Koroški hams - Zadnje poruke

Izhodište: Željeznička stanica Rum (568 m)
Prilaz: Od izhodišta, gdje se možemo dovezati vlakom ili parkirati auto ispred hotela Rumer Hof, put se okreće prema sjeveru ravno u selo Rum. Slijedimo cestu Bahnhofstraße dok ne dođemo do raskrižja gdje skrenemo desno u Schulstraße i nakon 200m lijevo u cestu Langer Graben. Ovoj cesti slijedimo kroz selo Rum dok ne dođe do ceste Finkenberg. Na kraju ceste Finkenberg primjećujemo putokaz Vintlalm-Pfeishütte. Slijedimo lijepu šumsku stazu br. 2/3 i stižemo nakon pola sata do izvora gdje možemo napuniti pitku vodu. Nakon još 10 min dolazimo do farme Garzanhof gdje staza skreće desno (sve lijepo označeno putokazima). Staza vijuga kroz šumu. Sljedeće račvjanje je na račvaju Kiechelberg gdje se desno odvaja staza br. 3 na Thaurer Alm, mi idemo šumskom cestom lijevo gdje se nakon nekoliko metara naša staza odvaja desno (br. 2). Slijedi strmih 500 visinskih metara kroz šumu preko planine Garzanmahd do koče Vintlalm (1568m). Od koče dalje staza vijuga kroz grmlje i žbunje do sedla Kreuzjöchl (2121m). Staza je označena s 2,5h. Lijevo od nas se odvaja staza na Rumer Spitze, pred nama pogledom prema sjeveroistoku otvara se pogled na Kleine Stempeljochspitze. Ravno prema sjeveru vidimo krnicu Sonntagskar.
I - Hintere Bachofenspitze: Pod nama je koča Pfeishütte gdje silazimo (prib. 200 visinskih metara). Malo ispod koče odvaja se staza prema krnici Sonntagskar - putokaz Sonntagskarspitze (2,5h), Hintere Bachofenspitze (2,5h). Prvo se staza vijuga kroz dračje dok ne stupimo na mjesto odakle se otvara pogled u krnicu Sonntagskar i odvajaju se staze na Sonntagkarspitze ili Hintere Bachofenspitze. Slijedimo označeno bezputje . Markacija je dovoljna, ali išljepa puta nema. Staza vijuga preko trave prema sjeveru dok ne dođemo do škriljevca preko kojeg treba po dobro vidljivoj stazi mučno stupiti do stene. Ulaz u stenu označen je velikom crvenom markacijom na stijeni. Staza kroz stenu nije osigurana i ima mjesta gdje treba obvladati penjanje do 2. stupnja. Kad stupimo na vrh stene stojimo na grebenu između Roßkopf (prema jugu) i Hintere Bachofenspitze (prema sjeveru). Od tu samo još 100 visinskih metara do vrha (2668m). Vrh je usamljen jer je i knjiga na vrhu od 2004 i daleko nije puna. Staza je skoro sasvim na suncu i na ovom dijelu staze nema vode. Silazim istim putem do Pfeishütte.
II - Kleine Stempeljochspitze: Od Pfeishütte vijuga autocesta do sedla Stempeljoch. Od tu vodi staza južnom stranom kroz trave na vrh Kleine Stempeljochspitze (2529m). Staza nije uvijek jasno vidljiva, ali teren ne dopušta da se izgubi. U kamenitom vršnom dijelu markacije su opet vrlo dobre. I na ovoj stazi nema vode i staza je cijelo vrijeme izložena suncu. Silazim istim putem do sedla Stempeljoch gdje je moguće nemarkiranom stazom prijeći prema škrbini Kreuzjöchl i od tu sići u Neu Rum.
Neu Rum (568m) - Kreuzjöchl (2121m) - Pfeishütte (1922m) - Hintere Bachofenspitze (2668m) - Pfeishütte (1922m) - Kleine Stempeljochspitze (2529m) - Stempeljoch (2215m) - Kreuzjöchl (2121m) - Neu Rum (568m).
Staza je tako od visinskih metara (3000m), duljine (~27km) kao i od vanjskih utjecaja (sunce, bez vode) užitak za svakog planinskog ljubitelja

Rumer Spitze
Izhodište: Željeznička stanica Rum (570m)
Od izhodišta, kamor se možemo dovezati željeznicom ili parkirati auto pred hotelom Rumer Hof, pot se okreće prema sjeveru ravno u selo Rum. Slijedimo cestu Bahnhofstraße dok ne dođemo do raskrižja gdje skrenemo desno u Schulstraße i nakon 200m lijevo u cestu Langer Graben. Ovoj cesti slijedimo kroz selo Rum dok ne dođe u cestu Finkenberg. Na kraju ceste Finkenberg opazimo putokaz Vintlalm-Pfeishütte. Slijedimo lijepu šumsku stazu broj 2/3 i stižemo nakon pola sata do izvora gdje možemo natočiti vodu za piće. Nakon još 10 min dolazimo do kmetije Garzanhof gdje pot skreće desno (sve lijepo označeno putokazima). Pot se vijuga kroz šumu. Sljedeći razcep je na razcepu Kiechelberg gdje se desno odvaja staza broj 3 na Thaurer Alm, mi idemo lijevo šumskom cestom gdje se nakon nekoliko metara naša pot odvaja desno (broj 2). Slijedi strmih 500 visinskih metara kroz šumu preko planine Garzanmahd do koče Vintlalm (1568m). Od koče dalje pot se vijuga kroz grmlje i šipovje do sedla Kreuzjöchl. Pot je označena s 2 1/2 h. Ako smo na sedlu i gledamo prema sjeveru opazimo na zapadu trag, našu put po grmlju lijevo gore. Odcep nije označen, ali s dosta pažnje razcep se da naći. Nekoliko metara iznad grmlja se pojave markacije i odatle gore pot do vrha dobro markirana. Prva poteškoća je već uskoro na početku kada treba preći žleb gore. Treba spomenuti da je cijela plezalačka pot nezavarovana. Komu je ovaj žleb previše, dobro je da se vrati. Nakon žleba slijedi oprezna hoda po šljunkovitom terenu prema grebenu. Uskoro dođemo na predvrh Rumer Spitze gdje nas čeka drugo kočljivo mjesto. Prvo treba preći žleb i onda još nekoliko metara gore istim. Težine ne prelaze drugu stopu penjanja. Nakon avanture još nekoliko metara se popnemo na greben i iznad sebe ugledamo križ - vrh Rumer Spitze. Pogled s vrha fantastičan. Od grada Innsbruck preko preko 3000m visokim planinama u središtu Alpa i okolnim vrhovima Karwendela planinaru se otvara planinski raj. Komu još nije dovoljno može sići zapadnim grebenom Rumer Spitze prema Arzler Scharte, meni je bilo dovoljno jer i spust istočnim grebenom traži pažnju do kraja. Onda ponovno spust do koče Vintlalm na sok i ugodan razgovor s gospodarom.
Spomenuti vremena su samo oni navedeni na putokazima. Zanimljivost ovog pristupa je da nije treba spustiti ni jedan visinski metar. Izhodište Rumer Hof (562m) - Garzanhof (870m)- Kiechlberg (1028m) - Vintlalm (1587m) - Kreuzjöchl (2121m) - Rumer Spitze (2454m)

Osjećaj opasnosti je subjektivan.
Stanje puta bi se moglo unijeti na web portal PZS-a.
Informaciju bi ipak pričvrstio na više od jednog mjesta, koje se vidi samo ako ideš točno iz smjera Ravenske Kočne. Ni na vrhu Križa nije bilo informacije o propadanju puta.

Jučer sam išao feratom iz Ledina na Korošku Rinku i bio baš iznenađen da je službeno raspuštena. Napisa na žičara stanici nisam vidio, možda jer je još bila tama ili ga možda više nema. Ni na Kranjskoj koći nije pisalo da je put zatvoren. Samo na jednom razvodu prema savinjskim sedlima visio je crveni list s upozorenjem da put službeno više nije pod nadzorom i korištenje na vlastitu odgovornost. Kod sljedećeg razvoda opet bez upozorenja... Budući da ni na stranici PZS-a nije pisalo da je put zatvoren, ipak sam krenuo njome. Problemi su tek blizu vrha i barem jedno mjesto je ozbiljno problematično jer je malo previsno i bez žice ili klinova nije moguće preći. Nakon tog prvog kritičnog mjesta gotovo kod svih žica su izvučeni klinovi, ali je moguće s malo penjačkog znanja proći put do vrha bez korištenja osiguranja.
Budući da sam bio potpuno u modu, zaboravio sam napraviti slike oštećenog puta...
Zna li netko od kada su osiguranja u tako lošem stanju ili je službeno raspuštena (ako uopće jest), jer znam da je put u prošlosti uvijek bio ugrožen oštećenim osiguranjem.

bog lonaj. sad mi je jasno. zašto taj odgovor ne odmah u ovoj opsežnosti
samo to s kočnicama mi se činilo nepotrebno, pa bez kočnica äh bez zamere

hvala lijepa za sve ozbiljne odgovore. i za ostalo. stvarno ste fejst planinari i pokušavate ljudima pomagati.

Pozdrav. Zanima me može li se doći na Montaž po lojtri bez zimske opreme?
lp

Zimska bajka...
Jučer smo se s ocem uputili u Ravensku Kočnu. Već na parkiralištu smo vidjeli upozorenje da je put do Češke koče zatvoren. Nažalost nije bilo datuma na papiru, da znaš je li netko zaboravio listić ili još važi. Zato smo odbili prvobitnu turu i okrenuli prema Kranjskoj koči. Htjeli smo put kroz žrelo, ali odozdo nismo vidjeli odcepa ni markacija do ulaza plezalačke, iako sam je već prošao kad je bila zatvorena. Tako smo otišli slovenskom putom. Od Kranjske koče dalje put pod snijegom tj. na početku pod ledom. Do Jezerskog sedla u sjenki, snijeg tvrd. Od sedla do Ledinskog vrha snijeg se prodirao. Oko 25-30cm od sedla dalje. Pogledi fantastični. U dolinu inače zbog 'vate' nismo vidjeli puno, ali to nam je turu još više posladilo. Dolje kroz žrelo. Put kroz žrelo dobro osiguran, odcep i odozgo dolje jasan. Dolje isti problem, od izlaza iz žrela nema prave označene staze do slovenskog pristupa.
Na putu gore vidjeli smo u snijegu šape neke veće životinje. Veličina šapa slična našem 30kg psu i otisak u snijegu sličan. Trag je bio vrlo jasan i 'vodio' nas od sredine puta prema Jezerskom sedlu do sedla pa dalje prema Savinjskom sedlu. Sad se s ocem pitamo koja životinja ostavlja takve velike tragove. Budući da smo bili prvi taj dan (ili dane) nije bilo otiska drugih cipela, dakle slutimo da nije bio pas.

Obavili smo turu s bratom 14.8. pri prekrasnom vremenu. Snijega na putu nema. Kad god put ide gore strm je bez štednje metara. Na jednom od uspona markacije su jako slabe, pa treba pažljivo pratiti stazu. Reka je bila laka za prelaziti, naravno i jer nije imala puno vode. Ferata je u besprijekornom stanju. Tura je divlja i usamljena, čudovita. Silazili smo na planinu Pecol.