Evo, tura je uspjela! Bila je pravo doživljaj i volio bih ga podijeliti s nekim! Lijepa mjesta, lijepe gore, lijepe staze, stvarno super je bilo.
Prvi dan sam se dovezao u Zajzero u lijep sunčani dan, počeo hodati oko jedan iz najvišeg parkirališta i slijedio prvu tablu "Stuparich 2h" koju sam vidio... tako sam neplanirano posjetio i kuću Grego pa se morao malo spustiti. S teškim ruksakom nisam bio najsretniji zbog toga
Došao sam do bivaka Stuparich i počeo se penjati prema zidu Montaža do početka Vie Amalie. U poslijepodnevu je staza bila uglavnom u sjeni, nigdje nije bilo žive duše, strmi usponi preko dimnjaka, neki vlažni od kiše prethodnog dana dali su mi atmosferu nekog Prisanka. Pažljivo je išlo, došao sam do donje pa zatim gornje kote, prešao prema grebenu gdje je pošteno puhano, došao do livada s pogledom na Dunju koja se činila beskonačno duboko. Išao sam ispod velike lučne šupljine u zidu Montaža, po upozorenju prijatelja budno sam tražio veliku crvenu točku gore koja označava put do bivaka i našao je. Nekoliko metara police, crveni bivak i trenutak istine: hoće li biti mjesta? Četiri Talijana su već bila u njemu, jupi, dobio sam počasno mjesto na podu! Sad je vrijeme za zasluženu večeru, za pogledati okolo, upoznati se s rogatim domorocima. Kako je sunce već na odlasku bilo je hladno, pošteno je i puhano. Napravio se divan zalazak sunca koji smo zajedno s cimrima i divokoza promatrali, pa na spavanje. Cijelu noć je pošteno puhano, tako da je to bio jako loš san.
Jutro je bilo bez vjetra, bez oblaka, super. Krenuli smo Findeneggom gore i u osam ujutro u lijepom sunčanom jutru stao sam na vrh ove stvarno moćne gore, čiju sam rastuću sjenu mogao promatrati putem. Sat na vrhu je brzo prošao, krenuo sam dalje, umjesto Pipanove ljestve otišao sam na susjedni Vrh Brda, odakle je lijep pogled na Montaž i njegov sjeverni toranj. Starom stazom spustio sam se dolje - Pipanova ljestva mi prije nekoliko godina nije bila baš ništa draga i sada sam je preskočio, iako je nova. Putem su se već penjali planinari, neke strašne gužve nije bilo. Počela je staza Leva, koja je estetski presijecala padine, malo gore, malo dolje, puno po beskonačnim policama. Spust u Škrbinu iznad Cijanerice bio je prilično zahtjevan, na škrbini me očarao kameni lik u stupu iznad mene. Skočim još na Špik Hude police, tu ima prilično ljudi na vrhu i na stazi, ali pogled je lijep (kao zapravo po cijeloj stazi
) Spuštam se na početak staze Ceria-Merlone, koja prvo vodi preko stvarno divnih polica do Škrbine iznad Tratice, koja mi je posebno lijepa. Divim se Špiku iznad Tratice u obliku srednjovjekovnog dvorca, ali mislim da mi još nije dostižan. Ovdje si priuštimo pauzu na travi, na kojoj me posjeti radoznala divokoza. Nastavljam stazom prema Špiku iznad Nosa, stvarno su lijepi krajevi tu. Kod (zaključanog) bivaka srećem grupu Slovenaca koji su išli stazom Ceria-Merlone u suprotnom smjeru i već kuju planove o pivu u kući Brazza. Ja imam užinu, pa se odvezem dalje na obližnji Špik iznad Špranje. Penjanje iz sedla nije baš lako, ima nekoliko gomila ali sve je prilično izloženo, kad skinem teški ruksak i ostavim ga na stazi lakše je. Vratim se natrag i nastavljam stazom C-M - počinje najljepši dio, kad dođu Nižnji vrhovi i divne police koje nikad ne prestaju. Po takvoj stazi još nisam hodao! Putem se popnem i na neki od vrhova, kod Vrha iznad Krnim dola staza se prebacuje na drugu stranu prema Špranji. Spuštam se, u dubini se pojavljuje Škrbina Prednje špranje i uz nju nekoliko figura, po bojama prepoznajem tri cimra iz Suringara, s kojima smo se na stazi malo srećivali i koji su također planirali spavati u Mazzeniju. Ali samo stoje, kad sam već nekih 20 minuta od škrbine okrenu se prema Sella Nevea i počnu silaziti, onda smo se s distance vikanjem dogovorili da im se spust u škrbinu čini preopasnim, da je unutra skok bez osiguranja i da će ići u Sella Neveu i ujutro na autobus. Ja odlučim da idem sam pogledati kako i što. Pogled u škrbinu stvarno nije lijep, sve srušeno. Ali pažljivo se može spustiti. I taj skok (s dva zgužvana klina) nije tako strm, tako da nastavljam sa spustom. Pri tome da bi mi uspjelo sigurno doći u dolinu, ohrabruje me obitelj divokoza. Kako ne znaju pljeskati, bacaju kamenje i po jaruzi veselo donose "rolling stones" - kako za koga! Najružniji dio je prošao i bivak je već blizu. Kod praznog bivaka Dario Mazzeni (Darko Majcen) priuštimo večeru, pa se pojavi i četvrti cimer iz Suringara, koji se spustio s vrha Montaža preko Via Amalie, sljedeći dan preko Škrbine Prednje špranje namijenjen je i na Viš. U usporedbi s prethodnom večeri kad sam spavao na podu, čini se da je ovaj bivak s četiri i pol zvjezdice - polovicu pete odgrizla je miš koja, sudeći po izmetu, tamo živi.
Budimo se u sivo vjetrovito jutro, ja preskočim doručak i krenem stazom Carlo Chersi prema Nabojskoj škrbini. Lijepu i slikovitu stazu već poznam od prošle godine, ali me opet oduševi moćna okolica u kojoj se čovjek stvarno osjeća kao pribadača. Na škrbini pogledam i veliku kavernu iz Prvog svjetskog rata. Nastavljam na Naboj, dan je sve ljepši, samo povremeno puše kao lud, tako da sam bio malo zabrinut da me neće otpuhati s užadi na vrhu. Ali nije bilo tako loše, dođem do križa i cijeli sat divim se divnim pogledima, i na domaće Julijce i na Viš i podanike, najviše oduševljeno na Poliške Špike koje mi je bilo dano jučer prijeći i popeti. Kod početka užadi vidim nekoga nešto pretraživati po ruksaku, pa ga nije htjelo biti na vrhu, jednostavno je nestao. Spustim se i odahnem, mladić je sjedio kraj staze, kaže da mu se činilo penjanje preopasnim bez SVK-a, a moj također ne uzima na posudbu. Zajedno se spuštamo s vrha do kuće Pellarini, gdje si priuštimo pivo, ja i lećinu juhu. Ricardo se pozdravi i kaže da mi je ovo on častio kao dobrodošlicu u njegovoj Italiji - hvala! Malo još posjedim, naručim još kavu (sve je posluženo u ambalaži za jednokratnu upotrebu, od "tanjura" za juhu do "čaše" za pivo i "šalice" za kavu, na vratima plakat o održivosti i neostavljanju tragova
) pa krenem prema dolini, kod izvora ispod kuće dopunim zalihe vode koje su mi ponestajale. Mimo lijepog slapica spuštam se prema dolini, tamo stazama skrenem mimo zanimljive kaverne gdje je prikazano življenje u vrijeme Prvog svjetskog rata, pa završim na velikom šljunčaru koji sam nedavno divio s vrhova i po njemu dođem do mosta gdje me na parkiralištu čeka auto. Kava u Valbruni, sladoled u Trbižu, čof u Rabeljsko jezero, pa još slabe tri sata cesta i autocesta i već sam doma, teških nogu ali s lakim srcem!