| katty11. 06. 2013 18:08:34 |
Skrajni zapad Karavanki svojom visinom ne prelazi ni 2 tisuće metara , ali je u određenom dijelu tako lijepo razgleden da nadmašuje još neki markantniji vrh . Taj dio Karavanki nam je poznatiji po Tromeji i Kepi i njezinim susjedima, ne po znatno nižim vrhovima koji leže u prosjeku na visini 1750m.
Prošli tjedan je nekoliko poznanika prošlo dobar dio staze sve do Trupejeva poldna ili u obrnutom smjeru, mi smo htjeli to još nadograditi sve do Jepce ili do Visokog Kurjeg vrha  .
Tako smo se prošle subote oko 8h krenuli iz Podkorna na Korensko sedlo (da, tukli smo asfalt...ako ništa drugo bilo je dobro za zagrijavanje) i prvo po odlično održanoj šumskoj stazi na austrijskoj strani sedla krenuli prema Jerebikovcu, zatim u smjeru Kamnatog vrha, Bavha, Grpišća, Vošća, Zajčnika i dalje po graničnom grebenu do oba poldna, Trupejeva i Maloškog. Kasnije smo shvatili da smo nažalost krenuli prekasno da bismo već prvog dana stigli do barem polovice puta. Pa, zapravo bi nam to uspjelo unatoč svemu, ali su nas od nastavka odvratili sve gušći i tamniji oblaci koji su se nabirali baš nad Trupejevim poldnom . Kao što je rečeno, oko 500m od graničnog prijelaza skrenuli smo desno prema Kamnatom vrhu. Slijedeći oznaku 603 koja ide širokom i lijepo uređenom šumskom stazom (mjesto do mjesta nudi i lijep pogled na Dobrač ), koja se kasnije odvaja i prelazi u luštastu stazicu koju okružuju brojni cvatući ariši i dobro natovarene borovnice...Hej, već si ližem usne i zamišljam kako se tu gozimo odličnim šumskim plodovima . Budući da je Bačo ovdje prošle godine već hodio, uvjerio me da se na Jerebikovec nećemo popeti jer je vrh prilično zarastao i stoga bez pogleda (unatoč tome jednom ipak idem gore, nije strah ). Od odvajanja za Jerebikovec do obližnje planine Rekaršica je samo par koraka, oboje smo bili jako željni prvog odmora, pa smo još malo koračali i zaslužili prvu pauzu. Planina nije baš velika, ali je ipak lijepo uređena. Nastavili smo prema Kamnatom vrhu-Stainbergu, koji služi kao najviša točka neke planine. Slijedeći granične kamene koji nas vode preko travnatih polja i šume do oba Bavha, prvo na Visoki, zatim preko sedla Bavhica još na Nisku Bavhu. Na sedlu Bavhica, 1531m, leži lijepo uređena brunarica, uz nju bivak koji navodno služi samo vlasnicima. Šteta. Odavde se na drugoj strani doline otvara lijep pogled na Jalovec i njegove niže susjede, pa i na Martuljkovu skupinu. Tu smo opet imali pauzu....Do Niske Bavhe smo se morali popeti za 100m, do vrlo lijepog travnatog vrha Grpišća pa smo se još kratko penjali i spuštali . Razvučeni vrh Grpišća leži gotovo nasuprot Špika i Martuljskih divova, koje tako možemo široko promatrati.... Promatramo i sve više oblaka koji se nabiraju nad Karavankama ....zbog sve veće oblačnosti odlučujemo da završimo prvi dan i smjestimo se na 1500m visokoj Grpiškoj planini, koja već leži na austrijskoj strani. Ovde još nisu gonili stoku, hoće uskoro, jer se moglo čuti i vidjeti govedo već na niže ležećoj planini Radenšci. Bilo je zanimljivo na dijelu puta promatrati zefrane, što znači da je nedavno tu još bio snijeg. Telohi na jednoj i pogačice na drugoj strani čine uz plavo cvjetajuće gencijane lijepi kontrast. navečer, kad je prestalo kišiti i vrijeme se konačno smirilo, promatrali smo snažno osvijetljeni Beljak pri večernjoj zori... Unatoč tome što smo znatno više gore, buka se ipak prilično čuje...prvo je dosadna, zatim više ne....jednostavno se navikneš ... U nedjelju krećemo u 4:10 s željom uhvatiti izlazak sunca na Vošci... Do tamo smo imali 3/4 sata hoda, gdje smo prešli još vrh Tamarče, najbliže zapadne susjede 1737m visoke Vošće. Promatranje izlaska sunca u tišini...miru....i uz nekoga tko ti nešto znači....NEPROCENJIVO....i NEOPISIVO...ali emotivno... Nažalost oblaci nad Poncam, Jalovcem i Mojstrovkama nisu htjeli nestati, pa tog markantnog vrha nažalost nismo mogli promatrati.... i slikat kroz karavinsko okno. Sljedeći put.... Ali smo zato imali priliku promatrati Martuljske vrhove obasjane jutarnjim suncem sa Špikom na čelu....markantni su, stvarno.... Nakon sat vremena uživanja uglavnom fotografiranja, krenuli smo preko sedla Vratca na zarasli vrh Zajčnik, ispod njega na Blekovo planinu. Planina leži točno na granici između dviju zemalja, ali mislim da su vlasnici slovenske krvi. U gornjem dijelu kočice ima i prostora za spavanje-bivak možda? Planina je lijepo očuvana i održavana, stvarno vrijedna posjeta. Na njezinom zapadnom dijelu otvara se lijep pogled na Martuljske očake, na istoku na greben prema Trupejevu i Maloškom poldnu. Greben koji vodi na ta dva vrha vrlo je razgleden, jer imamo cijelo vrijeme na dlanu Martuljkovu skupinu na jednoj i austrijsku Korušku na drugoj strani. Ovdje oko je u punom cvjetanju bezbroj cvjetića, prevladava svišć, koji svojom plavom bojom baš upada. Vrh Trupejeva poldna podsjeća me na Dovšku babu, jer su njegove sjeverne strane prilično strme...Zbog urušavanja i krastavog terena križ koji je nekad moćno stajao na vrhu, na njega podsjeća samo još njišuća se uže, pao je pod težinom u dolinu. Tako nas umjesto križa ovdje dočekuje zvonče, koje naravno mora zazvoniti... Na vrhu uživamo još u društvu troje planinara koji nastavljaju u istom smjeru kao mi. Nismo se dugo zadržali, pa nastavljamo prema sedlu pod Bijelim pećima prema planini Grajšća pod Murnovcem do Maloškog poldna i Ojstre peći. Na sedlu između Kresišća i Maloškog poldna opet uzimamo potrebni odmor, te se za oko 100m spustimo do Mitzi hutte. Kočica stoji prazna, ali su je vjerojatno nedavno obnovili, barem po krovu sudi. U hudournici iznad koče uspijevaju i avriklji,ali su već odcvetali. Zbog umora koji je bio posljedica kratkih noći i nošenja teškog ruksaka, odlučili smo sići, tako da nas Murnovec, Ojstri vrh, Kresišće, Crni vrh, Tišlerica, Mojstrovica i Visoki Kurji vrh još čekaju. Planina Za lijepim vrhom idilična je, puna zakrpa encijana, svišća i ostalih cvjetića...hehe, opet dominira plavo-žuto-roza-zelena kombinacija. Uz slušanje žuborenja potoka Hladnik polako se stazicom, zatim strmom šumskom stazom približujemo lovačkoj koći koja je kod našeg dolaska nažalost bila prazna. Čekala nas je još prilično duga i zamorna staza makadamskom cestom do Srednjeg vrha i dalje do Gozda Martuljka. Uz stazu smo imali priliku vidjeti i kranjsku ljiljanu-da, prvu ove godine, pa i Jermanov slap, koji je sada kad ima puno vode baš čudesan.
Greben koji se vijuga od Korenskog sedla pa do Kresišća vrlo je lijep... i prije svega razgleden.... zanimljivo je i neoznačen, ali pun lovačkih staza koje se mogu pratiti. Ako imaš uz sebe nekoga kome vjeruješ....koga voliš....i kad znaš da te neće ostaviti na cjedilu, to je to... tada je vrijeme za uživanje... predavanje.... i vrijeme za promatranje onoga što je obično skriveno od očiju. Tako smo na ovoj stazi imali priliku promatrati i svizce... koji tako vole mir, tišinu i spokoj kao i mi.... I zato neka ovi krajevi ostanu takvi kakvi jesu...spokojni, puni ljepote i mira.... da možemo i mi, kao svizci, uživati u slušanju...zvukova prirode....
Opet sam upoznala novi komadić naših planina....ali samo brežuljaka, koji su tako lijepi da bi bilo grijeh ne upoznati ih.... I hvala tebi što si mi dao priliku da ih i ja prohodam i osjetim i da i ja shvatim zašto te Karavanke tako jako privlače... Da, razloga ima više nego dovoljno.... Jeseni nastavljamo naš pohod.... pod zlatnožutim arišima... i pod bistro jesensko plavim nebom....
| (+6) |  | |
|
|