Na predzadnji dan u ovom studenom otišao sam na brežuljak Punta Zornada nad mjestom Amaro, koji leži blizu ušća Tilmenta i Bele. Iako ona druga tu djeluje moćnije, zajedno ipak „odplavljuju“ pod imenom Tilment…
Parkirao sam u sunčanom gornjem dijelu mjesteca, kraj crkve sv. Nikole, i krenuo kroz maslinik do ceste oko 100 metara iznad crkve. Pratiti cestu do kolovoza koji se odvaja lijevo; tik pred njegovim krajem nalazim stazicu koja sprva vodi prema istoku.
Put se brzo spusti u grapu i prelazi potok Sgenaule. Ljepo pratljiva staza vodi kroz gusto rastinje sprva pod dalekovodom, po nekoliko odvajanja se penje prema SV. Uz put malo razgleda, pogledi prema spomenutom ušću, Muzcima i San Simeonu, po slabom satu stižem do strmih pečina Clap dal Mus, gdje spust u grapu pod njima olakšava napeta vrv, u suhom inače tu nema problema. Slijedilo još dobrih 100 visinaca uspona do istočnog grebena Piramide, kako Zornado zovu domaći (negdje sam vidio i ime Mont dal Soreli).
Stazica dosegne greben na njegovom blažem dijelu, tu je i raskrižje. Dok desno možemo nastaviti prema grapi potoka Favarinis, prema Piramidi idemo grebenom (smjer zapad) gore. Stazica u strmim travama posutim lišćem brzo postane teže pratljiva, pa najlakše jednostavno slijediti greben. Dobrih 50 visinaca pod vrhom, umjesto po još većoj strmini, skrenuo na (naizgled) lakšu ali usku i prilično izloženu stazicu na sjevernoj strani brežuljka, za „poslastak“ još nekoliko oborenih stabala. Ali uskoro na sedlu zapadno od vrha, do kuda još par minuta uspona med skalama i drvećem.
Na vrhu me dočeka toplo sunce i lijep razgled na okolne Karnijce, doline s lijepim ušćem, nedaleko se dižu i Zapadni Julijci. Sprva sam namjeravao kružnu turu i nastaviti do vrha susjednog Monte Posselie, zatim sići stazama zapadno od njega. Ali radije sam si na vrhu Piramide pružio duži odmor i vratio istim putem.
Iako razdalja nije velika, tura nije posve jednostavna: strmine, izloženi prijeđi i neoznačene lovačke stazice zahtijevaju dobru orijentaciju, malo iskustva i po mogućnosti upotrebu planinarske aplikacije. Sam sam išao u suhim uvjetima koji su za ovu turu gotovo preporučljivi, iako suho lišće u strmini ima svoje specifične klizačke osobine…
Zahtjevniji hodoci ovu stazu povremeno biraju kao posredni cilj pred usponom na Amariano, koja vjerojatno nosi ime po spomenutom Amaru. Našao sam i neke opise spomenute kružne ture, ali sam je – kao što sam rekao – ostavio za drugi put.