Lopa (vrh nad Jalovskim škrbinom), 14. 11. 2015
|
| ločanka3. 09. 2021 15:55:09 |
Ako čitam i Jovanov opis, to je veliki podvig. Mene ipak zanima taj dio tvoje staze (žute markacije) natrag do Vršiča ili postoji li uopće negdje opis te staze od planinara. Još nisam pronašla. Hvala unaprijed!
|
|
|
|
| geppo3. 09. 2021 16:16:42 |
Sada si mi malo "rasvijetlio" taj kraj, jer mi nije previše poznat! lp Mi smo imali vrata bivaka otvorena i malo provjetravali. Ali smo zatim sve pažljivo zatvorili! lp
| (+1) |  | |
|
|
|
|
| lijaneja3. 09. 2021 16:17:52 |
Ha ha, ne bi o toj stazi koja me skoro koštala noćenje pod otvorenim nebom, ali je nacrtana na svim kartama od Jalovskog škrbina ili skloništa pod Špičkom i vodi prema Vršiču pod Velikom Dninom na visini između 1500 i 1700 metara. Sama tura daleko je od podviga, ali razlikujemo se od Jovana jer je on penjač, ja pa šodruljač koji si je na spustu s Šita mogao pomoći konopom.
| (+3) |  | |
|
|
|
|
| lijaneja26. 07. 2024 12:20:35 |
Ivo je rekao hajdemo, i otišli smo. Budući da sam planinski tip koji voli pristupe na vrh iz svih dostupnih smjerova nisam oklijevao iako sam znao da će najveći problem biti melišta. Krenuli smo u pristojno vrijeme, jer je vrijeme najavljeno b.p.. Mladići se smiju mom gunđanju pri hodanju po lijepoj ravnoj cesti - gdje su vremena kad si se mogao dovezati skoro do koće bez loše savjesti. No, moj užitak u turi počeo se iznad šume. Ivo je zaboravio štapove pa mu dam svoje, jer strmog melišta nema kraja, tik ispod ledenog jezika stvorene su zločeste grabe, pod stijenom jalovskog škrbina još je bio snijeg u njoj. Srećom, ljeto je izdubilo prolaz ispod utabanog snijega baš u smjeru prelaska, inače bi prelazak tog snijega bio prilično problematičan. Oprema je osobito u donjem dijelu dosta oštećena, drugi klin prve jeklenice čak izvučen. Moji dečki to ne smeta i u trenu smo na škrbini. Malo spusta po stijenama i melištu i već smo opet u usponu. Ako je moguće, idemo po čvrstoj podlozi, jer je melište strmo čak i za spust. Dvadesetak visinskih metara prije sedla skrenemo lijevo i koristimo najlakše prolaze. Kamenje je jako labavo i kaciga slaba utjeha u slučaju proženja. Na vrhu fotkam, grickam i presvlačim se, ona dva ništa od toga, jer su otišli gore bez ruksaka. Vrijeme je izdržalo, samo najviši vrhovi bili su većinu vremena u magli. Iz daljine vidimo samo četiri čovjeka, ali ima puno lijepog planinskog cvijeća.
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
49
50
51
52
53
54
55
56
57
58
59
60
61
62
63
| (+5) |  | |
|
|
|
|
| taubi426. 07. 2024 23:51:20 |
Za uspon na Lopu iz Tamarja odlučio sam se prošle godine nakon prelaska svih Mojstrovki, Travnika i Šita. Spustiti se s Šita, popeti na Lopu i vratiti se na Vršič, nažalost više nije u mojim močima. Od Planice do Tamra trebali smo 45 minuta, odnosno sat s kavom. Upravitelj? ili konobar nas je pitao kamo idemo. Nakon odgovora samo je debelo pogledao i dodao da je tu već dvije godine, ali mu nitko nije rekao da ide na Lopu. Staza do razvoda za Kotovo sedlo je baš ugodna za jutarnje zagrijavanje. Od tu počinje kalvarija po jednom od najgorih melišta koje poznam. To mučenje za mene trajalo sat i pol, za Toneta najmanje pola sata manje. On je dugogodišnji gorski trkač bez viška kilograma. Do stijene Jalovske škrbine stigli smo pod ledenim jezikom, da nismo isklesali put na njega i s njega cepinom koji uvijek nosim sa sobom. Vjerojatno bi to potrajalo dosta vremena. Unatoč prilično oštećenom željezu, nakon dobrih deset minuta bez problema stigli smo na Jalovsku škrbinu. Od tu se po melištu pod Lopom spustiš oko 50 m do šljunčane grape koja razdvaja Lopu od Šita. Najlakše se penjati po kamenom rubu lijevo od melišta, ili se barem držati za stijene iznad njega. (sl.25) Oko 30 m ispod sedla odbijemo lijevo pod okomitim, ili barem jako strmim zidovima Lope. (sl. 48) Nagib je tu jako krusljiv, pa je potrebna maksimalna opreznost. Odsutnost letenja kod Rafkota i mene osjetio sam na vlastitoj koži. Uskoro smo se našli pred minijaturnom galerijom na koju je Jovan posebno upozoravao u svojoj fotoreportaži. (sl.45) Moram priznati da je prolaz kroz nju bio znatno lakši nego što sam očekivao. Vjerojatno i zato što sam pred njom ostavio ruksak. Na povratku je cijela stvar za odtenek teža. Odmah iza galerije još jedan težak detalj. To je trbušasta stijena oko koje moraš proći nad desetmetarskom ponorom. (sl.44) Na vrhu stijene moraš pronaći dva stopercentna hvata, jer bi bez toga pad bio neizbježan. Tu su sve poteškoće gotove. Možeš nastaviti strmom grapom tik ispod vršnog grebena gdje je stijena kompaktna i čista, (sl.43) ili dalje lijevo prema predvrhu gdje je teren nešto blaži, ali više šljunčan. (sl.40) Na kraju treba popeti još 10 m nešto izloženog skoka (sl.39) i već smo na vrhu. (sl.30) Po mojoj laickoj ocjeni uspon nigdje ne prelazi dobru drugu stopu. Opreznost je ipak obvezna. Za povratak do doma u Tamru i piva trebali smo dobre tri ure nelagodnog hodanja. Da opet idem u smjeru ozebnika, prvo bi se popeo na Kotovo sedlo pa odande dolje prema njemu.
| (+1) |  | |
|
|
|
|
| redbull27. 07. 2024 01:39:21 |
Super momci, radi se o mačjoj polici kod 44, mislim da imam pravo. Sretno
|
|
|
|
| taubi427. 07. 2024 12:57:40 |
Točno. tako ju je nazvao Jovan.
|
|
|
Za objavu komentara morate se prijaviti:
Ukoliko još nemate korisničko ime, morate se prvo
registrirati.