| ločanka11. 07. 2020 11:12:53 |
Četvrtak je bio naš sretan dan, jer zapravo nismo bile sigurne hoće li i uspjeti planirana tura. Krenule smo od Savice i preko Lepe Komne popеле smo prvo na Mala vrata, gdje smo si uzеле vrijeme za divljenje okolici, jer na prethodnom zajedničkom pokušaju prije nekoliko godina nismo vidjele ništa, samo maglu . Pregledale smo i mogućnost prelaska od tamo preko Oslove škrbine do Lanževice. Bi prošlo!
Prošetale smo stazicom koja vijuga desno od Kala i kod prvog možića na početku melišta skrenule lijevo u obronak. Ne mogu se žaliti, možići te lijepo vode kroz kamenjari prema vrhu Kala i vrlo brzo smo ga dosegle. Ali naš cilj nije bio samo vrh, nego i preći do Velikih vrata pa nastaviti preko kamenitih ploča do pl. Lopučnice.
Vrlo brzo smo shvatile da nam opisi koje smo imale sa sobom nič ne pomažu, jer uglavnom opisuju pristupe na Kal od Velikih vrata, dakle iz suprotnog smjera. Zurile smo u svijet pred nama i nije nam bilo jasno gdje su ta vrata u tom svijetu zapravo, iako smo obje već jednom bile tamo. No, nekako smo odredile da moraju biti u smjeru između Čela i Plaskog Vogla. Gdje početi, kamo zapravo usmjeriti prve korake? Ništa, rekle smo, držat ćemo se tog najjednostavnijeg starog opisa od prije 13 godina (stari zapisi PZS-a), koji kaže sići uz stare mejnike koji nijemo svjedoče o nekim starim vremenima. I možići, ako ih vidimo, i to je to. Barem moramo probati, rekle smo.
Zaobišle smo istočni vrh Kala (možda je to Osojni Kal) i spustile se jedan stupanj niže, malo zaokružile i ugledale dva mejnika. Kakva raskoš, jer smo znale da smo na pravom putu. No, ne na putu, jer ga nema. Važan je smjer, ostalo je traženje prolaza. Vrlo brzo smo ugledale ždrijelo kojim se trebalo spustiti i naravno možića koji te usmjerio u njega. Sretne da možda ipak uspijemo, nastavile smo put u nadi da naiđemo na nove mejnike i daljnje možiće. Divile smo se kamenitoj ploči na kojoj smo stajale, čudile se radu prirode i pazile na ponore koji su se otvarali pred nama. Preskočile smo jedan, ali poslije shvatile da nije bilo potrebe. Trebalo je natrag, ali je bilo malo teže.
U daljinu pak nismo mnogo gledale, imale smo dosta posla s određivanjem smjera naprijed. Gdje li je ona kamena polica koju spominju Peter2 i funnyboy, nagađale smo.
U pogledu nam se Glava za bajto nevjerojatno približila, i s tim osjećaj da Velika vrata moraju biti blizu. I stvarno je tako bilo, odjednom smo stajale nad njima i preplavio nas je osjećaj sreće. Spašene smo bile i cilj postignut, mogle smo već reći, dan je bio savršen!
Čekao nas je još spust preko jednako dih jemajuće ljepote kamenitih ploča, po kojima smo tada već hodale opuštenije, zatim povratak preko pl. Lopučnice i Komne natrag do Savice. Naravno, bez piva u Domu na Komni nije išlo, kako bi, jer smo imale za sobom skoro 1800 m uspona i prehođeno sve zajedno oko 19 km.
Naravno, u tom kamenom svijetu između Lepe Komne i Lopučnice nismo srele nikoga, zajedničkim snagama nam je uspjelo obaviti taj krug, i ništa ne mislim da je obavljen posljednji put, sljedeći put možda u nekoj drugoj varijanti.
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39
| (+12) |  | |
|
|