| IgorZlodej10. 06. 2010 19:32:50 |
Gora je bila već nekoliko godina ogledana. Nakon nekoliko godina prikupljanja podataka od poznavatelja, ogledavanja s obližnjih planina i provjera karta, prošle godine došla je vijest da su se na goru popeli Stritarji. Nekad je vojska zauzela ovu goru, gore su imali radare, vodile su se nevidljive bitke između NATO-a i Istočnog bloka, područje je bilo zatvoreno, nekadašnje napravljene staze su godinama samevale. Prije nekoliko godina vojska je napustila goru, prošle godine uklonili su čak i dostavnu žičaru i danas se odvezem u Lužnicu (Bagni di Lusnizza). Početna točka je zapravo u Sv. Katarini, ali budući da tamo već godinama nema mosta, jedini prijelaz da ne brodiš Beli potok i Beli jest stari željeznički most u Lužnici. Idem dakle preko tog mosta, gdje je danas uređena biciklistička staza i oko 15-20 minuta hodam desnom obalom Bele uz tok, zatim skrenem lijevo na širok šumom obrasli greben, koji je lijepo vidljiv i s obje Kanalške ceste. Ubrzo pronađem stazu, koja je povremeno označena starim crvenim točkama i ponegdje crtama. Stazu je moguće bez posebnih poteškoća lijepo pratiti do Monte Pin (1506) i dalje. Rijetko gdje hodaš tako mekano, baš užitno, uglavnom meke trave i lišće u šumi. Nešto više put prelazi u skalnatiji teren, tamo ima čak nekoliko vrlo starih kovanih klinova i također neke žice, opet slijedi šuma, zatim dođem na čistinu gdje je prije nekoliko godina gorjelo. Popnem se preko tih padina pod M. Ghisniz, jedva vidljiva stazica skreće lijevo pod oštrice ranije spomenute gore. Prečim pomalo krto krušljivo kamenje stalno lijevo, između ima i nekoliko grapa gdje treba biti posebno oprezan, jer je dio stare staze na nekim mjestima gotovo odnio. Nakon dugog prečanja dođem na greben, prijeđem neku škrbinu, spustim se nekoliko metara na SJ padinu, zatim po nekoj grapi gdje opet ima nekoliko klinova i žice popnem se na greben i njime kroz rušlje do gornje stanice bivše žičare. Objekti koji su na vršnoj planoti su baš zloglasni, od žičare vodi duga pokrivena tunela do ostalih objekata, iza neke zgrade leži ogroman tanjur radarske antene, u blizini je veliki betonirani heliodrom, koji bi svaka planinarska postaja bila vesela. Ukratom pogled na objekte na gori potresa čovjeka i neizbježivo je pitanje: Zašto?. Dok tako pregledavam te objekte primijetim na zapadu uzvisinu koja mi se čini čak višom od najviše točke gdje stoje napušteni vojni objekti. Na vrhu ima čak križ. Budući da bi to mogla biti zapravo vrh ili barem zapadni vrh Šinavca naravno se odmah uputim do križa. Put kroz gusto rušlje je prilično teško pratiti. Baš kod križa pada odluka da se neću vraćati putem uspona, nego nastaviti na Mokrine. Put s vrha sam po opisu već poznavao, od planine Biffil pa također prošao. Nazovem kolegu i dogovorim prijevoz, zatim siđem na SZ stranu gore. Nizbrdo me sigurno vode crvene točke (hvala Alessio). Dolje si kod neke grape natočim vode, prijeđem grapu i na drugoj strani lagano se popnem kroz šumu, uskoro sam na planini Biffil, odatle slijedi malo uspona na neimenovano sedlo i dalje lijepom razglednom stazom i kasnije pravom šumskom cestom sve do planine Javornik gdje se sretnem sa svojim vozačem koji je brzo napravio kraću turu na Krnicu i sišao na planinu Corona. Slijedi još dobrih 10 minuta do prelaza Mokrine gdje su nažalost svi lokali zatvoreni, pa je trebalo još nekoliko stotina metara na austrijsku stranu gdje toče i pivo, ne pitajte jesmo li ga pili. Iz Lužnice preko Šinavca do Mokrina 7.30 h čistog hodanja. Preporučujem iskusnima koji besprijekorno ovladavaju bespućima i imaju osjećaj za orijentaciju.
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28
| (+1) |  | |
|
|