journeyman - Zadnje poruke

Tura je bila u planu već u kolovozu, ali nekako nije ispala. U subotu ujutro uputimo se u Zadnjicu i cestom dalje prema Luknji i Doliču. Opis inače kaže da turu počinješ na sedlu Luknja, nas dvojica više mami direktan pristup na planinu Zajavor iz doline. Malo prije raskrižja markiranih putova za Dolič i Prehodavce lijevo u šumi tražimo početak staze. Pronaći nije teško, još lakše joj slijediti jer je stvarno dobro očuvana. Staza se odmah vine strmo u brdo i strmina ne popušta do bednih ostataka planine malo ispod 1500 metara nad morem. Otvara se prekrasan pogled na Zadnjiški Ozebnik, Prehodavce, Vršac i Kanjavec. Tu lijepa staza završava. Iznad ostataka zidova nastavljamo gore u šumu, svuda puno životinjskih "staza", prave staze nema. Ubrzo smo na rubu šumarka. Čitamo opis i proučavamo kamo dalje. Najlogičnije nam se čini širokom travnatom grebom, što se pokaže dobrom odlukom. Više se u travi naznačuje pratljiva stazica koja se cik-cak penje desno uz travnatu grapu. Nakon nekog vremena staza skreće malo više desno u ruševnat dio i tu se pojavljuje proširina u rušju koja ti kaže da si na pravo putu. Tu staza potpuno mijenja svoj karakter - završava penjanje, počinje prečiti prema zapadu. Stazica je cijelo vrijeme pratljiva, za orijentaciju opet pomažu posječene grane rušja. Prije nego što dosegnemo Vrh Osojne Krnice pređemo još dvije našodrane grape. Svratimo i do prirodnog prozora koji je sasvim blizu. Zatim iz sedla se popnemo na vrh. Pogledi su stvarno divni, ističe se greben Goličica - Planja. Upisujemo se u knjigu kao drugi i treći ove godine. Za prošlu godinu samo jedan unos, za godinu prije toga nijedan - očito je ovo stvarno zaboravljena i malo posjećivana staza. Iz sedla se spustimo na drugu stranu u šljunkovitu krnicu i pređemo ispod velike rupe u stijenama Šplevte. Tu prvi put u suprotnom smjeru primjećujemo blijedu zelenu točku. Jedna je i na stijeni na zavoju mulatijere gdje se prečenje Pihavca počinje ili završava. Sada smo na "gorskoj autocesti", ali avantura još nije gotova. Spustimo se nekoliko zavoja, zatim skrenemo s "autoceste" do lovačke koće pod velikim balvanom. Tu počinje lovačka staza koja vodi poprečno po padinama grebena od Planje do Goličice. U novijem enciklopedijskom vodiču čak smo našli ovu stazu opisanu kao jedan od pristupa Pogačnikovom domu. Staza bi trebala biti pratljiva s malo osjećaja za orijentaciju i dovesti te iznad 50. zavoja vršiške ceste. Dakle unatoč popodnevnom satu odlučujemo slijediti je u spustu. Ubrzo shvaćamo da staza nije baš zgledno održavana, rušje većinom već konkretno "visi" na stazu, tako da treba puno savijanja i čak puzanja da prođemo. Napredujemo sporije nego što smo očekivali. Preko prve velike grape nađemo prolaz, zatim se nađemo na padini Čela. Tu nas zbuni pomalo čudan opis, dodatno nas zavede još lijepi prolazi i uputimo se u brdo. Kasnije naravno shvatimo da smo si je lepo zagadili i vratimo se natrag. Dan se već nagiba prema večeri, mi još uvijek tražimo prolaz dalje do druge grape. Nađemo ga po uskoj polički osiguranoj čeličnom užadi (koja za razliku od prethodnih na stazi još drži), iza toga nas opet iznenade sručena stabla a prolaz preko zadnje ozbiljne prepreke izgleda prilično zahtjevan. Odlučujemo se za povratak. Žurimo, ali tama nas ipak stigne oko pola sata prije lovačke koće. Dok si otresamo hrpe iglica sa sebe, zaključujemo da je rušja za neko vrijeme dosta. Spuštamo se "gorskom autocestom" koja kao da nema kraja. Nakon više od petnaest sati nazad smo kod auta s pola uspjeha - kvačica za Abramovu, ta prokleta lovačka staza ostaje kost za glodanje do sljedećeg pokušaja - ovaj put u usponu.

No, jedanaest i pol sa stankama, samog kretanja oko deset sati. Uspon mi je uzeo tri sata i petnaest minuta, greben do Briceljka sat, asfalt po Bavšici skoro sat, ostalo od Briceljka do Plešivca pa spust kroz Balu.

Da, teren poznajem, gibanje u takvom svijetu mi također nije baš strano.

Dprapr, jedanaest i pol sati za cijeli krug.

Danas nakon pet godina opet na ovom velikom grebenu. Od Kluž mimo Izgore i Nakla po strmim i obraslim padinama na Vrh Krnice. Od potonje do Plešivca čista uživancija. Zračno i razgledno penjanje za vikati. Stvarno divan greben. Uz to naravno dodajem i Votli vrh. S Plešivca spust na sedlo Čez Brežič i dalje kroz Balu u Bavšicu. Na kraju još ugodna šetnja asfaltiranom cestom natrag do polazišta. Lijep dan je bio.

I ja se sjećam Dejanovog zapisa na tu temu. Međutim, prošle jeseni sam tom stazom izveo uspon na Strmu Peč, tako da sam je tražio po sjećanju. Ipak sam dva ili tri puta prilično zurio okolo da nađem nastavak. Da je nisam poznavao od prije, bila bi druga priča. U svakom slučaju ne bih nikome preporučio da se prvi put upusti u nju u spustu, orijentacija je stvarno zahtjevna, oznake jako izblijedjele i rijetke, teren na nekim dijelovima prilično strm. I ja sam uzdahnuo kad sam izašao iz šume u korito.

Jučer malo poslije pet spuštam se cestom od kapele Zacchi, prelazim potok Dunju i nastavljam po kolovozu do odvojka za Vio Dogno. Neko vrijeme slijedim dobru stazu, na sljedećem križanju se usmjeravam na slabije utabani stazicu. Prelazim grapu Rotta i počinjem dugo prečenje nad klisurom Clapadorie. Iznad bivaka Muschi slijedi najljepši dio. Uživajućih 300 visinskih metara penjanja preko Sive stijene. Više se priključujem na Amaliju, pređem do bivaka i po Findeneggu do vrha. Posjetitelja je ogromno. Nakon okrepljenja spuštam se natrag kroz ledeni žlijeb i po Velikoj Polici pređem do sedla Vrh Strmali. Od tamo nastavljam grebenom na Klavne Nože i dalje na Zabuš, kojeg pređem i spuštam se u sedlo Vandul. Po stazama 640 i 641 se zatim penjem na Strmu Peč. Nakon ručka se vraćam do bivaka del Torso. Tu se oprostim od sunčanih padina i usmjeravam se natrag prema Dunji. Spuštam se feratom Norina, nešto niže, ispod osiguranog prolaza kroz grapu, tražim napuštenu stazu koja se spušta u dolinu potoka Saline. Traženje ostataka staze je izuzetno zahtjevno i veoma sam sretan kad stupim u korito. Prije nego staza napusti korito, s sebe operem sav znoj i prljavštinu, zatim cestom/stazom Umberto Pacifico odradim zadnji sat natrag do auta. Veličanstveno je bilo.

Iz doline se još vidi snijeg na južnim padinama vršnog dijela, tako da je vjerojatno na sjenovitoj strani, u onoj grapi gdje ide pristup, još snijega.

lp

U subotu smo parkirali kod mosta u Tigu. Uputili smo se prema Bili i dalje prema Ravanci, zatim po Lipi stazi do Solbice. U Ladini smo stupili na stazu 643, koja se zložno penje prema ricoveru Igor Crasso. Snijega je bilo s obzirom na visinu iznenađujuće malo, vrijeme jedinstveno a pogledi fantastični. Nakon užine i razgledavanja počeli smo se spuštati prema Pustom gozdu po stazi 632. Niže na raskrižju preusmjerili smo se na 631, koja nas je dovela pod Cimu Tulsti. Na vrhu uhvatili smo popodnevno sunce. Silazili smo u Ravancu, čekala nas je još neka cesta do izlazne točke.
Bio je prekrasan i topao dan, u Reziju se već vratilo proljeće.

Da, na žičaru vjerojatno stvarno nije za čekati. No, s obzirom na to koliko si planinski aktivan, vjerojatno bi te noge dovele i natrag u dolinu?

Htio sam staviti još nekoliko slika, ali ne mogu. No, itak je na svima uglavnom magla.

Danas iz Žage po neoznačenim stazicama do planine Baban. Snijeg se počinje malo ispod planine. Nastavljam po dolini prema Velikoj Babi. Snijeg je uglavnom držao. Popnem se do visine oko 1900m, tamo se je magla tako zgusnula, da u kombinaciji s difuznim svjetlom nisam vidio ni metra pred sobom. Malo se šetam i nadam se da bi mi vjetar pritekao u pomoć, ali nema ni daška. Odlučujem se za povratak i jedva pratim vlastite špuru. Ispod planine usmjerim se na označenu stazu, s nje uskoro skrenem na lijepu mulatjeru koja se malo penje, zatim prelazi padine prema Skutniku. Razgleda nema, ali sam barem pod maglenim velom. Kad se priključim na stazu koja vodi na Skutnik, silazim preko Osredka i mimo prekrasnog Globoškog slapa natrag na polazište.
Bio je lijep dan, unatoč tome što mi je nedostajalo sunce.

Ispravljeno

Nakon utorkovog kamniškog Grintovca, u srijedu se uputim na trentarsku odnosno bavsku varijantu. Malo prije podneva krenem iz sela Soča. Do planine i malo više suho, zatim počinje snijeg, ali ga je ovdje manje nego u kamniškim brežuljcima. U tri dolazim na vrh. Ozračje čisto, panorama prekrasna, ali hladnoća pritiska i ne dopušta duži boravak. Silazim smjerom uspona, na planini divim se bojama zalazećeg sunca i upijam tišinu domaću ovim krajevima. Zadnji dio silaza natrag u ledenu Trentu u tami.

Uf, pojma nemam ni što je to ni otkad stoji gore.

U utorak sam u osam sati parkirao iznad doma. Na moje iznenađenje tu je već bilo nešto pleha. Cesta više ledena, put do sedla išetana i tvrda, ali je išlo i bez dereza. Više se uputim prema Dolgima Stenama i vučem svoju šporu. Na vrhu jako hladno i vjetrovno, pa smo s jedinim preostalim posjetiteljem brzo se spustili dolje. Otprilike pola sata niže mnogo bolje, ležao sam debelu sat. Niže do sedla još po sunčanju, zatim silazak natrag u tamu.
Snijega nema baš puno, ali uglavnom, prema temperaturama, držao se cijeli dan.

Čudovito!
Lepi brežuljak, ja sam ga obilježio usput kad smo se vraćali s Monte Palaviertea i Cuel Maurona.