Skupina Breitkofla koja se čez Veliku škrbinu razvlači severno od Kope, čiji se stolpi divlje uzdižu nad Remšendolom, smatra se za vrlo rijetko popetane i zaboravljene gore. U srci civilizacije i svima dobro na očima, tik pod Mangartom, obranile su se svojim nepristupčnim izgledom. Prečenje cijele skupine u kojoj je niz izraženih stolpova doživjelo je samo malo 'poznatih' ponavljanja. O skupini Breitkofla je u zadnjem razdoblju puno objavljivao J.Turk u Planinskom vjesniku i Primorskim stijenama.
Prečenje smo započeli na Šenku, kojeg smo dostigli s istočne strane te nastavili smjerom prema jugu prema Kopi. Na Šenku smo prvi put ugledali veličinu grebena pred nama i veličanstvenu Remšendolsku kulisu koja nas je pratila cijelo vrijeme prečenja. Stolpi se vidljivo nižu sve do Dvoglavog vrha, ali se vidi tek dobra polovica grebena. Kad smo jednom zagrizli u nužne grebene stolpove puta nazad više nije bilo! S Šenka na Gesperrterkofel, preko vrhova Ranftkofla, zatim uspon preko Gstirnerjevog zuba i kosmata vertikala na vrh Breitkofla. U podne smo bili na pola grebena, ali smo znali da nas najteže još čeka: silazak niz oštar JI greben Breitkofla i preko svih vrhova Dvoglavog vrha, prijelaz na divlji i ludo izloženi greben te komplicirano traženje prolaza do škrbine pod stolpovima Remšenturna, koji su tri izražena stolpa, od kojih je srednji najviši. Kad smo konačno s Remšenturna silazili u dvjesto metara duboku Veliku škrbinu znali smo da je najteže iza nas. Ostalo nam je samo još uspon na Kopu, i nakon 13 h zahtjevnog prečenja stajali smo kod križa i dosta vremena zurili natrag prema sjeveru u popetane stolpove, zadovoljni što nam je uspjelo ovo rijetko prečenje.
Dugačak i naporan greben, rušnat, orijentacijski i penjački zahtjevan (-IV/II-III), detaljan opis ne treba jer je detalja toliko da se izgubiš u njima, svako tko se nađe tu gore zna kamo i za čim je došao!!
