Ljepo vrijeme me jučer namamilo u visokogorje. Nakon nekoliko godina žičničarske pauze s Nežom i Rajkom već u sedam s prvom gondolom krećemo prema 2200m visokoj D stanici. Do Doma Petra Skalarja se malo zagrijemo, jer nas u sljedećim satima čeka uglavnom spust prema vrhovima koji su bili otprilike predviđeni za taj dan. Koča još nije u radu, spremljevalce sam poslao na obližnji Konjc, ja sam uživao u lijepim pogledima. Osvojili smo prilično nekoliko vrhova, uglavnom prvi put, ali smo imeli vremensko ograničenje, jer zadnja gondola ide u pet. Na povratku prema Domu sam na Podima promašio (izgubio) stazu, tako da sam se po vrtačama i usponima strašno zamorio. Konačno sam naišao na stazu i borba za vrijeme je počela. Budući da smo svi u prilično dobroj kondiciji, bili smo kod žičnice 15 min. prije zadnje vožnje.
Današnji cilj je bio osvajanje nižih, manje važnih i skoro nepoznatih vrhova u kaninskom masivu. Spomenem da ima taj masiv više dvotisućaka nego cijele Kamniško Savinjske Alpe zajedno. Osim Kanina, Prestreljenika, Lope i možda Črnelskih špica, ostali brežuljci su više-manje nepoznati. Na karti imaju visinu i ime, do većine nema ni staze ni oznaka na vrhu, tako da za takvo istraživanje moraš biti opremljen kartama, visinomjerima, kondicijom, lijepim vremenom...
Prvo smo stali na Veliku Gnilu glavu, gdje je već bio prvi zaplet. Visina na ručnom satu i cestnom Garminu točno je pokazivala na susjednom brežuljku, ne onom gdje je bio postavljen ogroman kamenjak. Tako i za drugi brežuljak (Malu Gnilu glavu), išli smo na jedan brežuljak uzalud u šetnju, jer je pravi bio susjedni. Na treći vrh, Kačarjevu Glavu smo stali bez traženja. Nastavili smo prema jugu, gdje smo stali na više poštovani vrh Veliki Babanski skedenj, koji je imao čak kutiju s knjigom zapisa. S njega idemo prema zapadu, na opet manje poznate vrhove Vrh Žlebi i Kamen, gdje je visina na zemljovidima odstupala od oba moja uređaja čak za 20 metara. Ako netko ide gore, molim ga da i sam provjeri. Prava poslastica bila je penjačina dobrih stotina metara prema Vrhu Laške Planje, gdje smo se morali odlučiti za povratak, jer nastavak do Kanina vremenski ne bi prošao. Sišli smo do Turna pod Laškom Planjom, gdje je, kao što je već na početku spomenuto, kasnije meni na Podima nestalo staze i slučajno sam ponovno posjetio Malu Gnilu glavu...
Na kaninske pode stvarno samo u 100% lijepom vremenu i s nekom satom rezerve.