Passo Duran - Moiazza Sud (Ferrata Gianni Costantini)

Pristup do ishodišta:
Polazna točka je na planinskom prijevoju Duran, do kojeg nas vodi cesta iz Agorda i iz sela Dont u dolini Zoldo (Val di Zoldo). Za pristup iz Slovenije možda je prikladnija druga opcija. U ovom slučaju na talijanskim autocestama A4, A28 i A27 vozimo do kraja potonje nakon Belluna i odatle nastavljamo glavnom cestom u smjeru Cortine d'Ampezzo. Tu cestu već u Longaroneu napuštamo i skrećemo na sporednu cestu u dolini Zoldo, kojom se vozimo dobrih 20 km do sela Dont, gdje se lijevo odvaja cesta prema planinskom prijevoju Duran. Do vrha ima još 8 kilometara uspona.

Opis puta:
Na početku slijedi uspon prema planinskoj kući Rifugio Carestiato podno južnih zidova Moiazze. Do tamo nas vodi markirana staza broj 549 koja napušta cestu s južne strane planinskog prijevoja Duran, neposredno prije nego što se počne spuštati prema Agordu. Najprije nas čeka umjereni uspon kroz pašnjake, a zatim se staza spaja sa šumskom cestom i prati je prema istoku više-manje ravničarski do planinarskog doma. Do ovdje od auta treba nam nešto manje od sat vremena. Kod planinarskog doma već se nalazimo gotovo neposredno uz zid i hvata nas tjeskoba kad pomislimo da ćemo se morati popeti preko njega.
Sada putokaz za feratu Costantini vodi na nekakav obrasli mali greben u smjeru planinskog zida do kojeg nam treba samo dobrih desetak minuta. Ulaz je označen već izdaleka vidljivim crvenim pravokutnikom i tablom s nazivom staze, a mjesta ima dovoljno da prije početka uspona možemo u miru obući opremu i nešto prezalogajiti.
Kada se konačno počnemo penjati, prvo je ulazni traverz. Nekoliko početnih metara inače teče po udobnoj izbočini, a zatim staza odmah postaje teška, ide strmo prema gore i nastavlja prelaskom glatkog zida prema lijevo. Prijelaz je na nekim dijelovima prilično neugodan (oko C/D), tako da brzo postajemo svjesni o kakvoj se ferati radi. Na kraju se strmina malo smanjuje i nalazimo se usred dosta blagih ploča, koje na tom području tvore hrapav i ne previše strm donji dio zida Moiazze. Tu zahtjevnost dosta opada, staza prolazi nagnutim pločama s tek nekoliko strmijih mjesta, koja nisu previše zahtjevna. Na ovom dijelu dosta brzo dobivamo na visini i ubrzo se približavamo vrhu spomenutog manje strmog dijela zida. Ovako nakon nekih sat vremena uspona teren se još malo više izravnava i na tom području na neko vrijeme završavaju i sajle. Crvene točkice pouzdano vode isprva u laganom penjanju kroz krševito kamenje, zatim i malom stazom po travnatoj i lomljenoj kamenitoj padini sve do vrha podnožja zida. Ovdje doslovno udaramo u gornji, okomiti dio i odmah shvaćamo da se nalazimo pred jednim od najtežih točaka staze. Ukratko: moramo se popeti desetak metara dugu vertikalu do blagog prevjesa traverze dijagonalno ulijevo. Iako nam osim sajle pomažu i stepenice uklesane u stijenu, prolaz je i dalje vrlo zahtjevan. I to nije sve – na kraju traverze nalazi se spasonosni hram, gdje se možemo malo odmoriti, ali odmah odatle nas čeka uspon uz čeličnu sajlu i rijetke uporne željezne šiljke kroz dugačak i sasvim okomit dimnjak, nakon kojeg slijedi još nekoliko okomitih točaka. Od vrha traverze ima oko 50 metara savršene okomice bez mogućnosti pravog odmora, ovaj dio svakako možemo svrstati pod D. Na kraju čelična sajla postupno počinje skretati prema desno, a strmina se malo smanjuje i nalazimo sami na vrhu bočnog stupa, koji je s glavnim zidom spojen uskim usjekom, preko kojeg se moramo malo protegnuti uz čeličnu sajlu (atraktivno mjesto). Ispred nas je široka mrvičasta šljunčana padina na čijem vrhu primjećujemo tablu koja označava da se ovo mjesto zove Pala del Belia, nalazimo se na 2295 metara nadmorske visine. Na ovom mjestu popeli smo ključnu točku donjeg dijela ferate, a tu je i prva opcija ranog izlaska iz zida – odmah nakon usjeka, preko kojeg smo se protegli uz čeličnu sajlu, na stijeni primjećujemo izblijedjelu znak za skretanje prema planinarskoj kući Rifugio Carestiato, koji označava stazu na rubu lijevo. Izlaz je neosiguran i nije baš lak, a dobro dođe, naravno, ako smo na ključnom mjestu shvatili da nam je pretežak.
I ako sve bude po planu, mi ćemo naravno nastaviti. Inicijalni uspon s Pala del Belia je inače iznenađujuće dosta neugodan, slijedi kraća traverza i uspon po blago prevjesnoj zaobljenoj stijeni (negdje C/D, odozdo se čini lakši), ali je i vrlo kratak. Iznad zaobljene stijene problemi se dosta smanjuju i vrlo brzo se nalazimo na dnu dugog, širokog i dosta blagog žlijeba, koji put prati dosta dugo. Penjemo se više-manje ravno uvis, a teren je malo mrvičast pa oprez da se ne okida kamenje. Inače nema puno problema, jedino je izlazak iz utora opet okomit i malo tvrđi. Na vrhu žlijeba nalazimo se na šljunčanoj padini koju pratimo također malo gore, pri čemu staza skreće udesno, prelazi manji usjek i zatim slijedi nizbrdicu kroz nešto manje strmi zid udesno ( mrvičasto, šljunčano, neosigurano – pažljivo!). Na ovom mjestu otvara se pogled prema dolje prema planinskom prijevoju Duran, tako da ispod sebe možemo primijetiti naš auto i uvjeravamo se da smo se već popeli dosta visoko. Ali do kraja je još jako daleko. Presijecamo dosta dugo, na kraju iznad izbočine ponovno primjećujemo čelične sajle i staza ponovno skreće prema gore. Dio koji slijedi inače je jedan od lakših u ferati. Slijedi penjanje kroz ne previše strme ploče, neosigurane lakše stijene i na kraju kroz kraće malo strmije, dimnjake s dovoljno opora, sve do bočnog vrha Cima Cattedrale na visini od 2558 metara. Iza nas je već 700 metara zida, sigurno smo već prilično umorni, ali sve smo bliže grebenu, vidici su širi i imamo osjećaj, da je vrijedilo truda. Pred nama je zadnji dio uspona po grebenu. U početku vodi malim bočnim grebenom prema gore i uglavnom je neosigurana, a kada teren postane strmiji, na kraju se opet pojavljuju i sajle. One neko vrijeme vode po otvorenom i atraktivnom bočnom vanjskom zavoju, a zatim staza skreće ulijevo, prati izbočinu i čak se malo spušta, prije nego što čelične sajle ponovno krenu preko zida prema grebenu. Zadnji dio je opet malo teži, ali ne može se mjeriti s tim što smo se penjali niže. Na kraju, sajle opet nestaju i zadnje korake uspona na greben činimo udobnom pješačkom stazom. Tako stižemo do najviše točke grebena Masenade, visine 2737 metara. Nije potrebno napominjati da je na ovom mjestu lijepo zastati – kada se otvore vidici i pored Agnera i Pale, koje smo mogli uočiti već tijekom uspona, uočavamo i Antelao, Pelmo i naravno vrh Moiazza na sjeveru, sigurno će nam oduzeti dah i stati ćemo a da ne znamo. Samo uživajte, već smo napušeni! Ali suvišno je reći – do vrha je još daleko, a natrag u dolinu još dalje.
S vrha Masenade plamenovi prate greben naprijed. Ovdje je staza uglavnom neosigurana, ali zapravo više-manje lagana – greben je strmo usječen samo s lijeve strane, a desna je većinom dovoljno blaga, da se na vrhu može vrlo normalno hodati i tek po nekim pojedinačnim mjestima imamo posla s uskim i izloženim prolazima. Ponegdje se konačno pojavljuju i čelične sajle, ali prolazi nisu problematični. Tako širokih pogleda nastavljamo blagim spustom, sve dok prije usjeka Forcella delle Masenade ne slijedi strmiji dio koji je dobro osiguran, tako da se tu bez problema spuštamo i dolazimo do usjeka. Ovdje je i druga opcija ranog izlaska iz ferate – jer natpis na stijeni označava skretanje staze desno dolje po siparu u smjeru bivka Grisetti u dolinu Vant della Moiazza, koja se dobro vidi prema gore. golim okom. Dakle, ako nam je dosta penjanja, imamo bivak oko tri četvrt sata, a odatle je moguće stazom 578 prijeći natrag prema početnoj točki na planinskom prijevoju Duran. Ovaj izlaz je malo neugodan u gornjem dijelu, obimna siparenja mogu biti problematična pri slaboj vidljivosti, inače je potpuno nezahtjevna. S obzirom da smo na ovom mjestu već jako umorni, sigurno ćemo doći u iskušenje, s druge strane smo možda već preblizu vrhu, da samo tako napustimo stazu. Tako da ako imamo još energije, svakako treba nastaviti, ali moram upozoriti da na ferati dalje slijedi dosta zahtjevan teren i još nismo pri kraju.
Dakle, ako odlučimo ne izaći, ferata s druge strane usjeka i dalje prati greben koji ubrzo prekida okomita kamena barijera. Staza već prije nego dođe do glatke kamenite ploče, zaobiđe je s donje strane i približi se zidu. U njega se ne ulazi odmah, već se prvo malo spušta po šljunku desno, dok se u zidu ne otvori prolaz na izbočini. Tu se ponovno pojavljuju sajle, prolaz je u početku nezahtjevan, zatim staza skreće prema gore i vodi najprije kroz zahtjevniji strmi dimnjak, a na kraju se treba popeti i na kraći prevjes (atletsko mjesto, pomaže nam i dva uporna klina, oko C/D), koji završava lakšim stijenama. Ovdje ponovno završavaju čelične sajle, a staza već nakon nekoliko koraka dolazi do prostranog siparišta ispod zida gornje stijene Moiazza. Sada slijedi dobrih petnaestak minuta napornog uspona po makadamu koji nas dovodi do malog prijevoja ispod gornjeg zida, gdje se staza odvaja desno prema vrhu Moiazza. Ferata inače nastavlja lijevo, prelazi preko sedla i spušta se s druge strane prema bivku Ghedini, no na ovom mjestu vrh se zaista ne isplati promašiti. Jer do tamo vodi tek oko pola sata dug odvojak osigurane staze. I u istom dahu moram dodati da je prvi dio ovog gornjeg zavoja dosta neugodan i po težini se bez problema može usporediti s najtežim mjestima u donjem dijelu. Ali ako smo došli ovdje i nismo previše umorni, svakako se isplati popeti i na vrh.
Završni uspon – ako se za njega odlučimo – postaje težak odmah na početku, u traverzi odmah nakon odvojka, tek nekoliko metara iznad tla. Ovo je možda jedino mjesto u cijeloj ferati, gdje za nekoliko pokreta uporišta potpuno nestaju i moramo si pomoći samo trenjem. Samo nekoliko pokreta, svega metar-dva u dužini, ali prolaz je vrlo neugodan, pogotovo jer u njegovu sredinu moramo zakačiti i karabinere seta za samoosiguranje. Kada smo gotovi, još uvijek u okomitom zidu stupamo na manju izbočinu, s koje se također moramo popeti kroz okomiti dimnjak, gdje se već možemo pomoći dobrim stepenicama (prolaz svakako zaslužuje ocjenu D). Dimnjak završava na grebenu, koji sada prati čelična sajla i vodi kroz drugu okomitu točku, nakon toga željezo za neko vrijeme završava i možemo reći, da na ovom mjestu kartu za vrh imamo konačno u džepu. Jer od sada više nema većih problema. Neko vrijeme se uspinjemo u predjelu grebena, nakon čega ga napuštamo i slijedimo usku izbočinu lijevo preko strmog zida. Prolaz je vrlo eksponiran, ali prvi dio izbočine je vrlo lagan, u drugom dijelu kada se izbočina sužava ponovno se pojavljuje čelična sajla. Tako slijedimo izbočinu oko bočnog vanjskog ugla, nakon čega se čelične sajle opet okreću prema gore i vode kroz lijepa mjesta za penjanje u glatkom, ali prilično blagom zidu. Na njegovom vrhu ponovno završavaju čelične sajle i udobna staza za nekoliko minuta dovodi nas na sporedni vrh. Do glavnog vrha se moramo malo spustiti i prijeći po grebenu (još nekoliko kraćih osiguranih mjesta) do konačnog blago mrvičastog žlijeba, kojim se konačno uspinjemo na prostran, zaravan vrh. Zasigurno jedan od najtežih vrhova u našoj široj okolici, barem od onih na koje se uspinje markiranom stazom! Stoga se na ovom mjestu možemo prepustiti i uživati u pogledima koji su sada konačno zatvoreni – samo što se ovdje pogled otvara i prema sjeveru, gdje naravno glavno mjesto ima kraljica Dolomita – Marmolada. Kad smo se naužili i prezalogajili, pripremamo se za još dug i zahtjevan spust.
Za početak se moramo vratiti do odvojka staze za vrh naravno istom stazom – dosta opreza zahtijeva posebno zadnji dio s okomitim mjestima i glatkim prijelazom za kraj. Kada smo se vratili na prijelaz, pratimo brojne crvene točke prema sjeverozapadu, prelazimo sedlo i ulazimo u zid iznad doline Van dei Cantoi. Ovdje slijedi jedan od najspektakularnijih prolaza cijele ferate – slijedi prijelaz preko cijelog zida na tzv. Uska grebena vijuga iznad divljih provalija, ali je većinom dovoljno široka da nudi normalan hod, na mjestima gdje je uža pomaže nam i sajla. U blagom spustu pratimo ga dosta dugo, dok na kraju ne završava u usjeku iznad doline Van delle Nevere na sjevernoj strani planine. Tu skrećemo desno i još neko vrijeme prelazimo po izbočini (ovaj je u odnosu na prijašnje malo neugodniji i mrvičastiji, ali sa smislom nije problem), a zatim se po laganom kamenju spuštamo na sipare ispod sjevernih zidina Moiazze. Time smo prešli praktički cijelu skupinu Moiazze, od juga prema sjeveru! Sada slijedi sipar po kojem se najprije kratko spuštamo, a zatim ga prelazimo do bivka Ghedini na usjeku Forcella delle Nevere. Ovo mjesto je opet prikladno za kratak odmor, na ovom mjestu moramo reći nekoliko stvari: prvo, tek završeni spust po izbočini je možda jedan od najljepših dijelova ferate, ali je i jedan od onih, gdje u snijeg u ranoj sezoni može uzrokovati probleme. U ovom slučaju naravno dobro dođe zimska oprema, ali teren je toliko strm, da je prolazak opasan i s punom opremom. Možda je najbolje raspitati se o uvjetima u planinarskoj kući Rifugio Carestiato i krenuti na put tek kada je sigurno bez snijega. I drugo, bivak je skroman, ali nudi noćenje u nuždi. Ako se nađete u nevolji, ne trebate joj se opirati, problem bi mogla biti voda, jer je osim eventualnih snježnih polja nema. I treće, u slučaju nužde moguć je i lagani spust prema sjeveru prema planinarskom domu Rifugio Vazzoler. Naravno, time logistički jako kompliciramo, stoga ova opcija osim u hitnim slučajevima nije preporučljiva.
U svakom slučaju, „ispravan“ spust na ovom mjestu skreće prema jugu, u zid iznad doline Van dei Cantoi. Ovdje je teško reći bilo što drugo nego ovo da je ključno pitanje koliko energije još imamo. Jer to je nekakva lakša ferata, koja u početku prelazi malo visoko iznad doline, a zatim se strmo spušta na surov zid. Tehnički nema nekih posebnih problema, ali strma osigurana mjesta, a pogotovo neosigurani dijelovi na već duže vrijeme neugodnom mrvičastom terenu ipak zahtijevaju potpunu koncentraciju, pogotovo jer smo sigurno već jako umorni. Moramo se spustiti oko 500 visinskih metara, prije nego staza skreće među borove na istočnoj padini doline i konačno postaje lakša. Slijedi nekoliko prijelaza preko terena bora više-manje po ravnom, a zatim se staza ponovno spušta, na lakšem terenu kroz neke usjeke spušta u dno doline i tu na visini od oko 1800 metara konačno dolazi do markirane staze broj 554 koja prelazi od planinarske kuće Rifugio Vazzoler prema planinarskoj kući Rifugio Carestiato. Ovdje se konačno možemo opustiti i reći, ta je ferata u našem džepu. Dođemo li ovamo tek na kraju dana – što je sasvim moguće – dočekat će nas i krajolici vrhova planina iz skupina San Sebastiano i Tamer na večernjem suncu. I možemo biti ponosni na ono što smo napravili.
Tu problemi konačno prestaju, a do polazišta dijeli nas dobrih pola sata prijelaza ispod zidina do planinske kuće Rifugio Carestiato (koja nam je svakako na smetnji), odakle do polazišta na prijevoju Duran vraćamo se već poznatom stazom.
Ferrata costantini zasigurno je jedna od najveličanstvenijih dolomitskih ferati. Najduži je od svih, au postojećim vodičima često se definira i kao najteži. Tehnički zapravo nije iznimno zahtjevna (na nekim mjestima dostiže težinu D, nikad je ne premašuje), a neke druge dolomitske ferate sigurno je nadmašuju (Piazzetta, Magnifici 4, Sci club 18, a vjerojatno i neke druge). Olakotna okolnost je i činjenica da je staza zaista vrlo dobro osigurana, praktički svaki željezni šiljak je na svom mjestu. S druge strane kombinacija dužine, visokog planinskog položaja, neosiguranih dijelova, a također i sasvim pristojne tehničke zahtjevnosti znači da je to vrlo zahtjevna tura. Tamo je svakako dobro ići tek kada već imamo iskustva s feratama slične težine i nemamo problema s fizičkom spremom, a također tada možemo razmisliti o spavanju u planinarskoj kući Rifugio Carestiato i vrlo ranom ulasku u zid. ujutro. Svima koji ispunjavaju te uvjete toplo preporučam turu, kombinacija velikog dolomitskog zida, odlično trasirane staze preko lijepih penjališta i prekrasnih pogleda nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Ob poti: Rifugio Bruto Carestiato (1834m), Pala del Belia (2295m), Cima Cattedrale (2558m), Cresta delle Masenade (2737m), Bivacco Ghedini-Moiazza (2601m)

Preporučujemo: izleti s istog polazišta, slični izleti