| rozka2. 09. 2019 20:07:40 |
Zverinice me dosta vremena nisu pustile iz zagrljaja Rezije , pa se konačno odlučujem za odavno planirani pogled u dolinu Resartico.
Hja, kad već misliš da te ništa više ne može iznenaditi, idi u Resartico . Ujutro parkiram pred zaporom ceste, nad "Pobičem", pored jedinog spećeg bivakera , i zagrizem u cestu, po kojoj ne bih imala ništa protiv da se mogu voziti do kraja . Pogledi su mi klizili gore, u stene nad mnom i stvarno me zanimalo gdje je provučena staza do skloništa i sada već napuštenog rudnika, kojeg brzo dosegnem. Sklonište Resartico je stvarno postavljeno na idealan i jedini ravan dio, ostaci nekadašnjeg života vidni su još dio puta dok se penjem putom 702.
Kad put iz šume skrene preko jedne mini podrte grape, vidim oznaku lijevo, ali me ipak povuče desno jer je stazica izrazito utabana, ali samo do ugla , jer lijevo gore ništa nije vidljivo, pa mislim vjerojatno je podrlo stazu pa ide okolo Vratim se i da, preko skalnog skoka i u strme, klizave trave gdje lanac još stoji i stvarno je od velike pomoći. No, više gore jutros je bilo još sve vlažno, klizavo, puno lišća i klizavih korijena, tako da sam stvarno oprezno gazila. Kad savladaš taj dio, čini se da put postaje ljepši, strmina se umiri, prelaziš stazicu koju je podor napola odnio i obilazak moguć s lijeve strane, preko grape i jupi, pred novom preprekom. Markacije nestaju, sama sam zalutala u šavje, visoku travu i zaustavila me tek "zid" eko-bio koprive. Malo se osvrnem i ugledam nešto što bi moglo biti slično stazici. Malo siđem i nađem pravi put, ali to nije značilo kraj borbe sa zelenilom. Put je na jednom dijelu stvarno neugodan, rupe, trave, ali poslije se svijet otvara, još 2x zavoj i stajala sam, konačno, na sedlu Slips. Odavde se otvaraju široki pogledi na opet, za mene, nešto novo.
Na sedlu malo postanem jer cilja nisam imala, ali jer mi je ptičica šapnula da je jedan vrh viši od drugog i viši je bliži, hehe, brzo sam riješila dilemu , pređem desno, malo gore, pa opet prečica i onda šok... preda mnom čak tri "ludaka" , koji se ispostave IT vojnicima na nekoj vježbi. Ne znam tko je bio više iznenađen, oni su vjerojatno mislili da sam sigurno zalutala. Zajedno stupimo na vrh Lopiča – Monte Plauris. Čudesni pogledi, iako sam bila rana, već su se gomilali oblaci i s obzirom na kiše u Muzcima, nisam se zadržavala. Foto, par riječi, par oraščića i već sam silazila. Do šavja bez problema, onda opet zalutala, previše desno, pa natrag gore i našla markacije i stazicu isprepletenu sa stazinama životinja, ali labirint je bio savladan . Oprezno preko klizave strmine i tu se lanac stvarno pokaže korisnim, iako preskok iz njega nije bio najelegantniji, pogotovo u vlažnom .
Usred puta se zaustavim još kod rudnika, ne ulazim, jame i zatvoreni prostori me ne zanimaju, pa se još malo spustim i uživam u dugoj pauzi kod koče. U međuvremenu je već počelo kapati, ali me ovdje ništa više ne smeta, možda samo objava prethodnika da i kakvu medotu ovdje sretneš
Put je zahtjevan, posebno mokar, treba malo nosa u zelenilu, inače markacije i prozirne trake koje se potpuno izgube u zelenom vrtu, ima par zajli, ali uglavnom put neosiguran.
Silazak natrag do auta prošao je u oduševljenju nad turu i kako se namučavaš da dosegneš neki vrh Muzaca, a uopće ne prelaze 2 jurčka.
27.08.019
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21
| (+7) |  | |
|
|