Konjske police i Duboka konta
|
| j.1. 03. 2021 22:29:38 |
Juče (nedjelja, 28. veljače, uglavnom na skijama) iz Stare Fužine cestom na Blato, zatim do Planine pri jezeru i dalje do dolinice Razor pod Kredo i Slatno i desno preko Konjskih polica do sedla kod ulaza u Duboku kontu. Nazad istim putem.
Glavni problem ture bila je policijska ura zajedno s nedorečenim i neprijateljskim načinom prometnog režima u Staroj Fužini što oboje nama je oduzimalo dragocjeno jutarnje vrijeme i energiju. U turne cipele smo se nakon pola sata pješačenja po asfaltu presvukli tek oko pola devet. Zaleđeni snijeg na cesti prema Planini Blato zapravo počinje oko dva kilometra od zatvorene rampe, kod ulaza ceste u dolinici potoka Suha. Do Blata naravno nije bilo problema, osim slabih sedam kilometara hoda. Sljedećih dobrih pet kilometara prvo do Planine Jezero pa dalje do Planine u Lazu bilo je samo zagrijavanje, začinjeno smrznutim, tvrdim snijegom. Gdje se desno odvaja strmi put prema Planini Blato, put je bio uzak i leden, dolje pa priličan nagib. Zato smo si za nekoliko desetaka metara natakli srenače, dva momka ispred nas imala dereze. Sitno mjesto bila je i zasnežena i poledenela presječnica u strmim obroncima iznad jezera, nekoliko stotina metara dalje od Planine pri jezeru.
Čak i snijeg u Razoru iznad Planine u Lazu bio je tvrd, ali vidjele su se skijaške staze od nekoliko dana prije kad je bilo i u zasjenjenim mjestima otapanje. Na dobrim 1700 metara (kod zadnjeg malog macesa u dnu Razora) skrenuli smo desno gore na Konjske police. Snijeg na sunčanim padinama polica bio je južan, na nekim strmijim mjestima za uspon pomalo previše. Slijedili smo macese na nekoj vrsti grede, koja je na početku obrasla nekoliko metara visokim ruševjem i zato ljeti silno teško prolazna. Zbog obilja snijega ove zime o ruševju naravno nije bilo ni traga ni sluha. Po strmini smo dakle bez problema otišli do izražajnog žlijeba koji se diže ravno gore. Po njemu pa do sedla, predvorja jedne od najčarobnijih konta koje poznajem - Duboke konte.
Bilo je već kasno, sunce je sijalo iznad grebena Voglov i radilo uzbudljive sjene po obroncima ove tajanstvene i usamljene globele. S njenog predvorja na dobrim 2000 metara vidljiv je samo njen donji dio. Do prolaza na gornju, očima skrivenu polovicu samo oko pola sata, s povratkom dakle manje od sata, što si nismo mogli priuštiti. Zato smo samo stajali tu i gledali okolo. Bez vrištanja i uzdaha nad veličanstvenom scenom, u čistoj tišini i sami, samo iza ruba osjećali smo krdo kamzika koje je prelazilo naš put već pri usponu kroz žlijeb. I daleko dolje, kao na dlanu, vidjela se zasnežena Planina u Lazu. Zapadna polovica planine bila je već u sjeni. Zato je bilo baš simpatično vidjeti grupicu nekoliko sitnih ljudskih mravica koje su pronašle mjesto za martinčkanje na padini istočne strane Laza gdje je sunce još trajalo.
Odluka za povratak bila je okrutna, ali izvanredni smuk po odtajanom srencu odnijela je svu tugu oproštaja. Jedan dva tri bili smo u Razoru, malo sporije pa po tvrdem i razbijenom snijegu do kraja dolinice. Put do Planine Jezero ide dosta gore doli, na vrhu jedne od uzvisina okrenuli smo se i oprostili od blistavih Konjskih polica. Iznad njih osjećali smo Duboku kontu koju je čuvao moćni Debeli vrh osvijetljen zalazećim suncem. Put do Planine Blato činio nam se još ledenijim nego ujutro, ali je išlo. Još brže smo se, škripeći po smrznutom i tvrdem snijegu, spuštali cestom. Do doline stigli smo već u sumraku.
Koračanje po suhom asfaltu do parkinga nije bilo neki presežak, ali smo izdržali. Što drugo .
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19
| (+5) |  | |
|
|
|
Za objavu komentara morate se prijaviti:
Ukoliko još nemate korisničko ime, morate se prvo
registrirati.