Također sam nedavno imao primjer kako možemo Slovenci biti i nesolidarni (nepripravljeni pomoći). Prošli tjedan popeo sam se na Triglav po Tominškovo, silazak je bio planiran preko Praga. Ali što kad nesreća nikad ne spava! Na Triglavskim podijama sam povrijedio gležanj. Prvo sam mislio da je samo iščašenje gležnja, ali kasnije se pokazalo da je gležanj slomljen. Nakon ozljede skinuo sam čizmu, prvo sam je hladio snijegom, zatim sam iz prve pomoći uzeo elastični zavoj i nogu sam malo jače povio u nadi da ću moći nastaviti put. Nakon otprilike 100 metara shvatio sam da to jednostavno neće ići!
Sada suština mog pisanja! Dok sam se mučio tih 100 m, sreo sam pet slovenskih parova koji su bili usmjereni prema Kredarici. Gledali su me naopako, čak ni dobar dan nisam dobio od njih, iako sam ih ja pozdravio. Kasnije susretnem skupinu Austrijanaca ili Nijemaca. Pristupio je njihov vodič, predstavio se i ponudio pomoć! U teškom engleskom smo se sporazumjeli da ako ne budem mogao nastaviti, sam ću pozvati spasitelje. Stisak ruke u zahvali i oni nastavljaju put, ja već promatram okolinu gdje bi bio najbolji prostor za spašavanje odnosno pristup helikopterom. Kad ga nađem (malo veću platformu), i ja zovem spasitelje jer sam vidio da nema smisla nastavljati. Bol i svijest da nema smisla dodatno otežavati situaciju sebi i ni spasiteljima.
Da netko ne misli što sam očekivao! Možda samo neku riječ da mi netko ponudi pomoć, iako znam (i vi također) da mi nitko konkretno ne bi mogao pomoći. Ali osjećaj da nisi sam u takvim trenucima mnogo znači. I sam sam u prošlosti pomagao i nisam okretao glavu. U takvim trenucima vidiš gdje je naš planinarski bon ton. Većina svi danas teže tome kako će brže doći do cilja, pri čemu se zaboravlja suština planinarenja- divljenja ljepotama naših planina, planinarsku solidarnost koja je već vrlo rijetka.
Istina je da što duže čovjek planinar, više ima iskustava, više osjećaja za prirodu i naravno prema planinarima. Nažalost danes vidiš u našim planinama sve više novopečenih planinara koji ih ne zanimaju ljepote planina, radost pri osvajanju vrha, nego da će što brže doći do cilja, da će biti odjeven po zadnjoj modi i da će prijateljima moći otpjevati hvalu u svoje ime. I ti planinari zaboravljaju kodeks planinara. Lijep pozdrav, stisak ruke, smijeh, oduševljenje pri osvajanju cilja i najvažnije, pomoć planinarima koji se nađu u nevolji. Ponekad je dovoljna ohrabrujuća riječ, možda poziv za pomoć, najviše pak da čovjek ima čovjeka uz sebe.
Uz ovu priliku, kad već pišem o tom događaju, zahvalio bih dežurnom policijskom helikopterskom timu iz Brnika i spasiteljima! Nadam se da vi sami nećete imati takve kontakte s njima kao ja, ali ipak to su momci o kojima čovjek može reći samo najbolje!!
Momci HVALA!!!