U subotu sam očekivao lijep sunčan jesenji dan i imao odgovarajuće ambiciozne planove - na Rinku preko plezališne staze, zatim nastavak preko Turske gore na Kamniško sedlo. Ponio sam zimsku opremu, ali nisam očekivao više od par cm južnog snijega. Pogriješio sam, uskoro iznad Okrešlja prema Savinjskom sedlu bilo je bijelo, u Mrzlem dolu već oko 20-30 cm snijega s predirnom korom, vrhovi u oblacima brzo se mijenjaju u vjetru. Odlučio sam da danas nije pravi dan za tu turu, ići ću na Savinjsko sedlo i Korošku Babu. Ali kad sam došao na sedlo, bila je prava Sibirija - hladan vjetar, magla, mjesto tvrdo snijeg. Put na Ledinski vrh bio je sve samo ne ljetni, na pola puta obuo sam dereze i odustao od ideje o Babi. Kod spusta s sedla sreo sam trojku, inače nikoga. Kad sam se približavao Okrešlju, sjetio sam se da bih možda mogao potražiti put na Zaspanog hribara kojeg sam već više puta divio s puta. Na mobitelu sam pronašao ovu temu na hribi.net, pročitao i odlučio pogledati. Krenuo sam stazom prema Kamniškom sedlu, gdje pod stijenom Turske gore skreće gotovo okomito prema Planjavi. Tu sam skrenuo desno prema balvanu i malo više naletio na požagano ružje, uz koje sam se blago spuštao prema podnožju ZH do sedla kod velikog macesna. S te strane izgleda nepristupačno, ali iskustvo kaže da su izbliza stvari lakše nego izdaleka i tako je bilo, iako grebenčić nije mala stvar - prvo okomito iz ružja na stijenski raz pri usponu, zatim gornji, krušljivi dio dobro mi je podigao puls. Kod križa divim se helikopterskom pogledom na Okrešelj i pogledavam Turnove na drugoj strani koje sam posjetio početkom ljeta. Tadašnjoj turi (Zabrložnica, Turni, Matkovo okno, Okrešelj, Pasje sedlo) mogu jednom dodati ZH. Polako i vrlo oprezno vraćam se putem uspona, u Okrešlju popijem kavu i zadovoljan se vraćam u dolinu.