Opis preživjelog u plazu. Na koti 1776. Na Božićnu večer su nam naredili da budemo krajnje oprezni, ali su vojnici ipak mogli skinuti cipele. Neprijatelj je na našu kotu usmjerio jak topnički ogenj, koji je opet i opet pokretao snežne plazove, da su se s manjim plazovima nagomilavali na naše položaje. U deset sati se vrijeme naglo promijenilo. Nenadno je počelo jako sniježiti. Snježenje je zakrilo zvjezdano nebo, snježne mase nas zasule. U tom kaosu u pometnji, urliku i zavijanju oluje, nenadno su se pojavili bljeskovi, kojima su odmah bez prekida slijedili grmljavine. Telefonske žice su se poderale. Iz cjevčica pušaka, ručnih granata sijevale su iskre. Sveti Ilijev oganj. Trebalo se potruditi da smirim brojne hrabre momke i objasnim im nedužnu situaciju. Bojali su se i radije bi iskočili iz zaklona u olujnu noć. Unatoč tome svi smo obuvali cipele, zapeli bluze i mnogi su navukli i plašteve. Malo nakon 23:30 opet smo čuli hučanje i šuštanje. Prije nego smo se i osvijestili i stigli viknuti, okružilo nas je užasno urlanje i stenjanje. U sekundi se mnogi bojni drugovi zauvijek oprostili iz redova 2. stotnije. Moje sklonište bilo je u šupljini stijene. Plaz ga je prvo stisnuo i spljoštio, zatim me povukao u dubinu. Usred urlika, zviždanja i jecaja osjećao sam kao da mi je lice zavrnut u zatiljak. Osjetio sam oštru hladnoću, čuo pojedinačne krike drugova. Zatim se na moja prsa spustila težina i oklop mi oteo dah. Izgubio sam svijest, sve je bilo gotovo. Uskoro sam se opet probudio. Probudio sam se u ledenom grobu. Čuo sam sebe kako dišem, kako mi kuca srce. Lice sam opet osjećao na pravom mjestu. Ležao sam na leđima. Disao sam grčevito i naprezno. Tijelo mi je stisnulo, ruke su otvrdnule na leđima. Unatoč tome što mi je u nogama strašno zima bila, samoinicijativno sam ih pokušao pomaknuti. Gurao sam i sjekao, smrtni strah dao mi je nadljudsku snagu. Mahao sam rukama i nogama u hladnoći i ugledao zvjezdano nebo. O bljeskovima nije bilo ni traga ni glasa. Grom i pometnja nestali. Bio sam slobodan i spašen. Čak je i moj zapešni sat radio. Na svijetlećoj brojčanici pokazivao je točno 23:50. Dakle još nije bila ponoć. Tek tada smo se stvarno svijestili da smo preživjeli i bacili se na posao. Plakali i molili smo, kopali i spašavali. Malokdo je imao rukavice, nitko plašt. Neki su bili bez cipela. Srećom su imali barem debele čarape ili dokolenke. Pri minus 25 stupnjeva mraza s nadnaravnim snagama bez alata podizali smo potpornje, željezne nosače i kamenje i rahljali ih. Zatim smo došli do skladišta alata, koje je također zasuo plaz. Poslije nam je bilo lakše. Iz kaverni smo iskopali liječnika. Bio je živ i od sreće smo vikali. Pronašli smo i signalne rakete i zvali pomoć. Bijela smrt uzela je 58 hrabrih muškaraca. 40 ih je bilo teže ili lakše ozlijeđeno. I mnogi od njih kasnije umrli od posljedica nesreće. Dolje u Lepeni, uz podnožje položaja koje je naš puk branio s tolikim žrtvama, nastalo je groblje gdje su pokopane zasuli.