Alpski Slovenc - Zadnje poruke

Jučer je bio naš cilj Špik Hude police (2420 m) u susjednoj Italiji. Put nas je vodio soškom cestom preko Predela do naselja Sella Nevea. U naselju smo u oštrom desnom zavoju skrenuli desno ravno gore uskom cestom do planine Pecol. Vozilo parkiramo na velikom parkirištu i od tu se vidi naš današnji cilj. Temperatura ujutro bila je samo 12 stupnjeva, ali iz doline Pecol bili su predivni pogledi prema Montažu, Špiku Hude police i ostalim vrhovima okolo. Put nastavljamo desno prema koći Rif. di Brazza, nakon 20 minuta hoda nastavljamo mimo koče gdje nas smjerokazi vode do raščanja desno u smjeru »Terra rossa« 2h, ravno na Montaž. Put do vrha nije naporan već baš ugodan i razgledan. Nakon dobre sata hoda prvi put vidimo četiri kozoroga koji su se pasli i više kako idemo sve više ih bilo. Naravno smo slijedili upozorenja pohodnika iz opisa na hribih.net i stavili čelade na glavu. To spominjem jer smo na vlastite oči i s austrijskim pohodnicima dobro vidjeli kako je kozorog (mladić) stao na »možić« i pokrenuo kamenje koje se zakotrljalo niz padinu. Također kad se pasu i prelaze padinu pokreću kamenje koje srećom stane nakon nekoliko metara. Na vrhu Špika HP bili su povremeno lošiji razgledi zbog magle koja se spuštala nad Montaž, Viš i okolnim vrhovima. Pogled prema Višarjima i Kamnitom lovcu također nije bio najbolji. U svakom slučaju lijepim vremenom razgledi koji sežu daleko okolo. Na vrhu i po putu sreli planinca koji je bio sve samo ne dobro obuven i tako izaziva nesreću. Put natrag prošao je uz prekrasne razglede na dolinu Pecol i prema Kaninskom pogorju.

Nažalost, nije bilo pomoći za nju. Dan prije nije bilo tu. Hvala Ajda za lijepe želje, vraćam.

Triglavska sedmera jezera to je bio naš cilj ove sedmice. Vozimo se dolinom u Trent do izlazne Zadnjice. Naš put se nastavlja prema Zasavskoj koći na Prehodavcima preko Zadnjiškog dola. Na sedlu Čez dol se priključujemo mulatjeri i nakon 2 sata smo na Prehodavcima. Pržimo na Zasavskoj koći i sljedećeg dana pri 6 stupnjeva i vjetru krećemo prema koći kod Triglavskih jezera. Na putu dolinom Triglavskih jezera divimo se jezera i okolnim vrhovima. Slušamo Svižce koji se nama fotogenično postavljaju uz put. Kod koće se vraćamo i zadnje Crno jezero ostavljamo za sljedeću turu koju ćemo napraviti preko Komne ili Komarče. Vraćamo se istim putem natrag preko Prehodavaca u dolinu Trente.

Pozdrav. Od zadnjeg pisanja tu gore na hribi.net mi i moja smo prešli i osvojili dosta vrhova. Dvoodnevnu turu smo započeli subotom popodne nakon 16h, dana 07.07.2012 iz Zadnjice. Nakon četiri sata hoda po mulatjeri prespavali smo na Doliću u Tržaškoj koći (osoblje vrlo ljubazno, cijene za naše prilike dosta navučene, mislim da najviše tu naokolo) i sljedećeg jutra krenuli na Triglav. Od koće na Doliću smo nastavili lijevo i uspinjali se po mulatjeri. Nakon 45 min hoda put se poravna i pred sobom lijepo vidimo cilj Triglav. Nastavljamo smjerom Triglava po padinama, mimo Lojzeta, do raskrižja gdje se priključuje put s Plemenica. Nastavljamo desno gore po melištu sve do stijeva i dalje uz pomoć ograde prečno se uspinjemo do Triglavske škrbine (tu se priključuje put iz Planike). Nastavljamo lijevo gore po strmoj dobro osiguranoj stazi (odmah na početku cca 100 uspona dva labava klina jedan veći jedan manji koji bi trebalo učvrstiti). Sve do vrha po padini Triglava puše u pojedinim udarima jak vjetar koji tjera maglice iz doline Trente. Iz smjera Kredarice prema vrhu i natrag lijepo vidjelo dosta prometa. Na vrh nas prvo pozdravlja magla. Uskoro na nekoliko minuta nestane i napravim fotke sa svih strana. Nakon sat vremena odmora i obaveznog krštenja moje žene koja taj dan slavi rođendan polako niz greben Triglava prema Doliću i dalje prema Zadnjici u Trentin.

Golica. Četiri dana gledali smo je s vrhova nad Pokljukom, odlučili nedjelju popeti nanju. Godine prošle od zadnjeg obiska. Vrijeme ignorirati, iz Goriške preko Vršiča do Jesenica gore do Planina pod Golico. Dolina malo sunca ali gore ružno. Vjetar tjera maglu po padini. Ništa zato. Odmah zagrizli u hrib. Vjetar cijelo vrijeme. Kratki odmor koča pod Golico, još strmu travnatu padinu mokru klisku blatnjavu bez snijega na putu. Od koče do vrha jak JZ vjetar magleno vidljivost 50 m. Vrh brz vpis foto dolje.

U petak 16.03 bio je posljednji, već četvrti dan uživanja na Pokljuki, gdje čovjek bukvalno puni baterije. Za kraj smo odabrali Viševnik, koji je bio i najposjećeniji te dane u prekrasnom sunčanom vremenu. Viševnik, kao i ostali vrhovi koje smo posjetili pripadaju tzv. putu »Pokljuški gamsi« (od Tosca do zadnjeg vrha Debela peč), koje ćemo obraditi ljeti ili jeseni. Tako smo u petak napustili Blejsku koću na Lipanci i spustili se do Šport hotela, od tu se odvezli na Rudno polje i gore uz žičaru na Viševnik. Putu posebno neću opisivati jer su ga prethodnici već više puta. Kažem samo da se kroz grapu možeš penjati po tvrdem snijegu ili po golom ljetnom putu sve do grebena gdje su bili lijepi pogledi na bohinjsko gorje. Među rušjem još uvijek snijeg koji ne prodire. Kad izađemo iz rušja put gol. Na vrhu lijepo sunčano i toplo vrijeme koje se kasnije malo promijenilo jer je počelo jače vjetrovati. Put dolje na start bez posebnosti.

Treći dan 15.03. obiščemo još vrh Mrežce od Blejske koče na Lipanci. Put ide lijevo od koče prvo zložno, onda teren sve strmiji. Od koče do grebena put je tvrd, skoro poledenel. Dalje prema šumi i kad izađemo iz nje idemo desno do najvišje točke. Zbog sve toplijeg vremena snijeg je južni i predire se do koljena. Na vrhu su naravno čudoviti razgledi daleko unaokolo. Vrijeme je bilo sunčano i toplo, tako da smo se predavali zrakama dobrih 2 sata. Sišli smo po putu uspona.

U srijedu 14.03 naš cilj je bila Debela peč. Početak je bio kod Šport hotela mimo Planine Zajavornik do Blejske koče na Lipanci. Na pojedinim mjestima put je bio poledenel tako da je najsigurnije hodati uz njega. Malo ispod koče gdje piše „Pašno područje Planina Lipanci“ hoja je sigurna dolinom a ne stazom jer je ona jako poledenela. Nakon kraćeg odmora nastavili smo prema Debeli peči. Na putu do vrha bilo je dosta snijega i zbog otapanja negdje lijepo se propadalo. Završni uspon je bio čvrst. Nakon kraćeg razgleda i fotkanja silazili smo i išli smo još na Okroglež odatle na vrh Brda. Istočni greben na Brda je u potpunosti pod snijegom i propadao nam se čak do dupeta. S Brda smo se spustili zapadnom stranom gdje je greben čvrst. Tamo gdje počinje ruševje i sve do raskrižja Brda – Debela peč ponovno nam se propalo do koljena. Odavde nakon kraćeg strmog spusta došli smo do Blejske koče na Lipanci gdje smo prenoćili.

U utorak 13.03. s ženom krenuli smo iz Rudnog polja na Pokljuki na Veliki Draški vrh. Snijeg počinje iznad planine Konjščice gdje se staze spajaju iz Uskovnice ili Pl. Konjščica. Pojedini dijelovi od Rudnog polja poledeni pa oprez potreban. Na Jezercih skrenuli lijevo prema Studorskom sedlu. Odtud desno prešli prvu kratku strminu i nastavili put po istočnom obronku Velikog Draškog vrha i ušli u strminu. Na putu prema vrhu snijeg malo omekšao zbog jakog sunca pa se na mjestima proždrlilo. Prema vrhu sve manje snijega pa možeš ravno po snijegu ili skroz desno. Vrh Veliki Draški vrh nudi prekrasne i čudovite razglede daleko naokolo pa smo uživali na suncu 1,5 h. Silazak po zapadnom grebenu koji je prema kraju malo težak jer smo morali tražiti put kroz grmlje do Studorskog sedla. S vrha Ablance domaćini su nas promatrali s zanimanjem. Odtud dalje bez problema i smrznuti snijeg izdržao moju težinu.

Hvala na informacijama. Želim svima lijep tjedan, bar će vrijeme biti super.

Dobar dan. Je li netko išao na Veliki Draški vrh ili kakve su snježne prilike tamo oko?

Predvidio sam da si ti Azael kad smo pričali kako je gore. Stvarno smo imali sreću s vjetrom gore. rs56 gore smo trebali 3 sata 40 min, bez napora, usput fotke okolo. Po meni koča nije otvorena, barem ne radnim danima, možda vikendom ali sumnjam jer nije dimilo iz dimnjaka.

Tako i mi smo jučer obavili uspon iz pl. Kuhinje na vrh Krna. Puhao je SI vjetar, koji je bio jak predvsem dolje, pri Gomišćkovom skloništu bilo je mirno pri našem dolasku, ravno tako veći dio i na vrhu, gdje je kasnije lagano vjetrilo (oko 13.30) ali ne tako kao onima pred nama nekoliko sati prije. Snijega stvarno nema puno, ali po mulatieri počinje od natpisa »smer S. Korena vrlo zahtjevna«. Zbog hladnije noći i dana snijeg se nije udubio i lijepo je nosio moju težinu. Gore i dolje bez zimske dodatne opreme, ali ako se razmere promijene, bit će korisna i pod kočom (cca 500 m duljine i do vrha). Sjeverna strana Krna prema Krnskom jezeru i prema Batognici ima snijega znatno više i prava snježna idila. Krnsko jezero još uvijek pod ledom. Pogledi prema Triglavu, Mangartu, Kaninskom pogorju i Rodici čudesni, prema J i JZ slabiji. Na vrhu i skloništu smo se zadržali i predavali sunčanim zrakama 1,5 sati. Spust je prošao kao treptaj.

Evo, danas dodao još slika.

Jučer smo se odvezli u Trnovaški gozd. Naš cilj je bio Poldanovec. Nakon uspona od izhodišne točke za Poldanovec po šumskoj cesti dolazimo do križišta gdje stoji informativna tabla. Na njoj je nacrtana kružna staza, tako da se do vrha Poldanovca može doći ljevom ili desnom stranom doline. Na tabli su označeni i najviši vrhovi (V. Bukovec, V. Češevnik i Mojski vrh). Napravili smo kružnu stazu oko doline tj. kotline Mojske drage. Odlučili smo nastaviti desno cestom, koja je malo duža. Zanimljivo je da su sve staze i kolovozi u ovoj dolini zasneženi tj. imaju zamete od 20 cm pa čak do 2 m. Na kružnoj stazi dolazimo do barake koju je već nagrizao zub vremena, zanimljivost ove barake je da su tu nekad radnici prenoćavali kad su s obližnjeg brežuljka spuštali drvo, jer je od ove barake nagore nekad bila provučena žičara. Kad stignemo do podnožja Poldanovca upućuje nas desno na kolovoznu stazu koja se strmo penje i nakon 15 min dolazimo na vrh koji je vrlo razgleden. Šteta što tog dana vidljivost na Julijske Alpe, Cerkljansku i Šentvišku planotu nije bila optimalna zbog niske oblačnosti. S vrha Poldanovca nastavljamo kolovozo koji se poprečno spušta i nakon nekoliko minuta hoda dovodi nas do oštrog desnog zavoja i nastavljamo cestom nagore, skrećemo desno mimo ranije opisane informativne table. Povratkom cestom, na vrhu klanca skrećemo desno preko male jasice na kolovoznu stazu koja se nakon nekoliko minuta strmo penje i nakon 20 min dolazimo na Mojski vrh (1313m), s kojeg se lijepim vremenom vidi ostatak trnovaškog gozda. Naš posjet Trnovaškoj planoti završavamo u Okrepčevalnici Lazna na Lazni, koja je otvorena vikendima.