Na šetnju kao u hribe
Ja sam navdušena planinarka. Obožavam hribe. Ljeti i zimi. Brda, hribe i stjenovite vrhove. Svake godine provedem nekoliko dana i među vrhovima susjednih zemalja. Ali najviše volim domaće planine. Koje poznajem. Nema ništa ljepšeg nego s vrha pogledati po našoj lijepoj domovini i prepoznati vrhove koji se uzdižu nad njom. Poznam ih. Većinu izbliza. Znam ih imenovati.
Ovih dana ih promatram samo izdaleka. S dnevnih šetnji koje su još dopuštene. Uočila sam da se svi šetači osjećamo kao nekakvi planinari. Naime, svi se pozdravljamo. Ljepa navika karakteristična za planinske staze preselila se bliže, u dolinu. Zarazili su se i gradani. Kao da si želimo reći da će sve biti dobro. Možda sada samo bolje primjećujemo jedno drugo, kad više ne zurimo samo u telefone. To je također velika promjena koju sam primijetila. Nitko više nema mobitel u ruci. Svi želimo upiti sunčane zrake, pjevanje ptica, šum rijeke i razgovorati s prolaznicima. Čak i ako je samo izdaleka i samo pozdrav.
Sretno!