Ovaj put, jer je vrijeme lijepo, otišli smo s ženom po malo dužoj stazi, a ne onoj službenoj, parking i cilj pa brzo natrag. Parkiramo na parkiralištu ispred Jelovica-hiše i oprezno prelazimo cestu. Moramo biti svjesni da smo na cesti mi smetajući element, pa oprezno i brzo preko ceste kad je prazna. Sada ne nastavljamo put desno po asfaltnoj cesti, nego se uputimo prema starijoj već vrlo 'istroštenoj' kući, gdje se na kraju parkirališta vidi lijevo od kuće makadamska staza. Uđemo u šumicu, i ako je vruć dan, nastavljamo put u ugodnoj sjenici. Brzo primijetimo ispred sebe, ali ipak malo desno drvenu ogradu, tamo je nekad postojala mala drvena mostić, preko kojeg smo se popeli na Grajski vrt, a stazica je vodila do hotela, tada još pod imenom Bor. Zato nastavljamo lijevo na blago uspinjuću brežuljku. Na vrhu skrenemo desno i nastavljamo po stazi. Uskoro je odcep na mostić preko kojeg dolazimo do hotela, koji već neko vrijeme nosi ime Alma. Ne skrećemo prema hotelu, nego nastavljamo po stazi uz jezero, gdje možemo kroz grmlje u potpunosti vidjeti hotel Alma. Nastavljamo po stazi uz jezero, a kad dođemo do kraja jezera, stupimo na mostić, prijeđemo ga, zatim ne gledamo na smjernu tablu koju primijetimo ispred sebe, nego idemo po pješačkoj stazi dalje opet u blagi uspon. Na vrhu idemo lijevo na još primjetnu travnatu stazu i nastavljamo prema sjeveru. Otvara se nam pogled prema Krvavcu pa Potoškoj planini, Sv. Jakovu, Zaplati malo dalje pa još prema Storžiču, Planini Javornik, Velikoj i Maloj poljani, Tolstem Vrhu i dalje prema Karavankama. Kad dođemo do makadamske ceste, nastavljamo desno i dolazimo do asfaltirane ceste. Ovdje kod zavoja rastu dva gusta kestena, možemo si malo odmoriti na klupi, ako nema previše prometa koji automobilima smrdi ugodan zrak. Nastavljamo po asfaltnoj cesti do prvog parkirališta, koje je namijenjeno izletnicima na Sv. Jakova i dalje. Prelazimo parkiralište i nastavljamo po makadamskoj cesti do drugog parkirališta, koje je malo dalje od oštrijeg zavoja. Sada se možemo odlučiti za jednu ili drugu varijantu. Slike koje slijede su po drugoj varijanti. Recimo prva je da nastavimo put po cesti, gdje uskoro na lijevoj strani ugledamo kuću. Tu se račvaju ceste, ravno za Sv. Jakova, desna gornja staza za Potošku planinu ili po cesti do Sv. Jakova, niža pa do senčnice Jakopine, što je danas i naš cilj.
Mi se na drugom parkiralištu odlučujemo za šumsku stazicu koja na početku parkirališta skreće desno. I nakon nekoliko 10 m umjerene šetnje dolazimo na makadamsku stazu, kojom bismo došli da smo se odlučili za prvu varijantu. Naša šumska nije, no može biti i prečica, kako tko shvati. Kad dođemo na makadamsku stazu, nastavljamo desno. Stazica u brdo preko ceste nas dovodi do ceste za Potošku planinu. Bezbrižno nastavljamo do raskrižja i postavljene smjerne table koja nas usmjerava desno. Nakon nekoliko koraka nastavljamo lijevo i nakon vrlo kratkog uspona dolazimo do cilja.
Uz natpis na tabli možemo se upoznati s kraćom prošlošću Josipine, a kad se odlučimo da je vrijeme za pokret, idemo u dolinu s druge strane. Nama s ženom je jednostavno ugodnije ako postoji mogućnost da idemo jednom stranom gore, drugom dolje. Ova staza je uža ali lijepo prohodna i nezahtjevna. Naravno da nije za vozičak. Uskoro nam se pojavi dio Doma za starije obćane, tik iznad kojeg ide staza i znatno manje vremena potrošimo na spust do početka prvog parkirališta. Sada možemo nastaviti svoj šetalištu po asfaltnoj cesti sve do raskrižja za selo Potoče, hotel Alma ili spust mimo turističkog selca Hrib, u dolinu. Ako se odlučimo za prolazak pored hotela, nastavljamo desno i na zavoju možemo pogledati ogromne američke sekvoje, zatim nastavimo dalje po asfaltnoj parkiralištu. Desno nam se otvara pogled na planine, vidimo i igralište gdje je moguća igra odbojke na pijesku. Nekad, kad je bio popularan tenis, su igrališta bila uređena za igranje tenisa. No, nastavljamo prema hotelu, spustimo se po kraćem klancu i odlučujemo se, idemo do auta ili ćemo još malo sjediti kod hotela, možda popiti nešto ili polizati sladoled. Kad se zasitimo pauze, nastavljamo preko mostića koji je zategnut iznad betonske prepreke jezera Črnjava. Jezeru je ostalo ime, čak i ako se mijenjaju ostala imena. Kad dođemo na drugu stranu jezera, možemo se odlučiti. Ako nigdje nismo sjedili, a žedni smo ili gladni, idemo desno stazicom, kad izađemo iz šumice, skrenemo lijevo prema pizzeriji Urša otprilike 50 m, gdje je baš ugodno sjesti na terasi i odmoriti oči na lijepoj zelenoj prirodi koja okružuje cijelo planinsko područje. I jesenje boje su vrlo lijepe, posebno u mješavim šumama. Zato nam je najljepši izlet u prirodu u proljeće, kad sve pozeleni i priroda je prelijepa za gledanje.
Sada nema problema pronaći put natrag do parkirališta gdje smo ostavili auto. Bili bismo mogli otići od pizzerije do asfaltne ceste, ali zašto ići uz prometnu cestu, iako ima pločnik do parkirališta, udišući izdušne plinove automobila, ako možemo uživati još nekoliko trenutaka u ugodnoj prirodi.
Za izlet ćemo potrošiti dobar sat hoda, inače kako ko. Neki više, neki manje, važno je uživati u prirodi i imati se lijepo. Oni koji vole trčati, potrošiti će znatno manje vremena, samo što kad su pogledi tako lijepi, ne možeš samo žuriti do cilja i natrag, i gledati samo pod noge. No dobro, kako kome paše, svatko neka se prilagodi sebi, samo ako je grupa, prilagoditi se najsporijem članu.
Još nekoliko slika za bolju sliku staze, prirode uz stazu i što nude pogledi na putu. Pa sretno na stazi, gdje god već idete!