Passo Duran - Moiazza Sud (Ferrata Gianni Costantini)

Pristup do ishodišta:
Početna točka je na planinskom prelazu Duran, do kojeg nas dovodi cesta iz Agorda i iz sela Dont u dolini Zoldo (Val di Zoldo). Za pristup iz Slovenije možda je prikladnija druga opcija. U tom slučaju na talijanskim autocestama A4, A28 i A27 vozimo do kraja potonje iza Belluna i odatle nastavljamo glavnom cestom u smjeru Cortine d'Ampezzo. Tu cestu već u Longaroneu napuštamo i skrećemo na sporednu cestu u dolini Zoldo, kroz koju vozimo dobrih 20 km do sela Dont, gdje se lijevo odvaja cesta prema planinskom prelazu Duran. Do vrha je još 8 kilometara uspona.

Opis puta:
Na početku nas čeka uspon prema planinskoj kolibi Rifugio Carestiato kod nogu južnih stijenki Moiazze. Do nje nas vodi označena staza broj 549, koja napušta cestu na južnoj strani planinskog prelaza Duran, odmah prije nego što se počinje spuštati prema Agordu. Prvo nas čeka umjeren uspon preko paša, zatim se staza pridružuje šumskoj cesti i slijedi je prema istoku manje-više po ravnom do kolibe. Do ovdje od automobila trebamo malo manje od sat vremena. Kod kolibe već se nalazimo gotovo izravno kod nogu stijenke i srce nam se stisne kad pomislimo da se moramo popeti preko nje.
Sada nas putokaz za feratu Costantini vodi po nekoj vrsti poraslog malog grebena u smjeru stijenke, do koje trebamo samo dobrih deset minuta. Ulaz je označen već izdaleka vidljivim crvenim pravokutnikom i tablom s imenom staze, a prostora je dovoljno kako bismo prije početka penjanja u miru stavili opremu i okrijepili se.
Kada napokon počnemo penjanje, prvo nas čeka ulazni travers. Nekoliko uvodnih metara inače ide po ugodnoj polici, zatim staza odmah pokazuje zube, penje se strmo gore i nastavlja s traversom glatke stijenke prema lijevo. Travers je u trenucima prilično neugodan (oko C/D), tako da nam je brzo jasno s kakvom feratom imamo posla. Napokon nagib malo popusti i nalazimo se usred prilično položnih ploča, koje u tom području tvore razčlanjeni i ne previše strmi donji dio stijenke Moiazze. Ovdje težina prilično popusti, staza ide preko nagnutih ploča s samo nekoliko strmijih mjesta, koja nisu previše zahtjevna. U tom dijelu prilično brzo dobivamo visinu i uskoro se približavamo vrhu spomenutog položnijeg dijela stijenke. Tako se nakon otprilike sat vremena penjanja teren još malo više položi i u tom području žičane sajle na neko vrijeme prestaju. Crvene točke nas pouzdano vode prvo u lakšem penjanju preko razčlanjenih stijena, zatim čak po stazici po travi i razbijenom stjenovitom terenu sve do vrha donjeg dijela stijenke. Ovdje doslovno naletimo na gornji, vertikalni dio i odmah nam je jasno da smo se našli pred jednim od najtežih mjesta staze. Ukratko: treba prepenjati oko deset metara dugu vertikalnu do blago nadvisnu travers poševno u lijevo. Iako nam ovdje osim žičane sajle na pomoć dolaze i u stijenu urezani stupovi, prolaz je još uvijek zahtjevan i zaokretan. I to još nije sve – na kraju traversa nas iako čeka spasiteljski klin, gdje možemo malo doći do daha, ali odmah od nje naprijed moramo se uz žičanu saju i rijetke stupne kline popeti kroz dugi i potpuno vertikalni kamin, kojem slijedi još nekoliko vertikalnih mjesta. Od vrha traversa nas čeka čak oko 50 metara potpune vertikale bez mogućnosti pravog odmora, taj dio sigurno možemo ocijeniti s D. Napokon žičana sajla polako počinje zavijati prema desno, nagib malo popusti i nalazimo se na vrhu bočnog stupa, koji je s glavnom stijenkom povezan uskim usjekom, preko kojeg se moramo uz žičanu saju malo razvući (atraktivno mjesto). Pred nama je široka šljunčana greda, na vrhu koje ugledamo tablu koja označava da se mjesto zove Pala del Belia, nalazimo se 2295 metara iznad mora. Na tom mjestu smo prepenjali ključno mjesto donjeg dijela ferate, jednako tako ovdje se nudi prva mogućnost prijevremenog izlaska iz stijenke – odmah iza usjeka, preko kojeg smo se razvukli uz žičanu saju, na stijeni primjećujemo izblijedjelu oznaku za odvajanje prema kolibi Rifugio Carestiato, koja označava stazu po polici prema lijevo. Izlaz je neosiguran i nije baš lak, ali nam naravno dolazi dobro, ako smo se na ključnom mjestu uplašili da je stvar za nas ipak preteška.
Ako sve ide po planu, naravno nastavljamo sa stazom. Početni uspon s Pale del Belia je inače prilično iznenađujuće neugodan, čekaju nas kraći travers i uspon preko blago nadvisnog zaobljenog stijena (negdje C/D, od dolje izgleda lakše), ali je i vrlo kratak. Iznad zaobljenog stijena teškoće se jako smiruju i prilično brzo nalazimo se na dnu dugog, širokog i prilično položnog žlijeba, kojeg staza slijedi prilično dugo. Penjemo se manje-više ravno gore, teren je malo nasipan, stoga upozoravam na oprez da ne bi pokrenuli kamenje. Inače teškoća nema, samo izlaz iz žlijeba je ponovno vertikalan i malo teži. Na vrhu žlijeba nalazimo se na šljunčanom padini, kojeg slijedimo još malo gore, nakon čega se staza okrene prema desno, prelazi manji usjek i slijedi policu preko malo položnije stijenke prema desno (krhko, nasipano, neosigurano – oprezno!). Na tom mjestu nam se otvara pogled dolje prema prelazu Duran, tako da ispod sebe možemo ugledati svoj automobil i uvjeriti se da smo se već popeli prilično visoko. Ali do kraja je još prilično daleko. Prelazimo prilično dugo, napokon iznad police ponovno ugledamo žičane sajle i staza se ponovno okrene gore. Dio koji slijedi je inače jedan od lakših u ferati. Čeka nas penjanje preko ne prestrmih ploča, neosiguranih lakših stijena i napokon kroz kraći malo strmiji, ali lijepo razčlanjeni kamin, sve dok ne dosegnemo bočni vrh Cima Cattedrale na visini 2558 metara. Iza nas je već 700 metara stijenke, sigurno smo već prilično umorni, ali približavamo se grebenu, pogledi su sve širi i možemo imati osjećaj da se isplatilo potruditi. Pred nama je još zadnji dio uspona na greben. Taj u početku vodi po bočnom grebenčiću gore i uglavnom je neosiguran, kada teren postane strmiji, ipak se ponovno pojavljuju žičane sajle. Te neko vrijeme vode otvoreno i atraktivno po bočnom vanjskom uglu, zatim staza zavija prema lijevo, drži se police i čak malo spušta, prije nego se žičane sajle ponovno usmjere preko stijenke prema grebenu. Zadnji dio je ponovno malo teži, ali se ne može usporediti s onim što smo prepenjali niže. Napokon žičanih sajli ponovno nedostaje i zadnje korake uspona na greben obavljamo po ugodnoj stazici. Tako dosežemo najvišu točku grebena Masenade, 2737 metara visoko. Ni potrebno posebno spominjati da se na tom mjestu baš pristojan odmor – kada se nama otvore pogledi i osim Agnera i Pale, koje smo mogli opažati već tijekom uspona, ugledamo još Antelao, Pelmo i naravno vrh Moiazze na sjeveru, sigurno ćemo ostati otvorenih usta i zaustaviti se sami od sebe. Samo si priuštimo, već smo visoko! Ali suvišno je dodati – do vrha je još daleko, nazad u dolinu još toliko dalje.
S vrha Masenade označbe slijede greben dalje. Ovdje je staza uglavnom neosigurana, ali u stvarnosti manje-više laka – greben je strmo odrezan samo na lijevoj strani, desna je većinu vremena dovoljno položna da je po vrhu moguć sasvim normalan hod i samo na nekoliko pojedinačnih mjesta imamo posla s uskim i izloženim prolazima. Na par mjesta ipak se pojavljuju žičane sajle, ali prolazi nikako nisu problematični. Tako uz obširne poglede nastavljamo u blagom spustu, dok nas prije usjeka Forcella delle Masenade ne čeka strmiji odjeljak, koji je dobro osiguran, tako da se preko njega spuštamo bez ikakvih teškoća i dosežemo usjek. Ovdje se nudi još druga mogućnost prijevremenog izlaska iz ferate – natpis na stijeni označuje odvajanje staze desno dolje po siparu u smjeru bivaka Grisetti u dolini Vant della Moiazza, koji je uz dobru vidljivost vidljiv golim okom. Ako nam je dakle penjanja dovoljno, do bivaka imamo oko tričetvrt sata, od tamo je moguće po stazi 578 prelaziti nazad prema početnoj točki na prelazu Duran. Taj izlaz je malo neugodan u gornjem dijelu, obimni sipari mogu biti problematični uz lošu vidljivost, inače je u cijelosti nezahtjevan. S obzirom na to da smo na toj točki već pošteno umorni, sigurno nas će mamiti, s druge strane možda smo već preblizu vrha da bismo stazu samo tako napustili. Ako dakle još imamo energije, svakako se pristojno nastaviti, ali moram odmah upozoriti da nas na ferati odavde dalje čeka još prilično zahtjevnog terena i nikako još nismo blizu kraja.
Ako se dakle ne odlučimo za izlaz, ferata na drugoj strani usjeka još dalje slijedi greben, koji ga već uskoro zatvara vertikalna skalna barijera. Staza već nešto prije nje doseže glatku skalnu ploču, zaobila zi po donjoj strani i približava se stijenki. U nju ne ulazi odmah, već se još malo spušta po šljunku prema desno, dok se u stijenki ne otvori prolaz po polici. Ovdje se ponovno pojavljuju žičane sajle, prolaz je prvo nezahtjevan, zatim se staza okrene gore i prvo vodi kroz već prilično zahtjevniji strm kamin, na kraju treba prepenjati još kratki nadvis (atletsko mjesto, pomažu nam i dva stupna klina, negdje C/D), koji se izlazi u lakše stijene. Ovdje žičanih sajli ponovno prestaju, staza već nakon nekoliko koraka doseže obiman sipar pod stijenkom vršne glave Moiazze. Sada nas čeka dobrih petnaest minuta napornog uspona po šljunku, koji nas dovodi do sedla pod vršnom stijenkom, gdje se desno odvaja staza prema vrhu Moiazze. Ferata se inače nastavlja prema lijevo, prelazi sedlo i spušta se na drugu stranu prema bivaku Ghedini, ali na tom mjestu se vrh stvarno ne isplati propustiti. Na njega nas vodi samo oko pola sata dugi odvajanje osigurane staze. U istom dahu moram dodati da je prvi dio ovog vršnog odvajanja prilično težak i po zahtjevnosti se bez problema može usporediti s najtežim mjestima u donjem dijelu. Ali ako smo došli do ovdje i nismo stvarno preumorni, svakako se isplati popeti još na vrh.
Zaključni uspon – ako se dakle odlučimo za njega – pokazuje zube već odmah na početku, u traversu izravno nakon odvajanja, samo par metara iznad tla. To je možda jedino mjesto u cijeloj ferati, gdje za nekoliko pokreta stupova potpuno nedostaje i moramo si pomagati samo trenjem. Samo par pokreta, samo metar ili dva duljine, ali prolaz je vrlo neugodan, posebno jer moramo usred njega i prebaciti karabine samovarovalnog kompleta. Kada smo preko, u još uvijek vertikalnoj stijenki stupamo na manju policu, od koje se moramo popeti još kroz vertikalni kamin, gdje si već možemo pomagati dobrim stupovima (prolaz sigurno zaslužuje ocjenu D). Kamin se izlazi na greben, kojeg žičana sajla sada drži i vodi preko još jednog vertikalnog mjesta, zatim željeza na neko vrijeme prestaje i možemo reći da imamo na tom mjestu ulaznicu za vrh napokon u džepu. Odavde dalje posebnih teškoća nema. Nekoliko vremena penjemo se u području grebena, nakon čega ga napuštamo i slijedimo usku policu prema lijevo preko strme stijenke. Prolaz je vrlo izložen, ali prvi dio police je sasvim lak, u drugom dijelu kada se polica sužava, ponovno se pojavljuje žičana sajla. Tako slijedimo policu oko bočnog vanjskog ugla, iza kojeg se žičane sajle ponovno okrenu gore i vode preko lijepih penjačkih mjesta u glatkoj, ali prilično položnoj stijenki. Na njenom vrhu žičanih sajli ponovno prestaje i ugodna staza nas u nekoliko minuta dovodi na predvrh. Do glavnog vrha moramo se još malo spustiti i prelaziti po grebenu (još nekoliko kratkih osiguranih mjesta) do zaključnog malo razbijenog žlijeba, kroz koji se napokon penjemo na prostrani, plato vrh. Sigurno jedan od najteže zaradjenih vrhova u našoj široj okolici, barem što se tiče onih na koje se penjemo po označenoj stazi! Zato si na tom mjestu možemo dati oduška i uživati u pogledima, koji su sada napokon zaokruženi – tek ovdje se nama otvara i pogled prema sjeveru, gdje naravno centralno mjesto ima kraljica Dolomita – Marmolada. Kada smo ih se nasitili i okrijepili se, pripremamo se za još uvijek dugi i zahtjevni silazak.
Za početak moramo se do odvajanja staze na vrh naravno vratiti istom stazom – obilje opreza zahtijeva posebno zadnji dio s vertikalnim mjestima i glatkim traversom za kraj. Kada smo se vratili na raskrižje, slijedimo brojne crvene točke prema sjeverozapadu, prelazimo sedlo i selimo se u stijenku iznad doline Van dei Cantoi. Ovdje nas čeka jedan od najspektakularnijih prolaza cijele ferate – na redu je prelazak cijele stijenke po tzv. Angelinijevoj polici. Uska polica vijuga iznad divljih provalija, ali je većinu vremena ipak još dovoljno široka da omogućuje normalan hod, na mjestima gdje je uža, na pomoć nam je i žičana sajla. U blagom spustu slijedimo je prilično dugo, dok se napokon ne izlije u usjek iznad doline Van delle Nevere na sjevernoj strani gore. Ovdje se okrenemo desno i neko vrijeme još prelazimo po polici (ova je u usporedbi s prethodnom malo neugodnija i razbijena, ali s malo osjećaja ide), zatim se po lakim stijenama spuštamo na sipar pod sjevernom stijenkom Moiazze. Na taj način smo prešli praktički cijelu grupu Moiazze, od juga prema sjeveru! Sada nas čeka sipar, po kojem se prvo kratko spuštamo i zatim ga prelazimo do bivaka Ghedini na usjeku Forcella delle Nevere. To mjesto je ponovno prikladno za kraći odmor, na tom mjestu treba reći par stvari: prvo, upravo obavljeni silazak po polici je možda jedan od najljepših dijelova ferate, ali je i jedan od onih gdje nam u ranijoj sezoni može zagorčati snijeg. U tom slučaju naravno dolazi dobro zimska oprema, ali je teren toliko strm da je prolaz i uz punu opremljenost opasan. Možda je najbolje raspitati se u kolibi Rifugio Carestiato i krenuti na stazu samo kada je sigurno bez snijega. Drugo, bivak je skroman, ali omogućuje prenoćište u nuždi. Ako se nađete u teškoćama, toga se ne treba braniti, problem može biti voda, jer osim eventualnih snježnih polja ovdje je nema. I treće, u nuždi je moguć i lak silazak na sjever prema kolibi Rifugio Vazzoler. Naravno da time turu logistički strašno zakompliciramo, stoga ta mogućnost osim u krajnjoj nuždi nije preporučljiva.
Kako god, „prava“ silazna smjer na tom mjestu okrene se prema jugu, u stijenku iznad doline Van dei Cantoi. Ovdje teško reći išta drugo osim toga da je ključno pitanje koliko energije nam je ostalo. Riječ je o nekakvoj lakšoj feratici, koja prvo malo prelazi visoko iznad doline, zatim se po razčlanjenoj stijenki strmo spušta. Tehnički posebnih teškoća nema, ali strmi osigurani mjesta, posebno neosigurani dijelovi po neugodnom krhkom terenu još prilično dugo zahtijevaju potpunu koncentraciju, posebno jer smo sigurno već pošteno umorni. Moramo se spustiti za čak oko 500 visinskih metara, prije nego staza zavija među patuljasti bor na istočnoj padini doline i napokon postaje lakša. Slijedi nešto prelaska terena patuljastog bora manje-više po ravnom, zatim se staza ponovno počinje spuštati, po lakšem terenu kroz nekoliko jaruga spušta se u dno doline i po njemu na visini oko 1800 metara napokon doseže označenu stazu broj 554, koja prelazi od kolibe Rifugio Vazzoler prema kolibi Rifugio Carestiato. Tek ovdje možemo napokon odahnuti i reći da imamo feratu u džepu. Ako ćemo do ovdje doći tek na kraju dana – što nije tako nevjerojatno – pozdravit će nas još kulisa vrhova gora iz grupa San Sebastiano i Tamer u večernjem suncu. I možemo biti ponosni na obavljeno.
Teškoća je ovdje nepovratno gotovo, do početne točke nas dijeli još dobra pola sata prelaska ispod stijenki do kolibe Rifugio Carestiato (što nam je sigurno već malo odviše), od kud se do početne točke na prelazu Duran vraćamo već poznatom stazom.
Ferrata Costantini je sigurno jedna od najveličanstvenijih dolomitskih ferata. Najduža je od svih, u postojećoj vodičkoj literaturi često je definirana i kao najzahtjevnija. U stvarnosti tehnički nije ekstremno zahtjevna (na nekoliko mjesta doseže teškoću D, nigdje je ne prelazi) i nekoliko drugih dolomitskih ferata je sigurno nadmašuje (Piazzetta, Magnifici 4, Sci club 18, i vjerojatno još neka). Olakšavajuća okolnost je i činjenica da je staza stvarno odlično osigurana, praktički svaki klin je na pravom mjestu. S druge strane kombinacija duljine, visokoplaninskog okruženja, neosiguranih dijelova, ali i prilično pristojne tehničke zahtjevnosti ipak znači da se radi o vrlo zahtjevnoj turi. Svakako je pametno krenuti na nju tek kada već imamo nešto iskustva s feratama slične teškoće i nemamo problema s tjelesnom pripremljenošću, a i tada je smisleno razmisliti o prenoćištu u kolibi Rifugio Carestiato i ulasku u stijenku vrlo rano ujutro. Svima onima koji navedene uvjete ispunjavaju, stazu toplo preporučujem, kombinacija velike dolomitske stijenke, izvrsno vođene staze preko lijepih penjačkih mjesta i raskošnih pogleda neće nikoga ostaviti ravnodušnim.

Ob poti: Rifugio Bruto Carestiato (1834m), Pala del Belia (2295m), Cima Cattedrale (2558m), Cresta delle Masenade (2737m), Bivacco Ghedini-Moiazza (2601m)

Preporučujemo: izleti s istog polazišta, slični izleti