| pg27. 07. 2020 14:24:30 |
Konačno je početkom prošle sedmice tijekom mojih lutanja Alpama oko Innsbrucka došao red za "kralja Stubajskih planina", Habicht ("Kragulj"; ako malo komentiram, možda bi se jednom od glavnih vrhova planine bolje sviđalo ime "Adler", ali ipak). Habicht je široka i moćna gora koja se visoko uzdiže iznad Stubajske i Obertalske doline; zbog nešto izolirane pozicije (najviši vrh u Stubajskim Alpama koji nije u skupini Hochstubai, skupini Zuckerhütla ili Alpinskom grebenu) prepoznatljiv je izdaleka, odgovorno izuzetan je i pogled koji nudi vrh. Zbog eminencije kojom se izlaže pogledima promatrača u Innsbrucku, dugo je smatran najvišom gorom Tirolske - naravno, moderniji mjerni uređaji pomogli su napuštanju te misli. Iako zaostaje pola tisuće metara za Wildspitze i više od 200 m niži od najvišeg vrha Stubajskih Alpa, Zuckerhütla, Habicht zadržava važnu ulogu u razvoju lokalnog turizma i među najpopularnijim tritisočakama u širem okruženju. Tome doprinosi i relativno brzi pristup iz Innsbrucka, nedostatak preteških tehničkih prepreka na pristupu (ova je umjerene težine, usporediva npr. s uobičajenim pristupom na Viš ili Škrlaticu) i Innsbruckerska koča na povoljnoj lokaciji. Unatoč tome, Habicht je ozbiljan i naporan uspon na kojem, bez obzira na izbor polazišta, moramo prevladati najmanje 2 km visinske razlike. Uspon pri umjerenom hodu zahtijeva cca. 5-6 sati i tura je za dobro uhođenu planinarku svakako izvodiva u jednom danu (što bi ovaj put bilo bolje zbog nesretnih okolnosti), ali zagledao sam se u izuzetnu, vrtoglavu špicu Ilmspitze, na koju vodi smiona ferata po uzoru na najbolje dolomitske ekvivalente, a za koju je optimalno polazište upravo Innsbrucker Hütte, pa sam i ovaj put planirao dvodnevni izlet. Već kod posjeta ferati Geierwand, plezalištu kod Heiminga i tijekom biciklističkog izleta oko Zirla vikendom nisam se osjećao optimalno; tijekom jutarnje vožnje mučio me glavobolja koju sam pripisao pritiscima i naporima na poslu te svim aktivnostima u zadnje vrijeme. Već na samom usponu od razvučene sela Gschnitz do koče dodatno opterećen hodao sam znatno manje energički nego obično i do koče potrošio znatno više od očekivanog, gotovo propisano vrijeme uspona. Ali nakon prvih 1200 m visine, okrijepu i djelomičnom raztovaru opet sam se osjećao bolje i uspon na Habicht prošao je bez problema. Sama staza je prilično ugodna, prvo ide širokim hrptom planine gdje vijugamo među velikim kamenjem u visokoplaninskom stilu, dobar dio staze je osiguran (zahtjevno). Na nekim mjestima plezemo I. stupanj, što ne postavlja posebnu prepreku brojnim pohodnicima (unatoč ponedjeljku susreo sam na stazi mnoge vraćajuće posjetitelje, neki su krenuli prema vrhu tek u kasno poslijepodne). Kasnije prelazimo osigurane kamene ploče i kratki greben te malo više prelazimo ostatak vršnog ledenjaka za koji ne treba nikakva oprema (ja sam je imao za svaki slučaj, ali se pokazala potpuno nepotrebnom. Vidio sam dosta posjetitelja sa samovarovalnim setovima, što mi se na ovoj stazi ipak čini malo previše, ali svakako odluka pojedinca). Do vrha vodi na mjestima izložena osigurana staza s povremeno neprijatno labavim jeklenicama. Pogled s vrha gotovo neopisan je veličanstven. Zbog visine i izložene pozicije Habicht je vodeća vidikovka nad Stubajskim Alpama koje možemo gotovo u potpunosti obuhvatiti pogledom, kao i ledenjačke prostore Ötztalskih Alpa, Ortlerove skupine i vrhove Zillertalskih Alpa; duboko ispod nas Stubajska dolina, Obertalska dolina i bazen Oberbergbacha, pogled seže do Innsbrucka i Karwendela iznad njega. Možda najljepši pogledi prema smionim i privlačnim Tribulaunima, u koje sam se odmah zagledao i zamislio turu za sljedeći put. Najljepši pogled na njih (ili njihovu, navodno ih ima tri) je s ugodnog jezera Alfaier, malo ispod staze na Habicht. Nakon dugog razgledavanja na vrhu krenuo sam vrlo umjerenim tempom natrag prema koči i, znajući da je dan dug, relativno lijep i sa spavanjem u koči, pružio si duže uživantsko čitanje i kontemplaciju uz rub ledenjaka na dobrih 3100 metara. Unatoč tome, po dolasku do koče još bih imao više nego dovoljno vremena za udoban povratak u dolinu. Dakle iskoristio sam večer za aktivnosti oko koče: preko razlomljenog kamenja i lakših prolaza (II do slaba III) popeo sam na jedan od tornjeva u masivu Kalkwanda, već kasno uveče prepleo kratku trening feratu blizu koče (početak slab D, inače najviše C/D, samo malo više od 20, možda 25 minuta) i uz jezero promatrao posljednje zrake sunca koji su sublimno osvijetlili Tribulauna. Noću, također zahvaljujući inače prijaznim Holanđanima, ali posebno zbog lošeg stanja, nisam zatvorio oko i ujutro sam se osjećao iscijeđenim i bez snage. Misleći da je uglavnom loše prospavana noć, ipak sam krenuo prema Ilmspitze koja je glasno mamila. Prvo sam se popeo na razgledni Kalkwand (2564 m), samo nekoliko minuta s staze na Ilmspitze, ali stanje se nije baš poboljšalo, sve više mi se činilo da je bolest a ne samo umor - na potonji sam navikao. Unatoč tome nastavio sam na mjestima prilično zračnim presjekom visoko iznad Gschnitza i uskoro sam se našao kod podnožja monumentalne strukture Ilmspitze, preko čije stene vodi ova zaista smiona, prilično duga ferata. Ondje sam promatrao skupinu koja je lezala prema vrhu; vremenske prognoze za taj dan nisu bile dobre, ali da sam stajao na vrhu u 12h, što je bilo uprkos dužem čekanju na poboljšanje stanja svakako još moguće, možda bih izbjegao oluje. Nakon dužeg oklijevanja krenuo sam i već savladao tehnički možda najzahtjevniji dio na početku (možda D), ali s takvim naporom i bolovima da sam vidio da jednostavno tog dana nemam fizičku snagu i zdravlja za skoro dvosatni plezanje, za kojim slijedi još teži, samo djelomično osiguran i izložen spust. Počelo je blago kišiti - prilično prije prognoza - oblaci su prijeteće prekrili nebo i stvarno postalo hladno te drugog osim da se prije moguće oluje vratim u dolinu nije preostalo. Tijekom spusta po lakom bezputju ponovno skočio na Kalkwand i izbjegao dio iste staze natrag, po dolasku do Innsbrucker Hütte malo se razvedrilo. Relativno dug spust do gostionice Feuerstein, od koje sam u ugodnom okruženju došetao do auta u Gschnitzu, bio je djelomično mokar, ali do pravog razvoja kiše ili čak oluje nije došlo. Unatoč tome s sve gorim stanjem i sve većom iscrpnošću potrošio sam svaki preostali ostatak energije - kako se pokazalo, po povratku nekoliko dana ležao sam u postelji s teškom virusnom infekcijom, visokom temperaturom, ali negativnim testom za COVID-19. Taj dan malo je pokvario inače lijep izlet u ove privlačne planine, ali ništa strašno. Nakon prisilnog odmora prošle sedmice polako se vraćam i uskoro će biti dostupni novi opisi i razglednice s tirolskih vrhova.
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
49
50
51
52
53
54
55
56
57
58
59
60
61
62
63
64
65
66
67
68
69
70
71
72
73
74
75
76
77
78
79
80
81
82
83
84
85
86
87
88
89
90
91
92
93
94
| (+3) |  | |
|
|