ne svaki tjedan) ali volim ići.
Išli smo preko Pokljukke (kažu najduža putanja ali nije istina... vjerojatno najlakša), na Planiku (čudovito). Od tu isti dan na vrh. Bilo je puno ljudi, ali za mene nije problem, imala sam vremena za odmor i fine poglede. Shvatila sam da su svi koje smo sreli prijateljski i strpljivi. Podsticali smo se međusobno, naročito onima kojima je bilo strah. Nekoliko puta sam htjela nazad ali s pomoću muža i drugih planinara uspjelo. Na vrhu suze sreće i obavezno fotke za sebe i prijatelje. Još za ohrabrenje drugima... s vrha dolje bila sam prava penjačica... Ako sažmem Triglav je za nekoga mačji kašalj, za neke osobni uspjeh. Jednostavno ako nemaš straha. Ali premagati strah za mene najviše vrijedi. A još ovo... čak da nisam stigla na vrh ne bih se opterećivala. Čestitam svima koje sam srela na putu i kojima iz bilo kojeg razloga nije uspjelo na vrh! A sljedeći put, prvo sigurnost! Onima koji ne volite gužve zašto ipak idete na planinu iako znate da je Triglav ljeti najposjećeniji? I još: prespavali smo na Planiki (rezervirali sobe telefonom) baš jer vjerojatno nemam kondicije stići u jednom danu gore dolje. I lijep dvodnevni izlet nije bezlanje sem i tamo. SRETNO SVIMA!!!