Također se pridružujem stihovima smislenih otkucaja mladosti iz prethodnih generacija.
Ta sedamdeseta (70-79), koja sam doživio, bila su nepozabna. Sjećam se Pržanja natrpanog djecom, igralište puno svakog časa. Često smo zalazili u obližnju šumu po štapove za lukove i petarde. Doma smo napravili i vodenice, kasnije ih učvrstili na potoku. Tamo smo u vodi skupljali kresnice, sušili ih i palili noću kod kuće u sobi. U šumi iza Iskre Pržanj na čistini često večer vatre; stariji su hladio pivo u potoku, mi smo skupljali sve pekljivo na vatri (krompir, kukuruz od kmjera, meso). Uz žeravicu nas je pratila gitara sa starim stranim pjesmama - Take me home country road, i domaće. Razuzdanosti nije bilo granica. Često smo nešto smislili (lopta u prozoru, petarde u sandučiću za novo godinu gdje se zaključan otvorio susjedu, grudica u prozorima, zapaljene krpe na balkonu od preskačućih baklji, pretvorbe ponija u čopere višim vilicama, bojanje bicikla sve boje, isečen jogurt lonac čilićima između šipki da bicikl postane motor). Ubrano voće uvijek bolje kupljenog. Zimi smo se klizali prvo sa saonama, pa modifikacije ne znajući da smo napravili pravi bobslej - hu letjelo. U šumi smo napravili pravi zaletni 15m skakaonicu i bob stazu s vrha Gradišća 439m za saone. Kasnije se doselila u Pržanj američka porodica s dva brata blizanca. Dovezli čoper bicikle s srednjim mjenjačima na sredini okvira poput auta - kakva senzacija! Oni malo stariji nama mlađima samo rekli: Touja, zabou tamau! Često smo otišli u obližnju trgovinu veličine garaže i tu kupovali bombona (herba, 505 crta, kiki, oni zeleni švicarski s križem); stariji slali nas po njihovo piće i cigarete. Ako nema novca, gospa na blagajni samo na kredit u svesku zabilježila, sljedeći put dodala.
No, prošla srednja škola, dvije godine studija, malo posla; sad odbrojavam zadnju godinu kad sprijeda na broju neće više krasiti trojka. Duh čovječji ne gleda godine, uvijek isti, samo kroz ljudsko razdoblje upije svjetovne strukture, uvjerenja i "znanja" da mu udare posljednje prvobitne prirodne impulse koje je stekao rođenjem čistog djeteta. Neka DAN MLADOSTI bude vječan beskrajni kao DUH čovječića u izvornom obliku STVARANJA.