Popis foruma / Italija / Karnijske Alpe / Sentiero Bepi della Schiava

Sentiero Bepi della Schiava

Ispis

palček plezalček20. 12. 2018 22:01:40

Napoved je bila odlična i dan dopusta sam još imala. Što bolje, nego prošetati po prilično netaknutom području između Tablje (Pontebba) i Mokrina (Passo di Pramollo). S izlazne točke (na Via Giuseppe Verdi ima parking oko 200 m prije početka staze) kalvarija me dovodi do istoimene klisure, gdje se završava dosta oštećeni asfalt. Nastavlja bijela cesta do Ciofnika, odakle se staza brzo penje kroz bukvu i zatim borovu šumu i vodi do u stijenu usađene police, po kojoj s западne strane Breznjaka (M. Brizzia) dolazim do Stolzejevih livada. Tu se okrećem prema istoku i uskoro stižem do istoimenog sedla, na kojem Sentiero Bepi della Schiava nastavlja prema sjeveru. Krećem prema jugu jer se nisam mogla oduprijeti skoku na vrh Breznjaka (prema pločici 45 min od sedla), koji nudi poglede prema Viševoj skupini, Poljskim špicima, Naborjetskim planinama, skupini Grauzarie i Sernia... S vrha natrag do sedla i dalje s novim zaokretom od 'Bepija', jer sam se popela na Bruko - naša izobličina, nema izvorno slo. ime (M. Bruco). Posljednjih 10 m ispod vrha treba paziti, naročito pri spustu, jer je smrznuto, a preperela stijena se 'miješa' pod nogama. Staza nastavlja prema planini V Pečeh (C.ra For/Forno), na kojoj sam čak primijetila tragove prethodnih posjetitelja koji su me pratili do vrha Korena (M. Corona), prilično neizražajnog brijega gdje su stijene obrasle žuto-zelenim lišajem. Na nastavku staze su mi zecovi pokazivali put kao i prije tog kratkog odjeljka. Prostrani vrh Korena krasi piramida od kamenja. Tu 'Bepi' skreće lijevo prema zapadu. Snijega je bilo već dosta i gazila sam više nego što sam očekivala. S obzirom na malu količinu oborina ove zime, iznenadilo me urušavanje do koljena. Sitnost u obliku kore koja ne podnosi težinu skrivala se pod tankim slojem praha. Na usponu na Krnišku goru (M. Carnizza), gola na južnoj strani, već sam malo gunđala jer je na grebenu bilo zimskije. Na sedlu između Javornika (M. Auernig) i Krniške gore spustila sam se desno na Mokrine i zasluženi kofej. U gostionici sam raspitivala o mogućnosti povratka javnim prijevozom jer mi preko 12 km ceste nije bilo po volji. Za autobus cesta na talijansku stranu neprolazna, mini busovi ili kombiji iz Tablje ne voze, čak ni taksi se ne da nabaviti. Ostalo mi je samo 'lijevo, desno'. Ubrzo iza sebe čujem auto koji stane i ispriča se jer ne ide dolje. Zbunjena od pristojnosti. zadrega