AI - Zadnje poruke

Super, hvala.
Sretno.

@Lunatixz, jer planiram nešto slično, što više samodostatno za jesen, zanima me što si radio s hranom i vodom, snabdijevao si se u koćama ili si imao hranu sa sobom, vodu pa punio uz stazu?

Ferata Julija danas. Zimska oprema nije potrebna.

Iz Plešivca možeš ići dalje prema sjeveru do prvog vrha u grebenu, Ušje. Do tamo se probijaš kroz rušlje kroz "tunelčke" tj. neke skalne jarke gdje rušlje ne raste. Ali treba nekoliko puta na koljenima. Iz Ušja ima na vrhu prokrčeni put kroz rušje, kasnije treba pratiti skromnu stazicu nizbrdo kroz šumu do spajanja sa stazom Pokopališče v Trenti - Staro Utro.
Ja sam turu napravio u obrnutom smjeru, od Ušja do Srebrnjaka.

Abzajl (slika 28) čisto po "PS-u". Pohvalno.

Super reportaža o (barem meni) nepoznatom dijelu Dolomita.

Da, istina je.
Ali kako je napisao Alessio u temi Vrh Dunje, problem su markaciji koji su uglavnom već u godinama, rad je uglavnom volonterski.
Gdje staza ide kroz ružje, može se slijediti više manje, iako bi trebalo poseći dosta ružja. Na travama nedostaju kamenovi gdje se mogu nacrtati oznake, pa nije svuda odmah jasno gdje staza ide. Tamo bi dobro bilo postaviti štapiće.
S druge strane promet s te strane prilično rijedak, tura dobiva malo pustolovski štih.

Druga etapa prečenja, nedjelja, 17.10.2021
selo Dunja - Dunjski vrh (Vrh Dunje) - Lipnik - Bieliga
Kad ujutro u Mojstrani promatram vrhove zabijene oblacima i nisku granicu snijega, već me malo brine da će duga vožnja biti uzalud. Ipak nastavljam i kad se iz Žabnice počnem spuštati prema Tablji (Pontebbi), vrijeme se popravlja, snijega na vrhovima se ne vidi. Kad pa u Dunji vidim SI stranu Zuc dal Bora potpuno bez snijega, konačno se opustim. Snijega na jesenjoj turi stvarno ne želim.
Da izbjegnem hodanje cestom na povratku, opet se koristim biciklom. Ostavim ga u grapi na početku (nove) staze 601 i automobilom se odvezem do izlazne točke u selu Dunja.
Cestu prema zaselku Chiout Pupin napustim na drugoj serpentini i stupim na stazu 602. Betonirana stazica penje se u ključevima i dovodi na vrh brežuljka gdje stoje par kuća. Nastavljam kolovozen, koji se uskoro završava i pretvara u stazu. Nekoliko prvih metara iznad grape ide staza po metalnom mostiću/podestu, zatim se pretvara u čudesnu stazicu. Sasvim strmu, ali vrlo ujednačenu stazicu vodi kroz lijep borov gozd na vrh Clap Forat. Tu se pojavljuje Dunjski vrh. Naizgled blizu, ali pogled vara. Nakon spusta na sedlo Mincigos, gdje u dolinu vodi staza 602a, staza se strmo vine gore. Iza uzvisine Cuel Formian stvari se malo zakompliciraju. Vrlo strma staza malo slijedi "tunel" kroz ružje, malo prelazi otvorene trave. Med ružjem često "pjeva" pilica na mom Victor Inoxu i neposlušne grane malo nauče maslinast oblik. Šteta jer nemam sa sobom vrtni "Gardena". Nekoliko puta malo lutam sem tamo da nađem nastavak staze. Vanj staze na strmim travama možeš se brzo zaklizati ili utopiti u ružju. Malo ispod vrha staza prelazi na zapadnu stranu gdje ima par krpica snijega. Prelaz na vrh više nije problematičan i uskoro sam gore.
Vrh je doista izuzetan vidikovac, vidljivost nevjerojatna. Karnijci kao na dlanu. U daljini spazim Peralbo i Coglians. Pogled na Montaž me oduševi. Profil koji pokazuje iz te smjeru je zaista izuzetan. Ne mogu odvući pogled, što se vidi i na slikama .
U potpunoj tišini bez vjetra i samoći ležim na vrhu. Kad bi mogao, dan bi rastegnuo u beskonačnost.
Nastavljam prema Lipniku. Staza je isječena kroz ružje i lijepo prohodna. Očito glavna staza na vrh dolazi iz smjera Lipnika. Staza uskoro napušta greben i spušta se duboko ispod njega. Ispod Lipnika postaje očito da Dunjski vrh nije bio važan vojnim strategama u prvom ratu, pa na njega nisu poveli nijedan vojni put. Ali zato je Lipnik prepun njih. Napuštam stazu koja skreće u tunel i prelazi travnato pobočje i penjem se neoznačenom mulatjerom prema Lipniku. Ispod vrha stupam na označenu stazu koja dolazi s sedla Clap di Jovel i penjem se na vrh. I Lipnik ne zaostaje po razgledima. Također je potpuno u "liniji" ostatka grebena.
Spuštam se do sedla Clap di Jovel i stupam na stazu 601 koja dolazi s sjevera. Uskoro se pretvara u široku travnatu mulatjeru. Kad spazim koće na planini Bieliga, idem direktno dolje preko livade mimo planine do kazaljke gdje se cesta i staza 601 susreću i početak 649. Niz već poznatu (novu) stazu 601 spuštam se do ceste. Lijepo provučena mulatjera je pravi balzam za noge. Bicikl me čeka. Na spustu uz cestu gledam table sa starim fotografijama ceste kroz Dunju. Na nekim mjestima bila je provučena prilično drugačije nego danas. Kad voziš autom takve stvari ne primijetiš.
Na izlaznoj točki mi je žao da je dan gotov. Fantastičan dan i baš takva tura.

Vrlo lijepa i pustolovska tura. Čestitke.
Primus sam prešao dva puta. Jednom smo skrenuli gore preko pobočja pod Srednjom špicom i otišli na Lipnik, zatim dol Bulfonom.
Drugi put sam pošao isto kao ti i nastavio do sedla Čez Potoče, skočio još na Lemež, zatim sišao normalkom jer je tama bila blizu.
Oba "wega" su samo na karti Sidarte, Julijske Alpe, 1:50000. Dao sam im GPS trackove s željom da povijesne staze ne budu zaboravljene.
Na slici 7 desno se odvaja staza koja također vodi na Kozji breg, ali više od Bulfon. Prilično je oštećena zbog potresa u prošlosti, najviše onog koji je uzrokovao odron koji zasuo put na Zaslape. Prelazak mjesta odrona je opasan, slično prelasku plazu pod Javorščkom, samo nema nikoga tko bi izrezao put. Ja sam se pomagao cepinom.

Meni se najviše sviđa Jovanova "teorija" o troglavom Labrju. Ima pa tri izrazite vrhove, na kartama je označen samo najvišji.

@Hammond
Ne mogu tvrditi da druge mogućnosti nema. U suprotnom smjeru taj abzajl stup definitivno sprječava pristup bez konkretnog penjanja.
Možda se da s juga. Strme trave prekinute skokovima ne izgledaju privlačno, možda najperspektivnije grapa između vrhova 2 i 3, gdje se završava prvi abzajl.
Možda uskoro više o tome kaže specijalist za pristupe s juga .

@Žajtam: s imenom je pa tako da je na DTK25 i Sidartinoj karti Bohinj ime Vrh Labrje, isto na Mapy-u. Na Geopediji nažalost nije označen, isto ga ne spominje Miheličev vodič JA iz 1993. Jedino PZS karta JA, Zapadni dio, označuje kao Vrh Labrja. Ako imaš kakve dodatne vire, molim te. Slažem se da se u slovenščini bolje ili ispravnije čuje Labrja.
@Lijaneja: budući da sam slikao na svim glavnim vrhovima, recimo da ih je tri, po istoj metodi s vremenskom oznakom slike potražio odgovarajuće GPS točke i provjerio visinu. GPS malo oscilira, zato navodim neku prosječnu vrijednost nekoliko točaka na otprilike istom mjestu:
1. vrh (slike 17 i 18, tu si bio ti): 2306 mnv (što dobro odgovara tvom mjerenju)
2. vrh (slika 21): 2313 mnv

Na isječku panorame s Plaskog Vogla lijepo se vidi omjer visina, tako da će biti u redu.

Ovaj misteriozni Vrh Labrje zahtijeva detaljniju analizu. Karte nisu od velike pomoći, jer ni na Sidartinom Bohinju 1:25000 nije moguće točno odrediti lokaciju na grebenu.
Zato sam se poslužio kartama DTK25, gdje grebenu odgovara karta br. 1123. Učitao sam je u Ozi Explorer, unutra stavio svoj GPS track koji sam obrezao da sadrži samo greben od V. Špice do Plaskog Vogla. Track sam malo očistio redundantnih i "plutajućih" točaka.
Zatim sam usporedio podatke točke koja odgovara lokaciji Vrh Labrje na karti s vremenskim podacima na mojim slikama. Ispada da je to, s moje strane, treći tj. najviši vrh koji dolazi nakon prvog abzajla i vidljiv na slici 21 tj. panorama 24 snimljena na njemu. Budući da je od svih triju izraženih vrhova najviši, logično.
Na Jovanovoj sliki vrh pod slovima "tro".

@lijaneja
Gdje otprilike si išao gore? Ako gledam tvoju sliku 26, pretpostavljam po grapi koja presječe stijen?
Edit:
jer s juga grebena nisam vidio, iz te Jovanove slike vidim da si otišao na desni vrh troglavog Labrja. Ranije sam mislio srednji. S lijeva je prolaz na njega moja slika 19. Kako s desne, ne sjećam se.

Dan grebenskih prečenja
Kad sam nedavno našao opis ovog prečenja i divio se prekrasnim slikama Jovana i ostalih, samo sam čekao pravi dan da opet posjetim ove meni jako ljube krajeve. Prošli vikend je bio jedan od najljepših ove godine, pa nije bilo teško odabrati turu.
Na osnovu oba prošlogodišnja opisa izabrao sam smjer od V. Špičja prema Plaskom Voglu. Abseili obično znače da je u drugom smjeru dosta teško.
Na Vršiču me iznenadi pogled na magleni sloj koji prekrije Trentu na 1300 m. Dosta jesenski prizor.
Parkiram kod rampe iznad sela Na skali. Donji dio ceste do sela popravljaju i radnim danima zatvorena od 8 do 16.
Ubrzo hvatam stazu prema Ravnom dolu. Kad probijem slojem oblaka, ugledam tužnu scenu prošlogodišnjeg olujnog razaranja. Šuma bukvalno razorena. Šumarci su ove godine pospremili, pa se može proći iako staze više nema. Na prekrasnom Ravnom dolu raspoloženje se popravi. Ubrzo zagrizem u kamenje prema Tumovoj. Prelaz poznajem ali se ne radujem. Tek gore se kamenje završi i otvara prolaz lijevo na greben po kojem ide prečenje. U traženju najboljih prolaza uskoro stupam na greben Velikošpičja i markiranu stazu. Tu susretnem prve planinare, nije gužve. Nakon kratkog zalogaja i fotkanja nastavljam grebenom, vrijeme brzo teče. Vrijeme je baš prekrasno.
S V. Špice greben duboko pada do najniže točke prečenja. Tu treba jedini obilazak; južnom stranom. U kamenju primijetim tragove stazice koja dovodi do dobrog mjesta za uspon natrag na greben. Dalje grebena ne treba više napuštati. Ako zovemo Vrh Labrje greben između V. Špičja i Plaskog Vogla, ima tri izražena vrha. S prvog silazim u duboku škrbinu. Kraj silaska je gadna izložena presječnica. Uskoro do prozora gdje se krije slaba točka srednjeg vrha, najteže dostupnog. Ravan greben završava naglo. Usred ploče sidrište za spust. Klinovi dobri. Pregledam prusik, nema znakova starenja, ne mijenjam. Potvrđujem da 30m konopca dovoljno za oba abzajla. Al abzajl dosta "luftik". Popnem se na treći, najviši vrh i jer greben dalje izgleda poslušniji, prigovorim zalogaj. Šetnja opet završava naglo. To će biti sigurno drugi abzajl. I da, malo pod rubom dva čvrsta klina i jedan star i jedan noviji prusik. U sidrištu karabina. Za vrijeme spusta gledam mogućnost uspona preko ploča desno. Izgleda barem četvorka, stijena nije najbolja. Lijevo i desno nema slabe točke. Da, taj "stražar" dobro zatvara prolaz na greben; suprotnim smjerom nema prikladnog prolaza.
Do Plaskog Vogla više nema problema, hoda po grebenu jako lijepa. Po uskoj razi hodaš po vrhu. Na Plaskom Voglu otvara se pogled na najljepši kraj Julijaca, Travnišku dolinu. Jer sam za greben trebao dobre dvije i pol sata, ostalo je dovoljno vremena da nastavim prečenje do Velikih vrata. Jovanove slike silaska grebenom Vršca otvorile su mi oči. Do sada sam na Vršac uvijek išao preko desne grape, greben je izgledao teži nego što jest. U uživanju poplezavanja grebenom dosegnem prvi vrh i nastavim do glavnog vrha Vršca. Nađem prolaz desno u škrbinu, spustim se na Mala Vrata i nastavim elegantnim grebenom Čela. Budući da me sada čeka samo spust, vrijeme za zalogaj i malo meditacije s pogledom za bogove.
Glavu za bajto ovaj put preskačem i pod vrhom skrenem lijevo na izraženu polici. Slijedim gusto postavljene kamence kroz dosta kompliciran teren. Postoji i varijanta preko vrha Glave za bajto, ali je prolaz još kompliciraniji, sumrak se približava.
Pod stijenom na Velikim vratima stupam na markiranu stazu. Šteta da je dan tako kratak, s veseljem bi skrenuo i prema Kalu. Odjurim prema planini Za skalo. Prati me rukanje jelenov svuda oko. Na planini sunce se upravo skriva za brežuljke. Malo sjednem i podoživim današnje čudesno iskustvo.
U sumraku lovskim putom silazim natrag do auta.
Na kraju hvala svim prethodnicima za sve informacije i slike, bez kojih je malo vjerojatno da bih se ture latio.