ločanka - Zadnje poruke

Nismo planirali baš takav put kao što smo ga prošli, ali ništa zbog toga. Bit će dodatni razlog za ponavljanje puta.
Parkirali smo u Gozdu Martuljku i uz Savi Dolinki krenuli mimo kampa i hotela Špik, a zatim kod prvog mosta skrenuli desno. Odande smo se i vratili, ali drugim putem. Nastavili smo mimo doma Smolejevih, Jureža, prešli nekoliko jasa, mostova. Povratak ponovno uz Savi Dolinki, s posrednim pogledima na njene šljunke.
Gotovo cijelim putem divili smo se pogledu na zasneženu Špikovu skupinu, kojoj se pridružio pogled na Mojstrovke s Kumlehi, Ponce, Jalovec s Slemenovom špicom, kasnije se pokazao i Prisojnik. Pohod u ovo doba nudi poglede i na cvjetajuća stabla, skratka prelijepo, jer cilj izleta u ovom slučaju je put, vrhovi nisu.

Kod Jureža sam pitala za put do Jureževa slapa, a gospodar mi je potvrdio da te staze više nema, a istovremeno rekao da ni kužina gore više nema. Dakle, prolazak gore sada može biti bez brige. Sjećam se da prije nije bilo tako.

Jučer smo se zaputili po ovom grebenu, o kojem se zapravo ne može naći ništa napisano. Padalo nam je u oči pri prošlom posjetu Pokljuške soteske, kad smo se vozili prema izhodištu i kasnije kad smo pitali domaćina o njemu. Na zemljevidu smo vidjeli dva imena vrhova, odnosno uz Kočevnik (838 m) još Srednji vrh (892 m), za koji domaćin nije ni znao da takvo ime uopće postoji. Rekao je da ga oni u potpunosti znaju kao Kočevnik, zato sam ga i ja tako nazvala. Greben je poznat i po Šimnovoj jami, a pohod koji seljani organiziraju svake godine zove se upravo Šimnov pohod.

Greben nam je bio izuzetno svidljiv, mahovit, s baš ugodnom stazicom, malo stjenovit, malo gore i malo dolje, pogledi s njega sežu do zasneženih vrhova nad Pokljukom, vidi se i do Triglava. Nakon prelaska smo nastavili prema selu Perniki, pred njim skrenuli lijevo i prošetali se još po donjoj strani grebena. Otišli smo tudi do obala rijeke Radovne i divili se njezinom prekrasnom prelijevanju vode. Tako smo obavili kružnu turu, i istovremeno se čudili kako to da nismo sreli nijednog planinara na putu. Nekako često se nam to događa .

Srednji vršič?

Tomco, nama su prije nekoliko godina pomogli pri orijentaciji Čez kotle već ranije pri usponu vezani crveni trakovi (ključne točke), koje smo naravno marljivo uklanjali pri spustu. To jako dobro dođe, naravno ako planiraš spust istim putem.

Iako skromne visine, vrh ili predvrh s jako škrapljiastom pločom privlači već kad vidiš par tih snimaka. Ali kad smo prije nekoliko mjeseci vidjeli objavu videa Raj na zemlji pod naslovom "najkraškiji vrh u Sloveniji" iako s početkom hoda na željezničkoj postaji u Kanalu ob Soči, brzo smo se zagrijali za tu ideju. Onda smo promijenili godišnje doba i uštedjeli vlak za neki drugi put.

Turu smo počeli s divnom, mirisnom kavom u samom centru Kanala ob Soči i to je bilo nešto što uljepšava dan. Krenuli smo s parkirališta malo iznad Kanala i ubrzo stigli do šume te se po nekadašnjoj mulatjeri (barem smo tako procijenili) popeli do sela Kanalski Vrh, gdje smo skrenuli desno. O napuštenim psima spomenutim dva posta iznad nije bilo ni traga ni glasa. Staza nas je vodila ravno do vrha kroz zeleno okruženje, malo gore, dosta dole, pa smo se čudili svom tom lijepom zelenilu koje je privuklo jednako kao i sam vrh.

Zanimljivo je ipak da kad staneš na to kameno ostenje, to još nije pravi vrh, treba se malo potruditi lijevo jer do njega postoji prilično skrivena i malo zarasla stazica, ali tamo moraš jer želiš doći na vrh, zar ne.
Budući da uvijek volimo kružnu turu, malo niže od vrha spustili smo se prema selu Bate, stupili na cestu i njome krenuli ponovno do Kanalskog vrha pa na razgled jezera u blizini.
Lijep izlet, možda još jednom gore po poglede do Julijaca, kojih jučer nije bilo. Ali ne može uvijek biti sve!

Nešto Kaninsko ili u smjeru Prestreljenika?

, da to je ta

Prema kojem vrhu

Što, samo na jednom darinka4, na sva tri. Bila su to dva izleta

Spremljeno prije jednog sata

Znala sam da ćeš znati. Nastavi

Mora naprijed
Koji slap ili slapovi?

O, lijepo! Markiran ili nemarkiran?

Za polazište smo odabrali parkiralište malo iznad Kočiške planine, što mislim da je za planinare prilično rijetko, iako je asfaltirana cesta sve do tamo. Većina bira Bršku planinu za polazište. Bili smo prvi put i o tim planinama nismo ništa znali.
Znali smo pak da želimo napraviti kružnu turu, što je uvijek najbolja varijanta. Prvo smo se popeli na Dolsku planinu, prešli je i na kraju skrenuli lijevo te nastavili prema planini pod Poludnikom, koja leži na visini oko 1700 m i ondje su se već pasle krave. Moram priznati da su mi planine draže bez njih, ali pogled na konje me uvijek razveseli i ovaj put je bilo tako. Na vrh smo se popeli SJ grebenom, a spuštali smo se suprotnom stranom preko Poludnikovog sedla u smjeru Brškog jezerca tj. Egger-See, gdje se jednostavno moraš malo zaustaviti, jer je mjesto pravi idilično, a najljepši je pogled preko jezera na Poludnik. Nastavili smo ponovno preko Dolske planine do polazišta.

Da, Poludnik je doista prekrasan cilj, iako ga nismo upoznali u vrijeme zlatnih ariša, ali i zeleni ariši znaju stvoriti divno okruženje. Možda se tamo još vratimo

Možda još jedna zanimljivost, mi smo s našeg kraja prešli 115 km, dok bi vožnja do Egger-Alm iznosila oko 140 km.

Upravo su objavili pri CAI Friuli Venezia Giulia da je bio odron (podor) na stazi Via della Vita i da je staza zatvorena dok je ne pregledaju radi sigurnosti.

Matej, drugi put moraš uzeti u obzir da ovdje zagonetke ne smiju biti iz inozemstva

U mnoštvu je snaga