| journeyman13. 09. 2021 21:51:25 |
Tura je bila u planu već u kolovozu, ali nekako nije ispala. U subotu ujutro uputimo se u Zadnjicu i cestom dalje prema Luknji i Doliču. Opis inače kaže da turu počinješ na sedlu Luknja, nas dvojica više mami direktan pristup na planinu Zajavor iz doline. Malo prije raskrižja markiranih putova za Dolič i Prehodavce lijevo u šumi tražimo početak staze. Pronaći nije teško, još lakše joj slijediti jer je stvarno dobro očuvana. Staza se odmah vine strmo u brdo i strmina ne popušta do bednih ostataka planine malo ispod 1500 metara nad morem. Otvara se prekrasan pogled na Zadnjiški Ozebnik, Prehodavce, Vršac i Kanjavec. Tu lijepa staza završava. Iznad ostataka zidova nastavljamo gore u šumu, svuda puno životinjskih "staza", prave staze nema. Ubrzo smo na rubu šumarka. Čitamo opis i proučavamo kamo dalje. Najlogičnije nam se čini širokom travnatom grebom, što se pokaže dobrom odlukom. Više se u travi naznačuje pratljiva stazica koja se cik-cak penje desno uz travnatu grapu. Nakon nekog vremena staza skreće malo više desno u ruševnat dio i tu se pojavljuje proširina u rušju koja ti kaže da si na pravo putu. Tu staza potpuno mijenja svoj karakter - završava penjanje, počinje prečiti prema zapadu. Stazica je cijelo vrijeme pratljiva, za orijentaciju opet pomažu posječene grane rušja. Prije nego što dosegnemo Vrh Osojne Krnice pređemo još dvije našodrane grape. Svratimo i do prirodnog prozora koji je sasvim blizu. Zatim iz sedla se popnemo na vrh. Pogledi su stvarno divni, ističe se greben Goličica - Planja. Upisujemo se u knjigu kao drugi i treći ove godine. Za prošlu godinu samo jedan unos, za godinu prije toga nijedan - očito je ovo stvarno zaboravljena i malo posjećivana staza. Iz sedla se spustimo na drugu stranu u šljunkovitu krnicu i pređemo ispod velike rupe u stijenama Šplevte. Tu prvi put u suprotnom smjeru primjećujemo blijedu zelenu točku. Jedna je i na stijeni na zavoju mulatijere gdje se prečenje Pihavca počinje ili završava. Sada smo na "gorskoj autocesti", ali avantura još nije gotova. Spustimo se nekoliko zavoja, zatim skrenemo s "autoceste" do lovačke koće pod velikim balvanom. Tu počinje lovačka staza koja vodi poprečno po padinama grebena od Planje do Goličice. U novijem enciklopedijskom vodiču čak smo našli ovu stazu opisanu kao jedan od pristupa Pogačnikovom domu. Staza bi trebala biti pratljiva s malo osjećaja za orijentaciju i dovesti te iznad 50. zavoja vršiške ceste. Dakle unatoč popodnevnom satu odlučujemo slijediti je u spustu. Ubrzo shvaćamo da staza nije baš zgledno održavana, rušje većinom već konkretno "visi" na stazu, tako da treba puno savijanja i čak puzanja da prođemo. Napredujemo sporije nego što smo očekivali. Preko prve velike grape nađemo prolaz, zatim se nađemo na padini Čela. Tu nas zbuni pomalo čudan opis, dodatno nas zavede još lijepi prolazi i uputimo se u brdo. Kasnije naravno shvatimo da smo si je lepo zagadili i vratimo se natrag. Dan se već nagiba prema večeri, mi još uvijek tražimo prolaz dalje do druge grape. Nađemo ga po uskoj polički osiguranoj čeličnom užadi (koja za razliku od prethodnih na stazi još drži), iza toga nas opet iznenade sručena stabla a prolaz preko zadnje ozbiljne prepreke izgleda prilično zahtjevan. Odlučujemo se za povratak. Žurimo, ali tama nas ipak stigne oko pola sata prije lovačke koće. Dok si otresamo hrpe iglica sa sebe, zaključujemo da je rušja za neko vrijeme dosta. Spuštamo se "gorskom autocestom" koja kao da nema kraja. Nakon više od petnaest sati nazad smo kod auta s pola uspjeha - kvačica za Abramovu, ta prokleta lovačka staza ostaje kost za glodanje do sljedećeg pokušaja - ovaj put u usponu.
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24
| (+10) |  | |
|
|