Kako je bilo lijepo doći preko graničnog prijelaza Učja već prije šest ujutro, kad na njemu više nije bilo samovoljnih policajaca, koje sam ponekad morao čekati i poslije osam ujutro, pa i njihove kokošinjce su uklonili.
Sat u seoskoj crkvi u selu Učja otkucao je šest kad smo se s ženom krenuli gore cestom i uskoro skrenuli desno na označenu stazu koja nas je u ugodnoj hladovini dovela do planine Kal i dalje na greben i njime do Vrha Planje. Snijega na grebenu je još dosta, ali se mu može izbjeći. Pogledi fantastični, Kanin, Babe, Žrd su kao na dlanu, Kobariški Stol, Mužci, Lopič i ostali malo dalje. Na svima sam bio. Rezija je duboko dolje. Kakvi kontrasti, na jednoj strani vrhovi odjeveni u bijelilo, okolo zelena ogrlica buđenja prirode. Slijedi povratak stazom natrag i prelazak grebena i silazak na sedlo Karnica. Usred se popnemo još na neke vrhove u grebenu. Nezaboravan dan, dah malo zaboravljene romantike. Puhao je topao JV vjetrić i stvorio skoro ljetni dan. Uzduž staze rijetko viđene preproge nježika, u stenama šopovi avrikelja. Društvo su nam pravile zmije a tišinu su remetili piski kamzika. Što još treba čovjek da je sretan. Malo novca, samo zdravlja. S sedla je uslijedilo još pet km hoda cestom do auta. Pa lp!