journeyman - Zadnje poruke

Jučer sam se nekoliko godina nakon što smo se pred tehnički najtežim mjestom okrenuli vratio na ovo područje. Malo prije dvanaest kod pedesetog zavoja (odvojak za Zadnjicu) skrenem na stazicu koja me malo više dovede do nekoliko koliba i pašnjaka. Nakon malo traženja na vrhu pašnjaka nađem početak spomenute staze. Prilično dugo je lijepo pratim, ali na nekim mjestima treba imati oči na peteljkama. Više, oko dvjesto visinskih metara ispod visine prijelaza Klinovog žlijeba, potpuno je izgubim. Hodam po osjećaju i uz pomoć slojeva na karti je opet uhvatim kad teren postaje zahtjevniji. U žlijeb su nekad vodile neke čelične užadi koje su danas poderane i klinovi koji su savijeni. Nekako svejedno prođe. Na drugoj strani se opet jako mučim i tražim gdje će biti prolaz dalje. Nakon malo borbe s klekovinom nađem pravi prolaz koji me dovede do ploča s užadima gdje smo se prije nekoliko godina okrenuli. Također odavde dalje staza je neko vrijeme još prilično teško pratiti, ali nakon spusta u sljedeći jarak je nešto lakše, ali daleko od lakog. Kraj puta nije tako blizu, prijelaz se nastavlja, klekovina je na nekim mjestima piljena, ali svejedno ne ide baš brzo. Kod lovske kolibe odahnem, bilo je prilično naporno, više od četiri sata mi je ova staza uzela. Spustim se lagodno mulom i cestom natrag do auta. Usamljeno i izuzetno orijentacijski zahtjevno. Vjerojatno spada za mene među top pet po orijentacijskoj težini.

Tura je bila u planu već u kolovozu, ali nekako nije ispala. U subotu ujutro uputimo se u Zadnjicu i cestom dalje prema Luknji i Doliču. Opis inače kaže da turu počinješ na sedlu Luknja, nas dvojica više mami direktan pristup na planinu Zajavor iz doline. Malo prije raskrižja markiranih putova za Dolič i Prehodavce lijevo u šumi tražimo početak staze. Pronaći nije teško, još lakše joj slijediti jer je stvarno dobro očuvana. Staza se odmah vine strmo u brdo i strmina ne popušta do bednih ostataka planine malo ispod 1500 metara nad morem. Otvara se prekrasan pogled na Zadnjiški Ozebnik, Prehodavce, Vršac i Kanjavec. Tu lijepa staza završava. Iznad ostataka zidova nastavljamo gore u šumu, svuda puno životinjskih "staza", prave staze nema. Ubrzo smo na rubu šumarka. Čitamo opis i proučavamo kamo dalje. Najlogičnije nam se čini širokom travnatom grebom, što se pokaže dobrom odlukom. Više se u travi naznačuje pratljiva stazica koja se cik-cak penje desno uz travnatu grapu. Nakon nekog vremena staza skreće malo više desno u ruševnat dio i tu se pojavljuje proširina u rušju koja ti kaže da si na pravo putu. Tu staza potpuno mijenja svoj karakter - završava penjanje, počinje prečiti prema zapadu. Stazica je cijelo vrijeme pratljiva, za orijentaciju opet pomažu posječene grane rušja. Prije nego što dosegnemo Vrh Osojne Krnice pređemo još dvije našodrane grape. Svratimo i do prirodnog prozora koji je sasvim blizu. Zatim iz sedla se popnemo na vrh. Pogledi su stvarno divni, ističe se greben Goličica - Planja. Upisujemo se u knjigu kao drugi i treći ove godine. Za prošlu godinu samo jedan unos, za godinu prije toga nijedan - očito je ovo stvarno zaboravljena i malo posjećivana staza. Iz sedla se spustimo na drugu stranu u šljunkovitu krnicu i pređemo ispod velike rupe u stijenama Šplevte. Tu prvi put u suprotnom smjeru primjećujemo blijedu zelenu točku. Jedna je i na stijeni na zavoju mulatijere gdje se prečenje Pihavca počinje ili završava. Sada smo na "gorskoj autocesti", ali avantura još nije gotova. Spustimo se nekoliko zavoja, zatim skrenemo s "autoceste" do lovačke koće pod velikim balvanom. Tu počinje lovačka staza koja vodi poprečno po padinama grebena od Planje do Goličice. U novijem enciklopedijskom vodiču čak smo našli ovu stazu opisanu kao jedan od pristupa Pogačnikovom domu. Staza bi trebala biti pratljiva s malo osjećaja za orijentaciju i dovesti te iznad 50. zavoja vršiške ceste. Dakle unatoč popodnevnom satu odlučujemo slijediti je u spustu. Ubrzo shvaćamo da staza nije baš zgledno održavana, rušje većinom već konkretno "visi" na stazu, tako da treba puno savijanja i čak puzanja da prođemo. Napredujemo sporije nego što smo očekivali. Preko prve velike grape nađemo prolaz, zatim se nađemo na padini Čela. Tu nas zbuni pomalo čudan opis, dodatno nas zavede još lijepi prolazi i uputimo se u brdo. Kasnije naravno shvatimo da smo si je lepo zagadili i vratimo se natrag. Dan se već nagiba prema večeri, mi još uvijek tražimo prolaz dalje do druge grape. Nađemo ga po uskoj polički osiguranoj čeličnom užadi (koja za razliku od prethodnih na stazi još drži), iza toga nas opet iznenade sručena stabla a prolaz preko zadnje ozbiljne prepreke izgleda prilično zahtjevan. Odlučujemo se za povratak. Žurimo, ali tama nas ipak stigne oko pola sata prije lovačke koće. Dok si otresamo hrpe iglica sa sebe, zaključujemo da je rušja za neko vrijeme dosta. Spuštamo se "gorskom autocestom" koja kao da nema kraja. Nakon više od petnaest sati nazad smo kod auta s pola uspjeha - kvačica za Abramovu, ta prokleta lovačka staza ostaje kost za glodanje do sljedećeg pokušaja - ovaj put u usponu.

Ako se ne varam, nekoć sam čitao o usponu na Germlajt s ove strane kod Marjani i Markot.

To ne znam, nigdje još nisam naišao da bi se mogao napraviti neki pristup s te strane. Možda netko drugi ima neku informaciju.

Kao što je napisao dprapr, težina do dvojke, ali za abzajle, pa, treba li ili ne, svatko mora procijeniti prema svojim sposobnostima. Meni je u svakom slučaju poslužio onaj prusik koji olakšava prijelaz preko glatke trbušaste stijene.

Da, iz smjera Pontebe je na desnoj strani malo prije tunela prostor za parkiranje. lp

Danas iz doline stazom 427 na Montusel. S vrha natrag do sedla i na drugu stranu po travi i stijenama na Cozzarel. Prijelazi su prilično logični, čak i neke gomile kamenja pomažu. Na vrhu se zadržavam dugo, dan je topao, pogledi jedinstveni. Spuštam se na drugu stranu kroz uski i krhki jarug do kasarne. Od tamo nastavljam do sedla Pedot i preko korita potoka Rio Molino zatvaram krug. Zadnji dio spuštam se stazom uspona. Bio je prekrasan dan.

Danas u svježem jutru od zapornice u Dol pod plazmi i dalje u Ravni dol. Odande po šljunku uspon na sedlo Griva i dalje po Tumovoj smjeri na Veliko Špičje. Nakon doručka slijedi divno grebensko prečenje do Plaskog Vogla. S njega se spuštam do Travnika i, jer imam još vremena, nastavljam po krasnom razu na Vršac pa zatim dol, pa opet gore na Čelo. Silazimo mimo Glave za Bajto i lijevo ispod nje do Velikih vrata. Odande nastavljam po markiranoj stazi do Planine za Skalo i od nje po srednjoj stazi natrag do polazišta. Krasan dan je bio, za mene jedno od ljepših grebenskih prečenja u ovim krajevima.
Jeleni već ruju

Sad su i na vrhu Oltarčka zabijena dva klina. Vidio sam i štant ispred Oltarčka kojeg spominješ.

Prekrasna sigurno. Naporna, ali stvarno uglavnom zbog šezdesetmetarske užadi, koja je potrebna za ova dva prelaza. Većinu dana je u ruksaku potpuno suvišna.

Danas iz Bavšice do planine Bukovec i dalje na sedlo Kanja. Od tamo na Zagorelec i dalje na Veliki Jelenk, Tumov Oltarček, Skutnik i Špičicu. Na sedlu Vrh Osojnika malo predahnem, pa slijedi popodnevni dio. Greben do Velikog Pihavca je jedna poezija, zatim abzajl i još malo lijepog grebenčkanja do Malog Pihavca. Nastavak do Obljaka je također lijep. O spustu s njega ne bih trošio riječi. Strmo, strmo, strmo. Apsolutno najteži dio današnjeg pohoda. Kad ugledam dom u Bavšici, odahnem. Lijep dan je bio.

Ločanka, također do Kotla ima nešto lakšeg penjanja, od sedelca do vrha je lijepa dvojka.

Jučer od cestarske kućice kroz Mlinaricu, zatim poprijeko po grebenu i kroz prozor u kotao pod Planjom. Odavde desno na sedlo i na vrh. Lijep pristup. Samotno i razgledno. Silazim putem uspona. Kako je dan još mlad, iz Mlinarice se uzdižem u Škrbinu i Jubilarnom stazom nastavljam do Prisanka. Silazim Slovenskom i dalje mimo Kranjske planine do dvadeset devete serpentine. Na kraju me čeka još nekoliko zavoja cestom uz bučnu pratnju čeličnih konjića. Lijep dan je bio.

No, jedanaest i pol sa stankama, samog kretanja oko deset sati. Uspon mi je uzeo tri sata i petnaest minuta, greben do Briceljka sat, asfalt po Bavšici skoro sat, ostalo od Briceljka do Plešivca pa spust kroz Balu.

Da, teren poznajem, gibanje u takvom svijetu mi također nije baš strano.

Dprapr, jedanaest i pol sati za cijeli krug.

Danas nakon pet godina opet na ovom velikom grebenu. Od Kluž mimo Izgore i Nakla po strmim i obraslim padinama na Vrh Krnice. Od potonje do Plešivca čista uživancija. Zračno i razgledno penjanje za vikati. Stvarno divan greben. Uz to naravno dodajem i Votli vrh. S Plešivca spust na sedlo Čez Brežič i dalje kroz Balu u Bavšicu. Na kraju još ugodna šetnja asfaltiranom cestom natrag do polazišta. Lijep dan je bio.