naz - Zadnje poruke

Da, priznajem, čak cijelu noć razmišljala o medvjedima. Sve vjerujem što ste napisali o pjevanju i zviždanju. Ali problem je što mašta u glavi tako bujno radi i ne možeš si pomoći iako pokušaš biti realan i govoriš si da ti nitko ništa neće. Za svaki slučaj vežem piščalku ili plastičnu trubu s dječjeg bicikla na ruksak da ne moram razgovarati sa sobom. I jednu stazu do Polšakove koče odgadam za neko vrijeme.
Ali sad nakon prespane noći sasvim iskreno ponosna na sebe, uzbuđena,..

Da stvarno, pošteno, cijelim putem mi se činilo da idemo samo malo jedan za drugim.
Grlo me malo boli. Doma sam mužu rekla u olepšanoj verziji da mi se činilo da sam vidjela tragove, inače bi me još uvijek grdio što ti treba to.

Prije nekoliko sati vratila sam se s Goteniškog Snježnika. Da, priznajem, još sam potpuno pod dojmom tragova.
Prvo sam doma na internetu tražila kako izgleda trag medveda u snijegu. I utvrdila sam da je to upravo ono što sam mislila cijelim putem. Ovdje posebno sada kad sam pronašla ovaj forum. Da sam ga pročitala prije, definitivno ne bih došla ovdje, nego negdje drugdje.
Uglavnom po prirodi nisam kukavica, ali bojim se životinja. Kad sam vidjela prve tragove, rekla sam si pa nije to i nastavila. Ali što dalje, više snijega, više tragova i kažeš si ne može biti ništa drugo. Naravno počela sam razmišljati vratim li se ili nastavim, jer sam imala izvorni plan kružnog puta gore iz Gotenice dolje prema Kočevskoj Reki. Definitivno bih se vratila, ali nije mi se sviđao onaj strmi dio pod kamenim zidom. Imam još strah od visine pa mi je bila draža staza dolje šumskom cestom. Da, počela sam zviždata, jodlati, razgovarati sa sobom itd. U međuvremenu sam cijelo vrijeme razmišljala kako sam bila glupa što se nisam raspitala prije. Pokušala sam se sjetiti svega što sam ikad čula o tome kako reagirati na susret s medvjedom. Naravno nisam napravila ni jednu pauzu, samo hitjela dalje. Misli da će biti bolje uskoro na šumskoj cesti, ali ne, činilo se još više tragova. Činilo mi se kao da se šeta mravinjak medvjeda, a ne samo jedan. Na svakom koraku vidjela sam tragove. Nestali su tek kad sam sišla jako nisko šumskom cestom prema glavnoj cesti preko Gotenice. Sve je bilo prilično adrenalinski. Dakle junaci idite gore (po mogućnosti u društvu), ja ne idem više gore, barem ne tako skoro.