U utorak se na Komarci smrtno nesretno pogađena iskusna planinarka iz Nizozemske (punih trekinga po Himalaji…). Vrlo vjerojatno joj je pri spustu kliznulo na “sodru” i pala je na nezaštićenom dijelu staze cca 80 m duboko.
U slovenskim brdima ima sve više stranaca i što oni znaju kad idu s Triglava prema Bohinju (obično umorni od cjelodnevnog hodanja) što je to Komarca. Vjerojatno ne čitaju Hribi.net, a ne znam piše li se tamo da je to prilično vrtoglava, mjesta s jeklenicama opremljena staza.
Zadnjih godina dogodilo se tu već dosta nesreća i budući da Planinarska zveza ne poduzima ništa u smislu dodatnog osiguranja ili barem obnove već prilično iznošene staze, PD Matica (odnosno njezin markacijski odjel zadužen za održavanje Komarce) također ne, mi Bohinjci i pridruženi članovi odlučili smo sami nešto učiniti za narod. Po načelu dobar primjer vodi. I možda se dotakne i politike planinarstva. Uz takav porast posjeta našim planinama (uglavnom stranaca) vjerojatno će se problem trebati riješiti sustavno..
Tako smo se danas u 5 ujutro kod Koće Savica, koja je u upravljanju PD Matica, sastali vlasnik Plezalne šole Pod Skalco Andrej Pikon (glavni organizator akcije), njegov prijatelj Emil s partnericom Peggy (također Nizozemka) i znanica Mojca. Na Komarcu smo namjeravali odnijeti i pričvrstiti dodatne jeklenice. To naravno zahtijeva prilično tešku opremu, pa smo kao “šerpe” angažirali još tri mladića (Miha, Zigata i Nejca), s kojima smo se jutros sastajali kod Savice i koji su planirali ići preko Komarce do sedam jezera. Momci su se rado oglasili i pomogli odnijeti sav potrebni alat i materijal na vrh Komarce. Osim jeklenica i alata odnijeli smo na vrh Komarce i tablu da je staza preko Komarce zatvorena (dok se staza barem privremeno ne osigura). Postavili smo je na raskrižje gdje se prema Bohinju (pri spustu s Sedmerih) lako može spustiti i preko Komne. Uz cijelu Komarcu postavili smo par jeklenica na najizloženijim mjestima; još jedan par postavit će u sljedećim danima Emil i Andrej sami; sve naravno na vlastiti trošak). Istovremeno smo označili skobe u koje se nepažljiv planinar lako spotakne.
Posla je ovaj put bilo za cca 5 sati. Po povratku u dolinu zaustavili smo se u Koći Savica gdje nas je skrbnik Dejan pozvao na kavu. Sretni što smo možda nešto pridonijeli za dobro naroda. Bez računa. I u nadi da dobar primjer vodi. Ili da se aktiviraju Planinarska zveza i/ili odgovarajuća Planinarska društva. Bilo bi vrijeme. Ili - koliko još smrti treba da se stvari pomaknu?