Izvješće sa Slovenske planinske staze 2013
Tijekom trčanja po Slovenskoj planinskoj stazi pomogli su mi brojni prijatelji kao su-tekači – nositelji hrane i pića – t.n. šerpe. Iskreno kažem da bez vas sigurno ne bih napredovao po stazi tako brzo i sigurno. Bili ste mi anđeli čuvari na putu, kad tempo nije bio prejak, šalili smo se i kilometri su letjeli brže. Nisam očekivao da na 640 km dužoj stazi neću morati biti sam ni metar puta, cijelo vrijeme ste trčali uz mene i brinuli se za mene kao za bebe. Zato ste u velikoj mjeri odgovorni za moj uspjeh. Iskrena hvala još jednom svima!!!
15. kolovoza
Počelo je u 6h ujutro u Radvanjah kod Maribora kod table koja označuje početak SPP. Okupila se nas prilično velika grupa tekača koju je doveo Igor Šalamun. Zajedno smo zagrizli nakon kratke ravnice u strmi uspon Pohorja. Moj glavni šerpa preko cijelog Pohorja bio je Toni Vencelj. Nakon 7,5 sati prilično brzog tempa stigli smo u Slovenj Gradec. Nakon kraćeg postanka preuzeo je ulogu šerpe Bojan Ambrožič. Toni se produžio po vlastitoj želji, ali mislim da mu je brzo bilo žao. Ali nije popustio i zajedno smo stigli preko Uršlje gore do Smrekovca. Nakon kraćeg okrijepčivanja i 12,5 sati trčanja odatle me pratio Jure Čebašek. Noću s lučkama spustili smo se preko Raduhe do Robanovog kuta.
16. kolovoza
U Robanovom kutu čekala nas je Špela Zupan i budući da sam bio prilično iscrpljen, privoščio sam si kraći odmor, zatim s njom nastavili do Kocbekovog doma na Korošici koju smo dostigli u 5:15. Nastupila je jaka umornost pa sam spavao oko dvije i pol sata. Nakon doručka kao ponovno rođen s Špelom nastavili uspon na Ojstricu. Na vrhu već čekali Anže Šenk i Marko Šubic. Zajedno nastavili do Kamniškog sedla. Nakon okrijepčivanja u koći Špela nas je napustila, mi nastavili preko Skute, Kokrškog sedla, Grintovca i Jezerske Kočne do Češke koče. Nakon srdačnog prijema i okrijepčivanja gulašom spustili smo se na Jezersko gdje nas je dočekala moja draga Katarina te Papeževi iz KGT Papež (navodno sam im već dva puta pobjegao zbog brzog tempa). Odatle do Kališča pratio me Žan Karničar, stigli smo malo prije 9 navečer. Zbog gužve u koči nisam mogao zaspati do ponoći i pol.
17. kolovoza
Nekoliko minuta nakon 4 ujutro pridružili su mi se Metod i Gašper Bregar. U 5h već smo bili na Storžiču. Metod se oprostio zbog posla, s Gašperom nastavili i za sat smo bili u Domu pod Storžičem. Tamo se nam pridružio Uroš Rozman i nastavili na Tolsti vrh, Krišku goru te spustili u Tržič gdje me čekala Katarina s okrijepčivanjem. Gašper se oprostio, pridružio se Luka Mihelič. Brzo smo bili na Dobrči gdje smo se okrijepili u izvrsnoj prijateljskoj atmosferi, pridružio se Bojan Ambrožič. Nastavili do planine Prevala gdje se pridružio još Žiga Klemše, i preko Robleka te Begunjščice do Zelenice gdje nas je čekalo puno prijatelja. Odatle me pratio Matjaž Mikloša – Majk, od ostalih izdržao samo Bojan Ambrožič. Tempo prema Stolu bio je solidan, uz to još vruće i sparno. Na Stolu sam se oprostio od Bojana, s Majkom nastavili grebenom prema Golici. U koči čekale me žena Katarina i brat Tomaž. Okrijepio sam se, Katarina morala kupiti bocu vode da me malo operi, zatim s Majkom pohitali na Golica. Slijedio je dug i naporan spust do Dovjega. Ako sam na Golici još razmišljao da tog dana »povučem« do Staničeva doma, premislio sam i htio završiti u Dovjem. Nakon okrijepčivanja oprostio sam se od Majka i ostalih prijatelja, preuzeo me Franci Teraž – legenda gorskih trka kod nas. Uvjerio me da nastavim kroz Mojstranu do Aljaževog doma u Vratima. S nama bio još Goran Kuhar i zajedno smo koračali kroz Mojstranu gdje sam bio u nezavidljivom stanju, uz to malo sram da me tako vidi neki kolega koji tamo živi. Put se vukao. Na kraju sela pridružio se sin Mark i u 21:50 dostigli cilj dana, važan za sljedeći jer je tako lakše preći najzahtjevnije i opasne dijelove SPP. Tamo sam bio stvarno umoran i iscrpljen i ne znam što je mislio Frenk hoću li sljedeći dan uopće moći nastaviti. Žena nas je odvezla do Francija Teraža kući gdje smo večerali (ja malo – ništa nije išlo dolje), zatim me žena istuširala i konačno u krevetu.
18. kolovoza
Rano ujutro ustali, nešto pojeli i odvezli natrag do Aljaževog doma gdje sam prethodni dan završio. U 5:40 Frenk, Goran i ja zagrizli u uspon, noge su bile kao čudom opet dobre. U 7:35 već u Domu Valentina Staniča, za pola sata u 8:10 na Kredarici gdje je bila luda gužva, dalje prema vrhu Triglava vijile se cijele povorke. Zato smo odjurili na vrh, kolege su me malo zadržavali ali pun adrenalina preskačao sam gdje se moglo sigurno gomilu planinara. Posebno pazili na sigurnost jer je dan prije na tom dijelu pao planinac u dubinu pri susretu. Do vrha pretekli 150 do 200! U 8:50 na vrhu Triglava, više ne. Nakon nekoliko minuta odmora odmah krenuli silazak preko Škrbine i dalje preko Plemenica. Na Luknji iznenađenje – čekali nas Nejc Kuhar i Klemen Triler i zajedno do Dovških vrata gdje smo se slikali i oprostili. Mi trojica nastavili do Pogačnikova doma na Kriškim podima gdje smo se okrijepili i pripremi za napad na Razor. Franci s rancima čekao na sedlu Planja, s Goranom skočili na vrh. Put do njega unatoč podoru već dobro ušutan, najveću opasnost jedna veća stijena (vrijeme da joj netko pomogne dolje i neće biti opasnosti). Unatoč visini nepodnošljivo vruće, sparno. Kad smo opet zajedno na sedlu Planja nastavili prema Prisojniku. Na tom dijelu puta najviše paziti na sigurnost jer je put vrlo zahtjevan ali bez problema, kolege su me čak pohvalile da sam izvrsno vješt na klinovima i ožiljcima što mi je dodatno učvrstilo samopouzdanje. U 16:35 osvojili Prisojnik gdje je unatoč visini vrlo vruće, pojeo sendvič i dao gas prema Vršiču. Razmišljao što učiniti. Nastaviti prema kralju Jalovcu ili odmoriti? Frenk i Goran su odahnuli kad sam odlučio prespavati u Erjavčevoj koći. U 18:15 stigli Vršič i večera u Erjavčevoj koći, žena odvezla Gorana i Frenka kući, ja na spavanje.
19. kolovoza
Sljedećeg jutra Valentin iz Tgsportlife doveo Mirka Janjatoviča na Vršič, s njim točno u 4h krenuli uspon prema Zavetištu pod Špičkom i na Jalovec. Silazili do Koče pri izvoru Soče gdje smo bili u 8:45. Nakon 5min odmora nastavio prema Trenti i na 50. zavoju vršičke ceste skrenuo u Zadnjicu. Uskoro nakon početka uspona čekala nas Špela Zupan i zajedno na Prehodavce, zatim prema Koči pri Triglavskim jezerima i Koči pod Bogatinom gdje smo pojeli špagete. Oprostio se od Mirka i sa Špelom prema Planinskom domu pri Krnskim jezerima gdje nas je već čekao Jure Šuligoj. Zajedno krenuli na posljednji dvatisućak, Špela se nakon 15min oprostila i nas dvojica nastavili na Krn. Sat na vrhu pokazao točno 18:00 i već su prijetile crne oblake pa smo brzo nastavili prema planini Razor. Jure je jednom malo pao i izgubio naočale ali srećom ih našao. Ja sam vjerojatno zauvijek izgubio svoje nove naočale CEBE tog dana između Zasavske koče na Prehodavcima i Koče pri Triglavskim jezerima (bijelo-zeleni okvir, ako ih netko nađe molim hvala). Sa Juretom brzo nastavili – spustove i ravnice trčali i bježali pred približavajućom kišom. U 22:45 u Koči na planini Razor, stigli tik prije pljuske, uhvatilo nas samo nekoliko kapi. U koći vrlo gostoljubivi i prijateljski pa ćemo s obitelji sigurno doći na obiteljski izlet.
20. kolovoza
Ujutro smo planirali sa Juretom nastaviti u 6h ali izvan je uz kišu burao orkanski vjetar. Trebale bi praktički zimske odjeće ali nismo imali. Žena ih je u Bohinjskoj Bistrici dala na vlak, Jožko Dakskobler preuzeo u Podbrdu i doveo nam na planinu Razor. U međuvremenu još dva sata odmarali i pokušavali malo zaspati. U pola jedanest sa Juretom pohitali u hladan, vjetrovan i lagano kišni dan. Za dobar 45min na vrhu Vogla. Duvao je orkanski vjetar pa odmah nastavili preko Šije do Rodice i sve do Črne prsti gdje sam najbliže svom domu, u dolini se videla kuća pri vedrom vremenu. Sa Juretom pojeli palačinke i popili čaj te brzo nastavili dolje puteljkom koju najbolje poznam jer njome ide i slavni GM4O. Brzo dotrčali do Petrove Brda, nasuprot nam je već došao Jožko Dakskobler. Slijedilo okrijepčivanje, promjena odjeće, trkaćih cipela... Jure se oprostio i nakon 20min zajedno sa Nejcem Lazarjem koji me bez većeg odmora pratio sve do Idrije, nastavili uspon prema Poreznu (na vrh nas je došao pozdraviti Janez Cankar). S Porezna spustili se u Bolnicu Franju gdje nam je Katarina dala čaj i toplu juhu i već nastavili prema Ermanovcu. Na Kladjama nam je Katarina ponovno dala malo čaja i sendvič za put. Slijedio uspon na Bevkovo brdo, Sivku te spust u Idriju.
21. kolovoza
U Idriju je označena nova planinska staza (SPP) ali vrlo slabo očišćena i na kraju sve slabije označena. U 1:45 stigli u Idriju gdje mi je Nejc poželio sretno i otišao. Od 2h do 6h zadnji put malo spavao. U 6h zjutro već me čekao Jošt Lapajne. Pojavile su se prve ozbiljne poteškoće. Osim žuljeva... Unutra iznad koljena na obje noge počela jako boljeti mišić. Na Hlevškoj planini bili smo za 45min, nagore bez problema, nadole sve teže. Slijedio raznovrstan teren do Mrzle rupe gdje staza polako gore mimo bolnice i desno prema Golacima. Pažljivo pazili kad će biti označen odvojak lijevo za Golak ali uzalud. Ponovno morao zadnji km uspona proći po izuzetno teškom terenu kao zimi na ogledu. Na vrhu Malog Golaka jako puhalo, čekali me Ožbej Marc, Jana Bratina i Tadej Slokar. Odmah krenuli silazak. Noge su me sve više boljele i na parkiralištu pod Iztokovom koćom već me čekao fizioterapeut Matej Ličen koji je pobrinuo za noge da mogu nastaviti. Hvala! Nastavili na Čaven gdje se nam pridružio nećak Mark, oprostila se Jana. U 15:15 stigli Predmeju gdje me čekala žena Katarina s okrijepčivanjem. Oprostio se Tadej, Ožbej i Jošt pa su me pratili još do Cola. Zbog stanja mojih nogu s Predmeje pošli glavnom cestom do Sinjeg vrha gdje smo bili malo prije 17, slijedio kratak ali za moje bolesne noge problematičan spust do ceste, cestom do Cola gdje smo bili u 18h. Nakon satnog odmora nastavio prema Javorniku sa Petrom Tratnik i Renatom Lešnikom. Za manje od sata bili smo na Javorniku, na spustu s Javornika prema Podkraju pridružio se još Marko Tratnik. Oko 7 km prije Furlanova zavetišta pri Abramu ostali samo Renato i ja. Išlo nam prilično dobro, u Abramu pa u ponoć sa Renatovim prijateljem probudili jednu djevojku koja je malo nerado donijela pečat.
22. kolovoza
Nastavili prema Nanosu gdje smo bili u 1:20. Budući da je puhao nemogući orkanski hladni vjetar spustili smo se dužim putom okolo do Razdrtega gdje su me već čekali Venčeslav Japelj i Mitja Volčanšek koji me pratio do cilja. Pojedoh palačinku i s Mitjom pohitali dalje prema Vremščici. Malo prije 5 ujutro dostigli vrh, nakon spusta prema Škocjanskim jamama počele se ozbiljne poteškoće. Noge su mi počele jako oticati. Kod Škocjanskih jama slijedilo toplo okrijepčivanje zatim odmah nastavili prema Artvižama. Na vrhu došla ozbiljna kriza pa sam se legao u travu, uskoro došla Katarina i malo masirala, za pola sata mogao nastaviti. Na Slavniku čekala nas ekipa RTV Slovenija koja je snimila dolazak i kratki intervju s obojicom zatim nastavili spustom. Postajalo sve teže. Pridružili su mi se još Valentin Goršek iz Tgsportlife i Bojan Ambrožič, pozdraviti došli Papeževi... Na Socerbu bilo toliko prijatelja da se svih ne sjećam. Nakon kraćeg odmora nastavak prema Ospu još uvijek mučan ali uspon na Tinjan mi je opet dao krila. Na vrhu nas osim Danijela Vinčenca koji je još uvećao moju pratnju do mora čekali ponovno televizijci. To mi je dalo dodatnu snagu jer nisam htio izgledati kao invalid na TV-u pa sam stisnuo zube i otišao što brže prema Ankaranu. Na kraju smo čak trčali i pratnja je počela se raspadati. Dodatnu snagu dao mi podatak Bojana Ambrožiča da još postoji mogućnost popraviti rekord za jedan dan. Na kraju zadnja dva km trčali na puno i uspio sam prebiti rekordni vrijeme za jedan dan za nekoliko sekundi.
Na kraju hvala, stvarno iskrena hvala svima koji ste mi ikako pomogli u ovom projektu jer bez vas sigurno ne bi uspjelo. Ostajem vaš dužnik.
Lijep pozdrav,
Marjan Zupančič
