| rozka5. 12. 2018 19:20:14 |
Dođe mail, klikam, žurim i bez razmišljanja se prijavim, misleći, tj. uvjerena da sam ovaj put prva , ali pet ih je imalo "krompir" prije mene , hehehe i iako ime vrha još nisam znala izgovoriti, no, čak ni sad nisam baš sigurna kako je točno, hehe, istovremeno nisam ni znala kamo, gdje, pa zašto bi (op. ni organizator ne znam je li bio potpuno siguran kamo nas vodi , hehe)…ali sumnji uopće nije bilo, jer je društvo obećavalo, pa čak i da ostanemo kod jezerceta, u dolini.
Hja, taj zimski rani sat i unatoč tome što su kod kuće nakurili, još se nije uspjelo zagrijati, tako da je jutarnji skok iz spavaćeg vrećice bio prilično težak i dok sam čekala prijevoz, auto se kar fino ohladio
Vožnja je brzo prošla i dan je počeo pokazivati prekrasne gorske slike nad nama, neki vrhovi su već "pošpricani", neki još čekaju zimsku odjeću, mi pak smo radoznalo tražili naš grebenčić.
Vozimo se smjerom Tolmezza, u manji zaselak Pavolet, na kraju asfaltnog puta, koji je kar strm, ispod rezervoara vode (430 m), parkiramo, pripremimo se i zagrizemo u prvu strminu, koja nas zatim po udobnoj stazi, gdje smo već malo išli po svom, dovede do planine Folcjar. Odavde je uslijedio strm uspon, potpuno naš, iako na nekim mjestima izgledalo kao da je nekad bila stazica, sad je sve zaraslo i teško prolazno?!. Olakšavajuća okolnost je sad rijetka šuma, koja omogućuje poglede i disanje, pod izgovorom fotkanja, hehe.
Konačno dolazimo na greben i prvi vrh Cima Sompalis (1.128 m), koji ne djeluje kao vrh , gdje smo i malo pomazali i već gledamo sljedeći vrh pred nama, Cima Faroppa (1.405 m), gdje smo prvi put ugledali duljinu našeg, još neprođenog grebena i glavnog vrha, koji je bio tamo negdje daleko otraga. Uslijedila je Cima Campanili (1.492 m) i najviši danas, Monte Piciat (1.617 m), te na spustu Cuel Ribous (1.330 m).
S grebena skrenemo na "plavu" označenu stazu, gdje je bila potrebna pažnja, jer je bilo klizavog lišća i mnogi su isprobali tvrdoću tla, na sreću bez posljedica . Dan se polako već opraštao, Amariana na drugoj strani još je sjala na suncu, kod nas se svjetlo već ugasilo. Kad smo izašli iz šumske staze, unatoč spustu opet smo išli gore, po makadamu, do napuštene planine Stavoli Grialez (720 m), gdje su zasjale naše svjetiljke i bez uspješnog vodiča, hmmm, gdje bismo lutali , pronašli smo stazicu, te završili krug malo prije rezervoara, zatim s rezervom stigli do izlaznog mjesta, juhuuu.
Napravili 16.3 km i hodali 10h i da, ta statistika prešvinglana od vodiča, hvala i kako se pokazalo, još uvijek dobro znao kamo idemo i gdje smo, hehee
Greben, unatoč niskoj visini, nudi pravo prelaziti, iako ne preporučujem u vlažnom, put je raznovrstan (čitaj gore-dol i vježba se ponavlja, stalno, hehe), ovdje onamo zgrabiš za stijen, pogledi pak su fantastični. Budući da na grebenu nema toliko dileme kamo, put do/iz njega je zahtjevniji i kompliciraniji, jer je naš odabrani pristup slabo vidljiv, napušten, zarastao i ne znam hoće li tamo mnogo, čitaj uopće tko hoditi?!, ali za nas je to bilo toliko zanimljivije i zabavnije.
Istovremeno smo dobili dar, jer su nas preletjeli bjeloglavi orlovi, koji su stvarno moćne i veličanstvene ptice grabežice...društvo, užina i dan nasploh...neprocjenjivo
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
| (+9) |  | |
|
|