Neke članice obitelji dugo nismo bile na Korenu, druge nikad, dakle idemo. Vrzdenec poznajemo po Cankarovoj majci Neži i spomen pohodu iz Vrzdenca do Vrhnike, kojeg u prosincu nije bilo... Dakle početak u Vrzdencu, primjećujemo nov kip Neže Pivk u spomen, lijepo. Pored imanja Železnik gdje prave harmonike, prekrasno uređeno, više puta smo ga gledali. Pozdravlja nas prijateljski pas. Pokraj crkve sv. Kancijana gore, početak staze prema Samotorici i Kožljeku. Kod crkve na Samotorici otvara se pogled na Ulaku i Krim. Nastavile smo do raskrižja i gore do kapele. Kakav razgled imaju, prekrasan, dio Košute, Storžiča i velik dio Kamniških. Isto tako Polhograjci na dlanu... Još 10 min i bile smo na vrhu Kožljeka, isto tako, lijep razgled. Možda bismo mogle lijevo prema Korenu, ali nismo bile sigurne, pa nastavile markiranom stazom natrag do raskrižja pa po zasnježenoj šumskoj stazi prema Korenu. Lijepo, šetajući, po zasnježenoj krajini. Tu ima dosta lijepih terena za sankanje. Na Korenu nas je dočekala baš posebna stoka, sigurno dlakavi imaju posebno ime. Spust u Horjul, imale smo dvije opcije. Prva gore jako ledena, pa smo odabrali drugu i došle na strmu stazu koja je i dosta smrznuta, radije stavile dereze. Kod spusta u Graben primijetile smo prekrasnu drvenu kućicu koje čovjek se ne bi odrekao. Na kraju u potoku, za kraj još četiri račke... iza nas lijep dan, 12 km, 570 uspona. I nedjelja od oblačno do jasnine na nebu i zadovoljstva nad obavljenom turom.