Passo Duran - Moiazza Sud (Ferrata Gianni Costantini)

Pristup do ishodišta:
Početna točka je na planinskom prelazu Duran, do kojeg nas dovode ceste iz Agorda i iz sela Dont u dolini Zoldo (Val di Zoldo). Za pristup iz Slovenije možda je prikladnija druga opcija. U tom slučaju na talijanskim autocestama A4, A28 i A27 vozimo do kraja potonje iza Belluna i odatle nastavljamo glavnom cestom u smjeru Cortine d'Ampezzo. Tu cestu već u Longaroneu napuštamo i skrećemo na sporednu cestu u dolini Zoldo, kroz koju vozimo dobrih 20 km do sela Dont, gdje se lijevo odvaja cesta prema planinskom prelazu Duran. Do vrha je još 8 kilometara uspona.

Opis puta:
Na početku nas čeka uspon prema planinskoj koči Carestiato kod stopala južnog ostenja Moiazze. Do nje nas vodi označena staza br. 549, koja cesto napušta na južnoj strani prelaza Duran, tik prije nego što se počne spuštati prema Agordu. Prvo nas čeka umjeren uspon preko pašišta, zatim se staza pridružuje šumskoj cesti i slijedi je prema istoku više-manje po ravnom do koče. Do tamo od automobila trebamo manje od sata. Kod koče se već nalazimo gotovo neposredno kod stopala stene i srce nam se stisne kad pomislimo da se moramo popeti preko nje.
Sada nas putokaz za Costantinijevu feratu vodi po nekakvom poraslom grebenčiću u smjeru stene, do koje trebamo samo dobrih deset minuta. Ulaz je označen već izdaleka vidljivim crvenim pravokutnikom i tablom s imenom staze, prostora pa je dovoljno da si prije početka penjanja u miru obučemo opremu i okrijepimo se.
Kad napokon počnemo s penjanjem, nas najprije čeka ulazna prečnica. Nekoliko uvodnih metara ide po udobnoj polici, zatim staza odmah pokaže zube, juri namreč gore i nastavlja prečnicom gladke stene lijevo. Prečnica je na trenutke prilično zoljna (nekamo C/D), tako da nam je brzo jasno s kakvom feratom imamo posla. Napokon nagib malo popusti i nalazimo se usred dokaj položnih ploča koje u tom dijelu čine razčlanjeni i ne previše strmi donji dio ostenja Moiazze. Tu težina znatno popusti, staza teče preko nagnutih ploča s tek nekoliko strmijih mjesta koja nisu pretjerano zahtjevna. U tom dijelu brzo dobivamo visinu i uskoro se približavamo vrhu ranije spomenutog položnijeg dijela stene. Tako se nakon otprilike sata penjanja teren još malo više položi i u tom dijelu su jeklenice na neko vrijeme gotove. Crvene točke nas pouzdano vode najprije lakšim penjanjem preko razčlanjenih stijena, zatim pa čak stazicom po travi i škrilju sve do vrha donjeg dijela stene. Tu doslovno naletimo na gornji navpični dio i odmah nam je jasno da smo se našli pred jednim od najtežih mjesta staze. Ukratko: treba preći oko deset metara dugu navpičnu do blago previsne prečnice poševno lijevo. Iako nam tu pored jeklenice pomažu i u stijenu isklesani stopići, prolaz je još uvijek zahtjevan i lukav. I to još nije sve – na kraju prečnice nas čeka odrešavajuća skoba gdje možemo malo udahnuti, ali odmah od nje dalje moramo se pored jeklenice i rijetkih stopnih klinova popeti kroz dugi i potpuno navpični kamin koji mu slijede još neka navpična mjesta. Od vrha prečnice nas čeka oko 50 metara čiste navpičnice bez mogućnosti pravog odmora, taj dio možemo sigurno ocijeniti D. Napokon jeklenica polako počinje skretati desno, nagib malo popusti i nalazimo se na vrhu bočnog stupa koji je s glavnom stijenom povezan uskim usjekom preko kojeg se moramo malo razvlačiti pored jeklenice (atraktivno mjesto). Pred nama je široka gruščasta grada, na vrhu koje ugledamo tablu koja označava da se mjesto zove Pala del Belia, nalazimo se 2295 metara nad morem. Na tom mjestu smo prešli ključno mjesto donjeg dijela ferate, tu se nudi i prva mogućnost prijevremenog izlaska iz stene – tik za usjekom preko kojeg smo se razvlačili pored jeklenice, na stijeni primjećujemo zbledjelu oznaku za grananje prema Carestiatovoj koči koja označava stazu po polici lijevo. Izlaz je nezavarovan i nije baš lak, naravno nam dobro dođe ako smo se na ključnom mjestu uplašili da je stvar za nas preteška.
Ako sve ide po planu, nastavit ćemo sa stazom. Početni uspon s Pale del Belia je inače prilično iznenađujuće zoljan, čekaju nas kraća prečnica i uspon preko blago previsnog izbočine (nekamo C/D, odozdo izgleda lakše), ali je i vrlo kratak. Iznad izbočine teškoće se jako smiruju i brzo se nalazimo na dnu dugog širokog i dokaj položnog žlijeba kojem staza prilično dugo slijedi. Penjemo se više-manje ravno gore, teren je malo nakupljen pa upozoravam na oprez da ne bismo otpuštali kamenje. Inače teškoća nema, samo izlaz iz žlijeba je opet navpičan i malo teži. Na vrhu žlijeba smo na gruščatoj padini koju još malo pratimo gore, nakon čega se staza okreće desno prelazi manji usjek i slijedi policu preko nešto položnije stene desno (krušljivo nakupljeno nezavarano – oprezno!). Na tom mjestu se otvara pogled prema dolje na prelaz Duran tako da ispod sebe možemo ugledati auto i uvjeriti se da smo se popeli već prilično visoko. Ali do kraja je još prokleto daleko. Prečimo prilično dugo nakon čega iznad police ponovno ugledamo jeklenice i staza se opet okreće gore. Dio koji slijedi je jedan od lakših na ferati. Čeka nas penjanje preko ne previše strmih ploča nezavarovanih lakših stijena i naposljetku kroz kraći nešto strmiji ali lijepo razčlanjeni kamin sve do bočnog vrha Cima Cattedrale na 2558 metara. Iza nas je već 700 metara stene sigurno smo već prilično umorni ali približavamo se grebenu razgledi su sve širi i možemo osjetiti da se isplatilo potruditi. Pred nama je zadnji dio uspona na greben. Taj na početku vodi po bočnom grebenčiću gore i uglavnom je nezavaran kada teren postane strmiji opet se pojavljuju jeklenice. One neko vrijeme vode otvoreno i atraktivno po bočnom razu zatim staza skreće lijevo drži se police i čak malo silazi prije nego se jeklenice opet usmjere preko stene prema grebenu. Zadnji dio je opet malo teži ali se ne može mjeriti s onim niže. Naposljetku jeklenica ponovno nestane i zadnje korake uspona na greben činimo po udobnoj stazici. Tako dosežemo najvišu točku grebena Masenade 2737 metara visoko. Nema potrebe spominjati da se tu baš prileže pauza – kada se razotvore razgledi a osim Agnera i Pale koje smo vidjeli tijekom uspona ugledamo još Antelao Pelmo i vrh Moiazze na sjeveru sigurno ćemo ostati bez daha i zaustaviti se sami od sebe. Samo uživajte došli smo visoko! Ali suvišno je dodati – do vrha je još daleko natrag u dolinu još više.
S vrha Masenade oznake slijede grebenu dalje. Tu je staza uglavnom nezavarana ali u stvarnosti više-manje laka – greben je prepadno odrezan samo lijevo desna je većinu vremena dovoljno položna da po vrhu možemo normalno hodati a samo na nekoliko pojedinačnih mjesta imamo posla s uskim izloženim prolazima. Na par mjesta se ipak pojave jeklenice ali prolazi nisu problematični. Tako uz prostrane razglede nastavljamo blagim spustom dok nas pred škrbinom Forcella delle Masenade ne čeka strmiji odlomak koji je dobro zavarovan tako da ga prelazimo bez problema i dosežemo škrbinu. Tu se nudi još jedna mogućnost ranog izlaska iz ferate – natpis na stijeni označuje grananje desno prema dolje po melištima prema bivaku Grisetti u dolini Vant della Moiazza koji je pri dobroj vidljivosti vidljiv golim okom. Ako nam je dakle penjanja dosta do bivaka imamo tri četvrt sata odatle po stazi 578 možemo preći natrag prema izhodištu na prelazu Duran. Taj izlaz je malo zoljan u gornjem dijelu opsežna melišta mogu biti problematična pri lošoj vidljivosti inače je potpuno nezahtjevan. Glede na to da smo tu već pošteno umorni sigurno će nas mamiti s druge strane možda smo već preblizu vrha da bismo stazu tako napustili. Ako dakle još imamo energije svakako treba nastaviti ali moram odmah upozoriti da nas odavde dalje na ferati čeka još prilično zahtjevni teren i daleko smo od kraja.
Ako se dakle ne odlučimo za izlaz ferata na drugoj strani škrbine nastavlja pratiti greben koji uskoro zatvara navpična skalna zapora. Staza već nešto prije nje dosegne glatku skalnu ploču zaobilazi je po donjoj strani i približava se steni. U nju ne ulazi odmah nego se malo spusti po grušču desno dok se u steni ne otvori prolaz po polici. Tu se opet pojavljuju jeklenice prolaz je najprije nezahtjevan zatim se staza okreće gore i vodi kroz već prilično zahtjevni strmi kamin na kraju kojeg treba preći još kratki previs (atletsko mjesto pomažu dva stopna klina nekamo C/D) koji vodi u lakše kamenje. Tu jeklenice opet prestaju staza nakon nekoliko koraka dosegne opsežno melište pod ostenjem vršne glave Moiazze. Sada nas čeka dobrih petnaest minuta napornog uspona po grušču koji nas dovodi do sedla pod vršnom stijenom gdje se desno granja staza prema vrhu Moiazze. Ferata se inače nastavlja lijevo prelazi sedlo i silazi drugom stranom prema bivaku Ghedini ali tu se vrh stvarno ne smije propustiti. Do njega vodi samo pola sata dug ogranak zavarane staze. Istovremeno moram dodati da je prvi dio tog vršnog ogranaka prilično lukav i po zahtjevnosti se bez problema može mjeriti s najtežim mjestima donjeg dijela. Ali ako smo došli ovamo i nismo previše umorni svakako se isplati popeti još na vrh.
Završni uspon – ako se odlučimo za njega – pokaže zube već na početku u prečnici neposredno nakon ogranja samo par metara iznad tla. To je možda jedino mjesto na cijeloj ferati gdje za nekoliko pokreta stopa potpuno nestanu i moramo se osloniti samo na trenje. Samo par pokreta metar-dva duljine ali prolaz je vrlo zoljan naročito jer moramo usred njega prebaciti karabiner samovarovalnog kompleta. Kad smo prešli u još uvijek navpičnoj stjeni stupamo na manju policu s koje se moramo popeti još kroz navpični kamin gdje možemo već koristiti dobre stube (prolaz zaslužuje ocjenu D). Kamin vodi na greben kojeg jeklenica sada prati vodeći nas preko još jednog navpičnog mjesta nakon čega željezo prestaje na neko vrijeme i možemo reći da imamo karte za vrh konačno u džepu. Odtada više nema posebnih teškoća. Nekoliko vremena se penjemo u području grebena zatim ga napuštamo i slijedimo usku policu lijevo preko strme stene. Prolaz je vrlo izložen ali prvi dio police je sasvim lak u drugom dijelu kad se suzi pojavljuje jeklenica. Tako pratimo policu oko bočnog raza iza kojeg se jeklenice opet okreću gore vodeći nas preko lijepih plezališnih mjesta u glatkoj ali dokaj položnoj steni. Na njenom vrhu jeklenice opet prestaju udobna staza nas u nekoliko minuta dovodi na predvrh. Do glavnog vrha moramo malo silaziti i prečiti greben (još nekoliko kratkih zavarovanih mjesta) do završnog nešto podrnutog žlijeba kroz koji se konačno popnemo na prostrani planotasti vrh. Sigurno jedan od najteže osvojenih vrhova u našoj širokoj okolici barem onih do kojih idemo označenom stazom! Zato se tu možemo dati oduška i uživati u razgledima koji su sad konačno zaokruženi – tek tu se otvara pogled na sjever gdje centralno mjesto zauzima kraljica Dolomita Marmolada. Kad smo se njima nagostili i okrijepili pripremamo se za još uvijek dug i zahtjevan spust.
Za početak moramo se do ogranja staze na vrh vratiti istom stazom – zadnji dio s navpičnim mjestima i glatkom prečnicom na kraju zahtijeva mnoštvo opreza. Kad se vratimo na razvidnicu pratimo brojne crvene točke sjeverozapadno prelazimo sedlo i prelazimo u ostenje nad dolinom Van dei Cantoi. Tu nas čeka jedan od najspektakularnijih prolaza ferate – dolazi red na prečnicu cijele stene po tzv. Angelinijevoj polici. Uska polica vijuga nad divljim ponorima ali je većinu vremena dovoljno široka za normalan hod gdje je uža pomaže jeklenica. Blagim spustom pratimo je prilično dugo dok se napokon ne završi u škrbini nad dolinom Van delle Nevere na sjevernoj strani planine. Tu skrenemo desno i još neko vrijeme prečimo policu (u usporedbi s prethodnom malo zoljnija i podrnutija ali ide s osjećajem) zatim silazimo lakim stijenama na melište pod sjevernim ostenjem Moiazze. Time smo prešli praktički cijelu skupinu Moiazze od juga prema sjeveru! Sada nas čeka melište niz koje se prvo kratko spustimo zatim ga prečimo do bivaka Ghedini na škrbini Forcella delle Nevere. To mjesto je opet pogodno za kratki odmor tu treba reći par stvari: prvo upravo prošli spust policom je možda jedan od najljepših dijelova ferate ali i jedan od onih gdje nam snijeg u ranoj sezoni može praviti probleme. Tada zimska oprema dobro dođe ali teren je toliko strm da je prolaz opasan čak i s punom opremom. Najbolje se raspitati u Carestiatovoj koči i krenuti samo kad je sigurno bez snijega. Drugo bivak je skroman ali omogućuje prenoćište u nuždi. Ako ste u nevolji ne branite se problem može biti samo voda jer osim mogućih snježnih polja tu nema. I treće u nuždi moguć je i lak spust sjeverno prema koči Vazzoler. Naravno time turu logistički strašno zakompliciramo pa ta opcija nije preporučljiva osim u krajnjoj nuždi.
Kako već bilo „prava“ smjer spusta tu se okreće jugu u ostenje nad dolinom Van dei Cantoi. Tu teško mogu reći išta drugo nego da je ključno pitanje koliko nam energije je ostalo. Riječ je o nekakvoj lakšoj feratici koja prvo malo preči visoko nad dolinom zatim se strmo spušta razčlanjenom stijenom. Tehnički nema posebnih teškoća ali strmo zavarana mjesta a osobito nezavarani dijelovi po zoljnom drobljivom terenu još dugo traže potpunu koncentraciju naročito jer smo sigurno već pošteno umorni. Moramo se spustiti oko 500 visinskih metara prije nego staza skrene među ruševje na istočnom obronku doline i konačno postane lakša. Slijedi malo prečenja ruševnatog svijeta više-manje po ravnom zatim se staza opet spušta lakšim svijetom kroz nekoliko grapa dolazi u dno doline i njome na oko 1800 metara konačno stiže do označene staze br. 554 koja preči od Vazzolerove prema Carestiatovoj koči. Tek tu se možemo konačno opustiti i reći da imamo feratu u džepu. Ako dođemo tek na kraju dana što nije nevjerojatno pozdravit će nas silueta vrhova grupa San Sebastiano i Tamer u večernjem suncu. I možemo biti ponosni na postignuto.
Teškoće su tu nepovratno gotove do izhodišta nas dijeli još dobra pola sata prečenja pod stenama do Carestiatove koče (što nam je sigurno već malo previše) odatle se do izhodišta na prelazu Duran vraćamo poznatom stazom.
Costantinijeva ferata je sigurno jedna od najveličanstvenijih dolomitskih ferata. Najduža je od svih u postojećoj vodničkoj literaturi često opisana i kao najzahtjevnija. U stvarnosti tehnički nije krajnje zahtjevna (doseže D na nekoliko mjesta nigdje je ne prelazi) i nekoliko drugih dolomitskih ferata je nadmašuje (Piazzetta Magnifici 4 Sci club 18 i još koje). Olakšavajuća okolnost je i to da je staza odlično zavarana praktički svaki klin je na svom mjestu. S druge strane kombinacija duljine visokoplaninskog okoliša nezavaranih dijelova i pristojne tehničke zahtjevnosti ipak čini vrlo zahtjevnu turu. Pametno je krenuti tek kad imamo iskustva s feratama slične zahtjevnosti i bez problema s kondicijom čak i tada razmotriti prenoćište u Carestiatovoj koči i ulazak u stenu rano ujutro. Svim onima koji ispunjavaju uvjete topao preporučujem kombinacija velike dolomitske stene vrhunski provedene staze preko lijepih plezališta i raskošnih razgleda neće ostaviti nikoga ravnodušnim.

Ob poti: Rifugio Bruto Carestiato (1834m), Pala del Belia (2295m), Cima Cattedrale (2558m), Cresta delle Masenade (2737m), Bivacco Ghedini-Moiazza (2601m)

Preporučujemo: izleti s istog polazišta, slični izleti