Pozdravljeni
Također se borim sličnim problemima. S vrtoglavicom, strahom od visine, strahom od otvorenog prostora - kako god to već zovu.
Osobno mi je u planinama najvažnije vratiti se na polazište. Bilo da "osvojim" vrh ili ne. Aja, "niže" brežuljke već imam iza sebe.
Ali nekako mi uspijeva. Počelo je s Komarčom. Kolega je opisao stazu kao jednostavnu. Za njega. Ja sam na putu mislio da ću barem umrijeti. Tako da šetnja Dolinom Triglavskih jezera postala noćna mora, jer je trebalo (zbog vremenskog pritiska) natrag ponovno preko Komarče.
Budući da bolja polovica ovih problema nema i ne poznaje ih, imamo sad sljedeći recept. Na ovim stranicama tražimo vrh ili stazu koju bih htio prijeći i ozbiljno kod kuće dobro proučim cijelu stazu s kartom. Ako vidim pikice, pogledam na ovoj strani što me čeka na tom dijelu staze.
Kasnije u planinama idem naprijed sam i bukvalno se "aklimatiziram". I nakon nekog vremena dobijem osjećaj mogu li nastaviti stazu (i povratak na polazište). Tada dam "signal" boljoj polovici da mi se pridruži. I onda polako, ali sigurno naprijed.
A ako sam prepočasan za ostale, povlačimo se. Važno je da se sam osjećam sigurno. I na taj način smo uspjeli prijeći stazu od Koče na Prehodavcih preko Tičarice i Zelnarice te Komarče. I uz to sam još jako uživao sat vremena i gledao u Dolinu Triglavskih jezera.
Moram priznati da ovaj strah zahtijeva stvarno puno unutarnje borbe. Ali sljedeći put ću svakako probati s iskusnim gorskim vodičem. Možda se tako riješim barem dijela tog straha.
Sretno.