marea - Zadnje poruke

U nedjelju sam bila na Turskoj gori. Tamo gore bilo je sunce, izbliza sam pogledala krdo kozoroga pa još krdo kamzika. Nezaboravno i neću dodavati suvišnih riječi, jer oni koji su to doživjeli ne trebaju komentara, jer su riječi previše kičaste za to opisati...
Kroz Turski žleb sam samouvjereno hodala, bojala sam se samo gornjeg kamenja pri izlasku iz Turskog žleba..i to za dolje..mnogo više nego željeza. Al' ću i to premagati, jer puta natrag, kad vidiš što je tamo gore jednostavno nema.
I hvala svima koji me razumijete, hvala Jelči.
Kotliči pa čekaju za sljedeći put..neće pobjeći!

Ja se stvarno još jednom ispričavam svima zajedno...žao mi je...moje pisanje je iskreno..nažalost nerazumljeno..i stojim za svaku napisanu riječ..sa 42 godine sam s društvom prvi put stupila pred stjene domaćih plezališta..u takvoj sam društvu..vremena mi netko dopusti..kad su preumorni da se malo vesim na konopcu..bog mi svjedok da sam već plakala od groze u stjeni...zaklela sam se da nikad više...ali nisam...jer želim premagati taj strašni strah od visine..i na kamniškom sedlu bilo slično..na snježnom polju pred usponom s jeklenicama bila sam vsa solzna jer mi je bilo strah prijeći snijeg...komaj me uvjerio da idem dalje..da ne govorim o prepadnoj stazici natrag...ali želim se suočiti s tim strahom..i probat ću..ne znam koliko ću biti uspješna..svi oko mene su siti mojih samogovora o planinama..itd..htjela sam podijeliti osjećaje s vama..mislila sam da me netko razumije..ali nažalost nije tako, stvarno sam tužna...i stvarno nisam mislila ništa loše...nikad nisam bila sportistica..nije mi bilo to u životu..do sad..trudim se to promijeniti..na mnogo načina..da sam se riješila viška 26 kg..da što više mrdam...i tako što idem tamo gdje prije nisam ni sanjala..

Hvala, Griha, i stvarno se ispričavam svima koje sam nekako mučila... lijep pozdrav

Najbolja hvala svima za iscrpne odgovore i putopise.. jako pomaže.. sada me još više plaši.. hehe.. srećom sam više hudomušne narave i rado se nasmijem .. sebi .. posebno svom strahu...
..ali shvaćam ozbiljnost svega toga i s odgovornošću preuzimam svoje odluke.. nitko me ne tjera... ali želim to već..
..moja kondicija? ...hm ..nije baš briljantna.. svaku treću nedjelju skočim na Slavnik ..dvaput tjedno malo vozim bicikl... nek dan istjeram jedan km, dva... malo pilatesa.. i to je sve.. aja.. neku nedjelju me nađete u kojoj stjenici u Črnom kalu gdje se mučim sa četvorkom ili petkom... glasnija sam od ptica okolo.. ali više zato što sam takva.. dijelim osjećaje sa svijetom... treba ili ne.. u planine idemo tako.. dan prije popodne do Okrešlja.. tamo prespati. i od tamo drugi dan napraviti planiranu turu.. uglavnom zbog radnih vikenda i sličnih stvari koje ometaju da čovjek češće skoči..
dat ću ono napisano svom vođi da pročita.. pa vidimo što će reći.. zanima me.. on je iskusan planinar s dobrom kondicijom.. barem to..

Mene će dragi u subotu, ako bude lijepo vrijeme, prvi put konkretno povesti u visokogorje. Bila sam samo na Kamniškom sedlu iz Okrešlja. Prvi put me bilo prilično strah. Idemo iz Okrešlja uz Turski žleb, pa na Tursku goru, pa preko Kotliča na Kamniško sedlo. Kupila sam kacigu, samovarovalni set i veselo u planine.... Još noću ne mogu spavati od uzbuđenja i kad uzmem vremena pregledavam ovdje na stranici i detaljno gledam rute..
..hoću li biti planinarka ili ne pokazat će vrijeme...
...planine me mame cijeli život i sa strahopoštovanjem krećem među te prekrasne stijene... držite fige za mene i kad se vratim svakako ću nešto napisati.. ravnodušna sigurno neću biti..
..tako je kad se primorkinja srednjih godina prvi put uputi negdje gdje su prije po mojim mjerilima bili samo izabrani.. i hvala mom dragom što mi s takvim žarom opisuje osjećaje koje doživljava gore pod oblacima... to za nikakav novac ne bih propustila..