Posljednjih nekoliko godina pohod u Dražgoše nije izostao i ove godine nije. Ovaj put nažalost ne s Pasje ravni, ali ipak smo otišli. Prvo neke brige zbog novopadnutog snijega i još pasje hladnoće, odlučili smo da će start biti iz Tržiča. Parkirali smo blizu benzinske u Bistrici/Tržiču i uz cestu kroz sela mimo Zvirča, kružnog raskrižja u Podtabora, ispod autoceste mimo darsove ceste baze, zatim u oštrom lijevom zavoju skrenuli smo s glavne ceste na makadamsku stazu (prečica), koja se ponovno priključuje glavnoj cesti blizu raskrižja za Gobovce. Nastavili smo preko mosta preko Save lijevo kroz Gobovce do sela Ovsiše, gdje smo prešli potok Lipnica, zatim se uspinjali ravno do ceste prema Dobravici i dalje prema Češnjici. Unatoč tome što smo u Dražgoše išli organizirano već nekoliko puta, za selom Dobravica stigli smo do raskrižja s kapelicama i iza nje ugledali markaciju, nitko se nije sjetio gdje smo tada hodali. Dogovorili smo se i nastavili prema Češnjici. Naravno smo uskoro došli u slijepu ulicu, navigacija je zatajila (trebali smo u smjeru ranije spomenute markacije), vratili smo se natrag i zatim više po osjećaju, nakon dobre pola sata uhvatili smo markiranu stazu koju smo malo prije opustili. Što se orijentacije tiče bilo je odtad sve lakše, snijega na stazi pak je bilo sve više i kad smo stigli do ceste Dražgoše – Kropa, zadnjih nekoliko desetaka metara smo ga gazili duboko preko koljena. Nakon manje od pola sata hoda po asfaltu došli smo do oštrog desnog zavoja s info pločom. Ovdje smo imali s PD Tržič drugu pauzu, gdje su nas poslužili vrućim čajem. Ali ovaj put bez stanke odlučno prema cilju, još zadnjih nekoliko km. Hladnoća je malo popustila, cilj je bio sve bliži i kad smo došli do crkvice sv. Jedrti, gdje nam je PD Tržič ponudio čaj i kobasicu, ubrzali smo malo na tom zadnjem kilometru koji već nudi pogled prema našem cilju.
Nakon dobr ih pet sati stigli smo na cilj. Ostala statistika, mislim da nije važna ;-)
Na kraju shvatili smo da se na cijelom putu nismo zaustavili da popijemo nešto, pojemo i barem malo odmorimo. Obojica smo imali ugodno natovarene ruksake sa svom potrebnom opremom, pune hrane i pića (za što je uvijek brinuo PD Tržič), koju smo donijeli na cilj. Ali da sadržaj iz ruksaka ipak nismo nosili uzalud, na kraju smo se malo prenajeli hranom, najbolje je prošla turska kava koju smo skuhali na plameniku, voda pak iz rastopljenog snijega od kojeg je bilo obilja.
Dakle, unatoč tome što su organizirani pohodi zbog Covida otpali, i ove godine (8.1.2021.) smo počastili i očuvali sjećanje na pale nevine seljane i borce protiv okupatora.