U subotu smo se odvezli na sedlo iznad mjesta Interneppo, gdje smo parkirali prvi. Krenuli smo starom vojnim cestom, ali smo koristili i prečice. Rekla bih više prečice, ali ljepota pogleda se otvara uz cestu. Glavna zvijezda pogleda bila je pogled na tirkizno jezero Lago di Cavazzo, najveće u Julijskoj krajini, istovremeno potpuno prirodnog/ledeničkog podrijetla. Uz jezero smo na kraju ture i sjedili, gdje se otvara pogled do Amariante, na Monte Festu i San Simeone. Taj završetak svakako preporučujem.
Na vrhu pak kraljevski pogledi na jezero i uzvisine nad njim. Preko njega i grebena Brancot, koji smo posjetili prije par godina, otvara se pogled na Furlansku niziju, u subotu je u daljini sjalo i more. Naravno Jadransko more, samo ovaj put talijansko. Vidjelo se do Gradeža, razlikovati su se mogle i brodovi tamo. San Simeone imaš na dohvat ruke, zatim lijevo Lopič, Montaž, nad bazenom rijeke Bele vlada M.Pisimoni, još ljevo Zuc dal bor, Grauzaria, Sernio i naravno Amaranta preko šljunka rijeke Tilment.
Tvrđava na vrhu Monte Feste dobro izdržava vrijeme, bilo je baš zanimljivo gledati te građevine i prošetati po njenim rubovima. Nije čudo da su Talijani smislili izgraditi baš tu, jer im je ta pozicija omogućavala nadzor nad dolinom rijeke Bele, Tilmenta i djelomično nad Furlanskom nizijom.
A nije u dolini sjalo samo jezero, vijuge rijeka Bele i Tilmenta također su zaškrile na suncu i otkrile svoje tirkizno-plavičaste nijanse.
Stvarno prekrasan izlet, za prvi put sasvim dovoljno ostvariti samo taj vrh oko 1070 m, jer su dimenzije pogleda neizmjerne. To znaju i Talijani, jer smo sreli dosta pješaka, da je bilo nedjelja vjerojatno mnogo više.