| turbo9. 05. 2021 21:12:00 |
subota 8.5.2021 (biciklistički izlet)
Kobarid-Svino-Sužid-Borjana-Breginj-Logje-Robidišče-Podbela-Robič-Kobarid
Naj počnem na kraju odnosno onome što sam namjerio napisati kao zaključak - BOŽANSKO 
Da je to to sam znao još prije nego sam se zagrijao do Svina, onda se osjećaj samo još pojačavao. Čudoviti krajevi, više puta obićani, i planine nad njima tako domaći i lijepi redali su se kao najljepše scene u filmu; sjećanja su valjala i tukla po duši. Da li bi mi doktori nabacili neke elektrode na tjeme i mjerili događaje u sivim stanicama, vjerojatno bi mislili da im se pokvario aparat. Do Breginja bi išlo bez odmora, ali sam si ga priučio, usput sam se i temeljito ogledao. U Breginju sam si ko zna koliko puta ogledao staro selo jezgro i ondje ugodno proćaskao s djevojkom i momkom koji su pripremali sve potrebno za otvaranje bara. Nakon ćaskanja pomazao sam ljubaznu psićku, onda ušao u obližnju crkvu po par minuta mira i vremena za sjećanja. Do tu sve poznato i domaće, nastavak još nepoznat i teško iščekivan. Cesta u Logje vijugala je malo gore pa malo dolje, nekoliko puta tako prije nego sam stigao onamo. Kratak zastoj, onda strmo niz do Nadiže, ovinek za ovinkom, nije im se vidio ni kraj ni rub. Kod Nadiže sam se poštedio jer je zrak već bio prehladan da bih pomislio na grijeh, a kamoli voda, pa sam kupanje gore i dolje neću-neću prebacio na sljedeći posjet. Što ide dolje mora i gore, tešio sam se uskoro zatim kad sam gurao bicikl u nemilosrdno strm i dug uspon prema Robidišću. Vjerojatno nešto manje strašno, ali me je zbog gladi (izašao sam iz kuće na prazan želudac) već prilično mučio; užinu sam si zakomponirao u Robidišću, također i duži odmor. Tko se muči zamuči, i ja sam se dosta, ali sam uspješno odbiciklirao do naše najzapadnije naselbine. Časni krug kroz nju do kraja i natrag, neke pozdrave i kratki ćask od kud i kamo, onda konačno hrana i piće te odmor. Joj kako mi se događalo, već dugo ne takvog dana. Vjerojatno vrlo zato jer su mi okolne planine i krajevi pod njima na našoj i susjednoj strani budili more sjećanja, avantura i doživljaja, zbog kojih sam se tijekom sjedenja osjećao silno ugodno. Ako sam se kod Nadiže tešio da što dođe dolje mora gore, sada sam se radovao obrnutom. Dakle što dođe gore mora dolje. Točno to sam i učinio; nakon nekoliko ovinka letjelo je tako da je bilo veselje. Ovinek za ovinkom, odjednom lijevo pod cestom ugledam Napoleonov most. "Ti smrade," skoro sam zaurlao i nagazio kočnice te se jedva na vrijeme zaustavio; nije mnogo falilo pa bih morao malo natrag u brdo. Napoleonov most uživo nije izgledao tako lijepo kao što sam ga divio na fotografijama, ali da je lijep i služi svrsi sigurno drži. Onda sam nastavio silazak u dolinu, ali ovaj put opreznije i nisam promašio odcep za travnati samotnjak Lup koji se uzdiže nad Podbelom i na čijem vrhu stoji lijepa crkva Svete Helene. Do tamo sam gurao kolo u brdo misleći da ću nizbrdo barem malo voziti, ali sam računao bez krčmarja. Vrh Lupa sam odsjedio u predvorju crkve i na travama; s njih sam zurio u čudovit Stolov greben i uživao u dolce far niente. Neka energija je tu gore, barem sam tako osjećao; činilo mi se da se osjećam kao baterijski umetak koji staviš puniti. Barem mentalnom dijelu mog tijela tako se događalo. Kao što sam već napisao, gurao sam bicikl i nizbrdo; nije bilo daleko pa mi nije smetalo; onda sam u nastavku skrenuo prema Kampu Nadiža jer sam odlučio nastaviti po makadamu, kolovozu i MTB stazi prema Robiču. "Trekking bicikl zada đavla, ja sam sve vještiji i hrabriji," rekao sam sam sebi, "u krajnjoj nuždi ćeš još jednom gurati bicikl." Rečeno učinjeno. Makadamsku cestu bez problema, neke kolovoške slične također ali sporije i opreznije; pješačka staza na kraju betonirana, barem neki usponi slični tamo pa je išlo dosta lako. Onda još dug i blatnjav livad i već sam bio u Robiču. Sretan i tužan istovremeno jer mi se cijeli dan tako lijepo događalo da mi se činilo šteta da će za par kilometara u Kobaridu sve biti kraj. Po glavnoj cesti pritiskao sam pedale tako lako kao da sam tek počeo izlet; može biti da su Sveta Helena odnosno Lup imale udjela u tome.
Starije generacije sjećamo se predmeta STM (samoupravljanje s osnovama marksizma) koji smo imali neko vrijeme u osnovnoj školi. O čemu je bilo brzo sam zaboravio, jedna stvar ostala mi u sjećanju zauvijek. A to su riječi Edvarda Kardelja o sreći. Tako je rekao: "Sreću čovjeku ne može dati ni država ni sustav ni politička stranka. Sreću si čovjek može stvoriti samo sam." I stvorio sam je, stvorio i stvorit ću pa makar se svijet prevrnuo naopako
http://tubojan.blogspot.com/2021/05/breginjski-kot-breginj-logje-robidisce.html
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47
| (+4) |  | |
|
|