| klemen8529. 06. 2014 22:25:32 |
26.06.2014. Već dulje me privlače Furlanski Dolomiti. Malo ih posjećuje, iako su nam najbliži talijanski Dolomiti. Ove krajeve sam prvi put posjetio ove zime, kad sam se na skijama odpravio na Monte Ferraro (2.258 m). Tad sam odlučio da se vratim.
Iz Ljubljane do izlazne točke kod koče Pordenone (1.269 m) u dolini Cimoliana je manje od tri sata vožnje (Lj.-Fernetiči-Videm-Spilimbergo-Maniago-Cimolais). S parkirališta ispod koče krenem na stazu br. 353, koja vodi dolinom Val Montanaia. Kratko vrijeme staza ide šumom, zatim se brzo nađem na prostranom kamenju gdje oznake povremeno nestanu. Ipak je jasno da treba samo uz dolinu. U srednjem dijelu kamenja prvi put se pojavi „zvonik“, Campanile di val Montanaia, nadsvaki zanimljiv toranj koji se smatra zaštitnim znakom cijelog područja (najlakši plezalni put na njega ima ocjenu IV+/IV). Ozačena staza postaje opet pratljiva u gornjem dijelu, tik ispod „zvonika“, koji zaobilazi desno. Nakon sat i pol hoda dođem do bivaka Perugini (2.060 m), koji stoji na travnatoj zaravni. Izuzetnost i ljepotu ove lokacije teško bih opisao, pa samo kažem da se ova staza „isplati“ čak i ako cilj uzmemo samo uspon do bivaka. Od tu se uputim prema zapadnim zidovima; prvo malo silazim, zatim brzo opet gore stazom br. 357, koja vodi do sedla Forcela Segnata (i dalje prema koći Padova). Oko 100 metara ispod sedla skrenem s ozačene staze i uđem u lijevu grapu. Nekoliko desetaka metara duga grapa završava kratkim kaminom desno (5 m, II). Kad ga preplezam nađem se na malom sedlu s kojeg silazim oko 10 metara. Tu ugledam prvog možića, koji mi potvrđuje da sam na pravom putu. Zatim ne skrećem desno, nego prelazim kamenje (snježnik) i nastavljam oko 100 metara gore do sljedećeg sedla. U međuvremenu desno već vidim dugu policu koja okružuje vršnu strukturu planine. S sedla skrenem lijevo i preko izloženog prolaza se popnem na dugu policu (nakon što pređem oko 50 metara po polici, primijetim usku i tamnu grapu kojom ću sići uz pomoć konopca). Nastavak puta po izloženoj dugoj polici je jedinstveno iskustvo, ljepota kamenih struktura je izuzetna. Među njima se ističe trosljeg Punta Pia, koja se pojavi iza zavoja. Prema njoj pređem još 150-200 m, zatim napustim policu i preplezam izložen zid (10 m, II; na kraju sidrište sumnjive kvalitete). Izloženost malo popusti, ali je još uvijek velika; nađem se na uskim policama; pazim na možiće i logične prolaze. Slijedi najtežih 5 metara uspona, koji uradim po neizraženom kaminu (II+/III; ispod kamina manja terasa s možićem). Tako dođem na razbijeni vršni dio planine. Penjem se malo desno do manjeg sedla; do vrha me dijele još oko 12 m izloženog zida (II, na vrhu sidrište za spust). Na vrhu sam nakon dobrih tri i pol sata. Ponosan i sretan malo sjednem i uživam u pogledu. S vrha silazim uz konopac (12 m). Na spomenutom sedlu, tik ispod vršnog zida, ulazim u šljunkastu grapu (lijevo, prema dolini s „zvonikom“); brzo dođem do prvog skoka, gdje slijedi drugi spust uz konopac (20 m, sidrište na pomalo neudobnoj poziciji; oprez na padajuće kamenje). Nastavljam silazak sve užom grapom i vrlo brzo ugledam sljedeće sidrište (25 m, uski kamin); izlazim na dugu policu koju sam prešao dopodne. Od tu silazim putem uspona i završim hladnim pivom u koći Pordenone. Zaključak: U taj divlji svijet se još vraćam 
Upozorenje: Uspon je prikladan samo za iskusne i odgovarajuće opremljene planinare. Preporučujem osiguranje.
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26
| (+18) |  | |
|
|